Kad jedna pjesma dotakne čovjeka koji više ne vjeruje ni u što, kad jedan stih vrati dah nekome tko je zaboravio kako zvuči nježnost – i to je promjena.

Merima Ključo je harmonikašica, kompozitorica i aranžerka, koja je svojim izuzetnim radom pokazala da harmonika, osim baštini, pripada i svjetskim pozornicama.

Poznata je po unikatnom i autentičnom spoju tradicionalne balkanske glazbe, klasične glazbe, jazza i suvremenih stilova. Rođena je u Livnu, a tijekom rata je emigrirala iz Bosne i Hercegovine i živjela u Nizozemskoj i SAD-u.

Glazbu živi, osjeća cijelim bićem i ona je vodi kroz život, a nakon što je s njom prošla svijet, sada ju je dovela u Rovinj gdje živi i uživa u mirnoći grada koji ju ispunjava i inspirira.

Niz malih otkrića

Kako je harmonika ušla u vaš život? Sjećate li se trenutka kada ste shvatili da glazba nije samo hobi, nego vaš životni poziv?

– Harmonika je ušla u moj život gotovo tiho, ali odlučno, kao da je oduvijek čekala svoj trenutak. Bila sam dijete sa srčanom manom, pa se nisam mogla igrati i trčati s drugom djecom.

Umjesto toga, slušala sam glazbu. Satima. Imala sam veliku kolekciju ploča i cijeli moj svijet bio je stisnut između igle gramofona i zvuka koji se širio iz zvučnika. Kad sam prvi put pritisnula tipku na harmonici, nešto se spojilo – tijelo, dah, glazba.

Taj osjećaj da ti ruke mogu pričati ono što ne možeš izgovoriti. Nije bilo naglog »aha« trenutka kad sam shvatila da glazba nije samo hobi, nego poziv.

Bio je to niz malih, tihih otkrića – svaki put kad bih umjesto izlaska radije ostala vježbati, kad bi mi nastup bio važniji od bilo koje nagrade, kad bi mi tuga ili radost našle svoj oblik tek kroz glazbu. I danas vjerujem da nisam ja odabrala glazbu, nego je ona prepoznala mene i rekla: »Ti si moja.«

Koliko su vas oblikovali rani dani u Bosni i Hercegovini, ali i glazbeno obrazovanje u Nizozemskoj i Njemačkoj?

– Rani dani u Bosni i Hercegovini utkali su se u mene dublje nego što sam tada mogla shvatiti. To je zemlja slojevitih emocija, suživota tradicije i svakodnevice, gdje se glazba ne odvaja od života – ona je dio govora, žalovanja, slavlja, šutnje.

Odrasla sam okružena tim suptilnim prijelazima između tuge i veselja, između sevdaha i obične rečenice. Mislim da je upravo ta emocionalna gustoća oblikovala moj unutarnji sluh, onaj koji čuje i ono što nije zapisano u notama.

U Nizozemskoj sam u potpunosti osjetila slobodu izraza, poticaj da preispitujem forme i stvaram vlastite. U Njemačkoj sam naučila duboko poštovati temelj – ne samo frazu i logiku, već i vezu između tijela, mišića i instrumenta.

Ta dva svijeta – intuitivni i analitički – u meni nikad nisu bili suprotstavljeni, nego su naučili živjeti jedan s drugim. Ustvari, upravo njihova napetost stvara prostor u kojem se događa ono što danas zovem mojim glasom.

Harmonika se često percipira kao »narodni« instrument. Vi ste je doveli u potpuno drugačiji, sofisticirani kontekst. Je li bilo izazovno probijati se s takvim pristupom?

– Harmonika je često smatrana instrumentom koji ide uz »narodne zabave« i tanjur sarme, što nije nužno loše, ali definitivno nije sve što harmonika može (smijeh).

No, istina je da je harmonika, u vrijeme kada sam studirala i još dugi niz godina nakon toga, bila instrument koji se više povezivao s domaćim svadbama nego s koncertnim dvoranama.

Moj cilj bio je pomoći harmonici da se izbori za mjesto koje joj stvarno pripada, a to je na velikim koncertnim podijima. U početku je često bilo neizvjesno kako će publika reagirati, posebno kada sam izvodila suvremenu ili eksperimentalnu glazbu.

