U bilješkama je pisalo štošta, ili svašta, između ostalog i ovo: Zemljanka, kelj i bor, frekvencija prirode, glazba iz prirode, sviranje s biljkama, Osijek… Da je slučajno papirić ispao iz džepa, onom tko bi ga našao jamačno ništa ne bi bilo jasno.

Ni onom koji je slagao zabilješke štošta nije bilo jasno osim činjenice da odgovore zna Aklea Neon, odnosno Dorotea Zovko. Za ovu prigodu, s obzirom na to da je glazba tema, a ona jest glazbenica, neka bude Aklea.

Ulica Zatišje, jer, kako to i inače jest, ime je znak. Žuja, ta vjerna četveronožna ljubimica blagog pogleda, nije to zatišje remetila ni malo. A kako smo došli čuti kako to biljke sviraju, odnosno kako se s biljkama svira, to zatišje se činilo tim smislenije. Zatišje što buru ne pita. Samo zatišje i to taman takvo da je lako bilo priznati Aklei da smo pod dojmom.

– Ulica Zatišje, stan u kojem je tišina, pa psić Žuja, a mi tu zbog biljaka koje sviraju. Uz to pogled iz radne sobe puca na zelenilo. Vidim da je vama sve to normalno, a ja i nisam siguran da je – velimo.

Smije se Aklea dok govori: »Ja živim u nekom međusvijetu. Meni je to sve postalo normalno.«

– Znači, u redu je što je nama sve to mrvu »nenormalno« – pitamo.

– Zapravo mi je drago da ste me podsjetili kako je sve to jako lijepo, i to gdje jesam i to što radim. Tako sam ja to nekako i zamislila, ali se čovjek lako na sve navikne, i na najljepše moguće stvari – mudro će Aklea.

Putujuća glazbenica

Čini se, došli smo taman u pravi čas. No, na stranu to. Još je tu materijala koji je novinara i prije dolaska ostavio mrvu zbunjenim, ili ga barem iznenadio. Griješi tako onaj koji možda očekuje da je Aklea jedva prevalila preko dvadeset, recimo, pa da je neke mladenačka ishitrenost ili očajnička želja za uspjehom vode svijetom glazbe na posve poseban način.

Njena posvemašnja angažiranost glede ekologije, očuvanja prirode, potreba da istakne našu povezanost s prirodom ne čini se hir. Je li to oduvijek bilo tako, to da je na strani prirode!?

– Oduvijek me zvalo na tu stranu. Kad sam imala 22, nisam se još usudila uopće sebi reći da bih htjela biti glazbenica. Tad sam završavala Kulturologiju, Medijsku kulturu, bila u medijima, intervjuirala glazbenika i tu negdje sebi priznala da bih zapravo ja htjela biti s te druge strane mikrofona. Pa sam krenula nekim standardnim glazbenim putem. Ali, vrlo brzo se isprofiliralo to da želim biti putujuća glazbenica – priča Aklea.

Putujuća glazbenica kako onoj koju najviše inspirira world glazbe i dolikuje.

– Bilo koji etnozvuk, zvuk koji na kraju i dolazi od neke tradicionalne zajednice, nekog područja, koja je nužno jako povezana s prirodom tog istog područja – objašnjava.

Za njen prvi album se stoga može kazati da je world music album. A pjesma s tog albuma koja se ponajviše istaknula je ona »Zovi ju mama«. Godina je 2020. kad je pjesma nastala.

– Putovala sam Peruom na motoru. Gorjela je Amazona. Meni je to bilo strašno, kritično. Vidjela sam da je jako gorjela, a to su pluća svijeta i mislila sam da će se o tome u Hrvatskoj jako pisati. Vratim se nazad i ništa, tišina oko svega.

Baš mi je bilo teško. Pomislila sam da moram na to nekako utjecati. Pa sam napravila tu ekohimnu »Zovi ju mama«. Ne sjećam se više tko mi je u tom trenu rekao da postoji uređaj koji se zove Music of the Plants, da ga rade u zajednici Damanhur u Italiji i da će mi on moći prevesti frekvencije biljke u MIDI signal kojem ću ja moći dati zvuk. Znači, da ćemo moći čuti biljke kako pjevaju. I to je meni bilo wow – priznaje Aklea.