No s vremenom sam shvatila da, ako pristupiš s iskrenošću i dubinom, ljudi to osjete – bez obzira na to koji je instrument u pitanju. Harmonika je prošla svoj put evolucije, a sada polako zauzima svoje zasluženo mjesto u ozbiljnoj glazbi.

Danas, kad čujem kako harmonika diše u koncertnoj dvorani – ne kao raritet, već kao ravnopravan sugovornik – znam da je to bio vrijedan put.

Disanje punim plućima

Nakon mnogo godina života u Nizozemskoj i SAD-u, odlučili ste se vratiti u Europu i živjeti u Hrvatskoj. Kako je došlo do te odluke?

– Ta odluka nije došla naglo, nego tiho, kao unutarnji poziv koji je s vremenom postajao sve jasniji. Godinama sam živjela vrlo intenzivno – uvijek u pokretu, između kontinenata, projekata, vremenskih zona.

Bilo je uzbudljivo, ispunjavajuće, ali i iscrpljujuće. U jednom trenutku shvatila sam da želim prostor za tišinu, za duboki rad, za život koji ne počinje i ne završava na aerodromima.

Rovinj mi je pružio upravo to – ravnotežu. U miru, tišini i blizini mora. Nije to bio bijeg, nego povratak – sebi, glazbi, i jednom drugačijem ritmu života.

Što za vas osobno znači život u Rovinju? U čemu se razlikuje od gradova u kojima ste prethodno živjeli?

– Život u Rovinju za mene znači disanje punim plućima. To nije fraza, nego stvaran osjećaj – miris mora ujutro, zvuk galebova umjesto sirena i pogled koji seže daleko, bez da ga prekidaju neboderi ili ritam žurbe.

Nakon godina provedenih u velikim gradovima, gdje se sve odvija brzo, gdje stalno nešto traži tvoju pažnju, Rovinj je došao kao prostor u kojem se vrijeme vraća u prirodnu mjeru.

Razlika nije samo u vanjskom ritmu, nego i u unutarnjem. Ovdje imam tišinu potrebnu za duboki rad, ali i osjećaj pripadanja nečemu starijem i sporijem od mene same.

U Rovinju nema potrebe za stalnim objašnjavanjem onoga što radim. Grad ne traži ništa od mene. I ta jednostavnost, ta prisutnost sada i ovdje, za mene je prostor mira koji više nije izbor, nego potreba.

Često kombinirate sevdah, klezmer, romsku i klasičnu glazbu. Što vas vodi u odabiru materijala i kako pristupate aranžmanima?

– Vodi me ona mala djevojčica sa svojim zamisljenim i proživljenim univerzumom zvuka. Taj svijet koji je ona stvorila, bogat maštom i emocijama, bio je njezino carstvo, mjesto gdje je glazba bila jedini prijatelj.

Ali sada, uz nju, stoji i žena koja je provela desetljeća duboko proučavajući svaku notu, analizirajući strukturu, harmoniju, povijesni kontekst. Klasična glazba je nauka – zahtijeva duboko razumijevanje i analizu, proučavanje svake komponente, svakog detalja.

To je umjetnost koja se temelji na preciznosti, a istovremeno omogućuje kreativnost. Zato svakom žanru pristupam iz znanstvenog spektra, mikroskopski proučavajući svaki detalj.

Svaki ton, svaka fraza, svaka tišina nose potencijal za novo značenje. U tom finom balansu između strukture i slobode, između znanosti i intuicije, rađa se aranžman.

Bez predrasuda

Kako pristupate interpretaciji tradicionalne glazbe kroz suvremeni jezik? Gdje povlačite granicu između autentičnosti i umjetničke slobode?

– U interpretaciji tradicionalne glazbe važniji mi je proces razumijevanja nego olako shvaćena »umjetnička sloboda«. Glazba je za mene znanost – struktura, preciznost, analiza – ali i prostor osjećaja.

U našoj tradiciji često me zaokuplja nesrazmjer između teksta i glazbe: tragične riječi uz vedar ritam. Takva disocijacija može imati iscjeliteljsku funkciju, ali i zamagliti poruku.

Zato u radu uvijek polazim od riječi. Analiziram emocije, nijanse, tišine i tek tada tražim zvuk koji im odgovara. Suvremeni jezik nije mi cilj, već prirodan rezultat mog iskustva.

Za mene je dakle autentičnost unutarnja istina, ne vjernost formi. Tradiciju slušam kao da je prvi put čujem, bez predrasuda. A onda je pustim da se sudari s onim tko sam danas. Taj sudar stvara novi oblik.

Radite u rasponu od solo nastupa do suradnji s velikim orkestrima. Što vam je najizazovnije, a što najdraže?

– Svaki nastup je za mene novo poglavlje – bez obzira na to radi li se o solo recitalu ili suradnji s velikim orkestrom, izazov je uvijek prisutan, a uzbuđenje nikada ne blijedi.

No, posebno mjesto u mom srcu zauzimaju koncerti s Jelenom Milušić i Miroslavom Tadićem. To su umjetnici s kojima se ne svira – s njima se diše. Svaka zajednička izvedba je putovanje kroz emocije, prostor i vrijeme, i nikada nije ista.

Njihova dubina interpretacije, umjetnička zrelost i iskrenost u pristupu glazbi čine svaki ton smislenim. A onda tu je i Matija Dedić, glazbeni čarobnjak koji u nekoliko dodira klavira zna ispričati cijelu priču.

Njegova suptilnost, snaga i rafiniranost uvijek otvore nove prostore muziciranja – prostore u kojima se susrećemo u međusobnom povjerenju i slobodi. S takvim ljudima, muziciranje prestaje biti samo posao – ono postaje dijalog duša, prostor igre i čiste radosti.

Projekt »The Sarajevo Haggadah: Music of the Book« bio je vrlo zapažen. Kako je nastao i kakav je bio proces njegova stvaranja?

– »The Sarajevo Haggadah: Music of the Book« nastao je iz dubokog poštovanja prema jednoj iznimnoj knjizi – ne samo zbog njezine povijesne i umjetničke vrijednosti, već i zbog njezine simbolike.

Sarajevska Hagada nije samo povijesni artefakt – ona je metafora opstanka. U njoj sam osjetila tihu hrabrost svih koji su je čuvali. Preživjela je stoljeća progona, ratova i selidbi, a uvijek je pronalazila ljude koji su je štitili. To me dirnulo – ta tiha snaga opstanka kroz vjekove.

Ideja je sazrijevala dugo, ali kad je došlo vrijeme za stvaranje, znala sam da toj priči želim pristupiti s nježnošću, znatiželjom i dubokim poštovanjem. Glazba je postala moj način da ispričam ono što knjiga sama ne može reći riječima.

U procesu sam puno istraživala i povijest i glazbu tog vremena i prostora, ali jednako tako sam slušala tišinu između redova i boje iluminacija. Zvučnu sliku gradila sam pažljivo, gotovo kao restaurator: sloj po sloj, boju po boju, notu po notu.

Surađujete s brojnim poznatim imenima – od Amire Medunjanin, Matije Dedića, Miroslava Tadića, pa sve do filma Angeline Jolie. Postoji li suradnja koja vam je posebno prirasla srcu?

– Svaka suradnja nosi svoju težinu – nekad je to zlatna nit, a nekad hod po tankom ledu. Imala sam sreću raditi s umjetnicima čija je posvećenost glazbi bila jednaka njihovoj ljudskoj dubini.

S Miroslavom Tadićem, Matijom Dedićem i Jelenom Milušić to su susreti u kojima se riječima ne mora mnogo objašnjavati – gdje glazba progovara istinom, a radost stvaranja dolazi iz povjerenja, znanja, spontanosti i međusobnog poštovanja.

Rad na filmskoj glazbi Gabriela Yareda, skladatelja kojeg izuzetno cijenim, bio je još jedno iskustvo u kojem se umjetnost stavlja ispred ega – rijetka i dragocjena stvar.

Ali nisu svi susreti takvi. Iza sjaja pojedinih imena ne stoji snaga stvaranja, već umijeće prisvajanja. Umjetnost koriste kao dekor, a suradnju kao sredstvo za samopromociju.

U takvim situacijama naučiš čuvati svoje granice. Naučiš da nečija »slava« ne znači i poštovanje prema kolegama, niti etičnost u radu. Nažalost, potkradanje ideja, tj. intelektualna krađa nisu rijetkost u našem poslu.

Zato danas surađujem samo s onima s kojima dijelim vrijednosti. Jer glazba, kad je iskrena, traži ranjivost – a to je moguće samo među ljudima koji razumiju što znači istinski stvarati zajedno.

Cijeli svemir u glasu

S Jelenom Milušić činite Duo Lume. Kako je došlo do te suradnje i kako izgleda vaš zajednički kreativni proces?

– Za Jelenu sam znala dugo prije nego što smo se upoznale. Pratila sam njezine izvedbe koje su bile dostupne na internetu i s vremenom me sve više fascinirala – ne samo glasom, već i dubinom interpretacije, autentičnošću i tom nekom neuhvatljivom snagom koju nosi sa sobom.

Pomislila sam: ova žena nosi cijeli svemir u glasu. Nije samo glas bio snažan, nego i prisutnost, dubina i neka posebna hrabrost u načinu na koji interpretira pjesmu.

Zapanjio me i raspon njezina glasa – ta snaga, ali i nevjerojatna nježnost. A različitost registara koje posjeduje… Prvi put sam srela nekoga tko ima više registara od moje harmonike! (smijeh)

Naša suradnja se dogodila prirodno, bez previše planiranja, ali s puno međusobnog povjerenja i umjetničke radoznalosti. Duo Lume je proizašao iz naše zajedničke želje da se bavimo tradicionalnim pjesmama na način koji ne robuje formi, ali je potpuno vjeran emociji.

Kreativni proces je poput razgovora koji nikad ne prestaje. Puno razgovaramo o tekstu, o značenju, atmosferi. Svaka nova pjesma je nova tema, nova emocija, novo pitanje koje traži odgovor – i mi ga tražimo zajedno, kroz zvuk, tišinu, ritam, glas i harmoniku. Najvažnije je da uvijek postoji prostor za istraživanje i slobodu unutar discipline.

Kako se vaš glazbeni jezik razvijao kroz godine? Postoji li nešto što ste s vremenom naučili »otpustiti« ili se nečemu uvijek iznova vraćate?

– Moj glazbeni izraz uvijek je bio usmjeren prema slobodi u formi i izrazu, s dubokom ljubavlju prema tradiciji, ali i prema suvremenim tehnikama. Taj balans između očuvanja tradicije i istraživanja inovacija postao je ključ mog umjetničkog stvaralaštva. Umjetnost nije statična, nego je proces neprestane prilagodbe, promjene i introspekcije.

Svjesna sam da umjetnost, kao i život, podrazumijeva učenje kroz iskustvo i otpuštanje onoga što više ne služi mojoj unutarnjoj istini. Rado se vraćam svojim korijenima, uzorima poput Bacha, Sofije Gubaiduline i Györgyja Ligetija, ali i mnogim drugim uzorima koji su oblikovali moju glazbenu filozofiju.

Iako tehnike uvijek ostaju temelj mog glazbenog izričaja, svjesna sam da prava sloboda dolazi tek kad im omogućim da mi služe, a ne da mi nameću ograničenja. Tako se moj glazbeni jezik razvijao kroz godine – kroz postupno puštanje stvari koje više nisu bile u skladu s mojim dubokim osjećajem za umjetnost.

Zvučne “kuće”

Gdje se danas osjećate »doma«? U nekom jeziku, zemlji, glazbi?

– Dom mi je tamo gdje mogu biti u miru sa sobom u potpunosti – u glazbi, u tišini koja je potrebna za duboki rad, u miru koji mi daje Rovinj.

No, također se osjećam »doma« u svakom jeziku koji me povezuje s emocijama i mislima, bilo da su to riječi na jeziku mog djetinjstva, ili na jezicima koje sam usvojila kroz godine. Svaka od tih zvučnih »kuća« nosi u sebi specifičnu intonaciju mog života i stvaranja.

Dakle, za mene je dom više od mjesta, vjerujem da je to stanje svijesti, koje je uvijek u procesu promjene. A glazba je moj najtrajniji dom, jer je bila tu i kad ništa drugo nije bilo moguće.

Nedavno ste nastupali u riječkom Circolu. Kakve su bile reakcije publike? Koliko vam je važan izravan kontakt s publikom?

– Nastupi u prostorima poput riječkog Circola uvijek su posebni. Atmosfera je intimna, a publika strastvena i iskrena u svojim reakcijama. U takvim trenucima glazba postaje dijalog – nije to samo razmjena zvuka, već i emocionalna povezanost, u kojoj svaka nota postaje most između izvođača i publike.

Nastupali ste i u Bijeloj kući – kako je bilo svirati na tako simboličnom mjestu?

– Biti pozvana na prijem u Bijeloj kući za vrijeme predsjednika Baracka Obame bilo je zaista posebno i pomalo nestvarno. U društvu vrhunskih umjetnika poput Meryl Streep, Morgana Freemana, Dustina Hoffmana, Glenn Close i mnogih drugih slavnih imena, imala sam osjećaj kao da sam slučajno zalutala u muzej slavnih, ali su svi eksponati nekim čudom oživjeli.

Hoffman mi je kroz smijeh ispričao da je kao mladić želio postati muzičar, ali mu roditelji nisu dali – pa je izabrao glumu, jer je to bila »mnogo sigurnija« opcija. Nedavno mu je sin poklonio harmoniku, kao mali gest prema toj neostvarenoj želji. Sve skupa, bila je to večer apsurdne stvarnosti i dragocjenih anegdota koje se pamte.

Čin poštovanja

Koliko vam je važno istraživanje i dokumentacija u procesu stvaranja – osobito kada radite s glazbom koja ima duboke kulturne i povijesne slojeve?

– Istraživanje je temelj. Ne kao akademska obaveza, već kao čin poštovanja. Glazba nije samo zvuk; ona je nositelj tradicija, priča i emocija koje oblikuju društva i njihove povijesti.

Kad se bavim takvom glazbom, važan je svaki detalj – bilo da je riječ o analizi arhivskih snimki, proučavanju povijesnih konteksta ili otkrivanju skrivenih poveznica između različitih glazbenih žanrova i kultura.

Vaš rad često se dotiče tema migracija, identiteta, rata i pripadnosti. Mislite li da umjetnost još uvijek ima stvarnu snagu mijenjanja društvene svijesti?

– Vjerujem da ima, ali ne u grandioznim gestama. Umjetnost ne mijenja svijet trenutno. Umjetnost djeluje polako poput kapi koja godinama strpljivo izdubljuje kamen. Kad jedna pjesma dotakne čovjeka koji više ne vjeruje ni u što, kad jedan stih vrati dah nekome tko je zaboravio kako zvuči nježnost i to je promjena.

Ne mislim da je na umjetnicima odgovornost da »popravljaju društvo«. Ali imamo mogućnost da otvorimo prostor za pitanje. A ponekad, pitanje je već dovoljno.

Postoji li nešto što Vas frustrira ili zabrinjava kada je riječ o stanju kulture i glazbe u regiji? Što biste istaknuli kao gorući izazov?

– Usprkos izazovima koje donosi komercijalizacija i trenutni pritisak za instant uspjehom, fascinira me koliko pojedinci i dalje uspijevaju pronaći svoj put. Uvijek ima onih koji, unatoč svemu, slijede svoju strast i autentičnost, a takve priče su zapravo najvrjednije i najinspirativnije.

Koji su vaši daljnji planovi – osobno, umjetnički, koncertno? Razmišljate li o novim formatima, temama, suradnjama?

– I dalje želim usmjeriti svoju pažnju na istraživanje, znanstveni rad i komponiranje. Naravno, uvijek sam otvorena za nove izazove i mogućnosti stvaranja novih formata i suradnji.

Predstoje koncerti s Miroslavom Tadićem u Splitu, Hvaru i Zadru, a osobito se veselim prvom zajedničkom nastupu našeg trija (Tadić, Dedić, Ključo) na Sceni Amadeo u Zagrebu, kao i nastavku glazbenog stvaranja i suradnje s Jelenom Milušić.