Ti zvuci biljaka bili su ono zadnje što je nedostajalo ekohimni, a kad se sve ukomponiralo i leglo na svoje mjesto, stigla je Aklea prijaviti se za Doru te 2020., praktički u zadnji čas.

I bome je na toj Dori, kao posve nepoznata glazbenica, ostvarila lijep uspjeh, bila četvrta. A u pjesmi, primjerice, i stih koji kaže da svaka promjena dolazi iz korijena.

– Zvonila je pjesma baš jako. Imala sam na pozornici i razapeti bor, i kelj, i sve je bilo jako dramatično da ljudi shvate da se radi o bitnim stvarima – spominje se Aklea.

Eksperimentalni zvuk

Pjesma je jako odzvonila, a ona se nakon toga vratila onoj standardnoj nekoj glazbenoj karijeri u kojoj biljaka i nije bilo.

– Kad sam završila i izdala prvi album, a to mi je tad bila najveća želja na svijetu, mislila sam da ću postati zraka svjetla, da je to to. Jer, najveća želja mi je ispunjena.

No, onda sam shvatila da je, i kad ti se najveća želja ispuni, idući dan isti kao svaki drugi dan. I da moram sve ispočetka. Iskreno, dosta mi je to teško palo, pa sam pronašla zatišje – iskreno će Aklea.

Okreće se ona klupskim svirkama, no važnije je u to doba nešto drugo.

– Našla sam osobu za koju sam se jako vezala, tog mog Roka koji mi je sada zaručnik i koji će mi biti muž, i dozvolila sam si duži prelazni period između jednog i drugog albuma.

I shvatila sam da je smjer koji me više vuče eksperimentalni zvuk, neki eksperimenti kojima bih ljudima mogla pružiti drugačije iskustvo svijeta oko njih. Shvatila sam da me to više zanima od klubova, da mi je draže. Tu je jako krenula glazba biljaka – kaže Aklea.

Pa joj je, priznaje, onaj uređaj koji je stigao iz Italije i koji očitava to što biljke pjevaju postao najbolji prijatelj. Preko 15 koncerata odradila je ona već vezano za glazbu biljaka i ta se priča, kaže, sve više razvija u raznim smjerovima.

Samo, 15-ak koncerata… S kim? S čim? Na kojim pozornicama? Tko je taj koji dolazi to gledati, slušati? I s čim se to bavi Roko kad je tako lijepo shvatio tu njenu potrebu da s biljkama svira!?

– Koncert je zapravo takav da je to zvučno iskustvo glazbe biljaka. Ne može tu biti previše ljudi, recimo do 30-ak ljudi na svakom koncertu. To moraju biti ljudi koji bi morali moći mirovati kroz dva sata.

Najčešće napravimo i kinesku ceremoniju čaja da mogu dublje percipirati što se uopće događa kada biljka pjeva. I to najčešće bude na mjestima koja su već kuće biljaka, poput plant shopova – priča Aklea.

Ide ona tamo gdje biljke već jesu dovoljno glasne.

– Ulazimo u prostor biljaka i prilagođavamo se biljkama, što tako rijetko radimo. Stvaram prostor gdje je komunikacija s biljkama normalna – objašnjava.

Pri tom treba reći da Aklea glazbi biljaka pristupa na još jedan način. Izolira se ona s nekom biljkom koja joj je tad učiteljica, kako se to najnormalnije čini u nekim tradicionalnim kulturama, primjerice u Južnoj Americi.

– Prva biljka učiteljica bila mi je gospina trava. Izoliram se s tom biljkom 13 dana i kad je u tih 13 dana pijem u čaju tri puta dnevno, kad ne jedem slano, slatko, rafinirano, kad nisam na socijalnim mrežama i kad puštam samu sebe da budem jako čist kanal, onda biljka progovara iz mene.

I biljke stvarno vole pjevati. Ono što želimo je to da mi biljka da pjesmu koja može dalje liječiti druge. Te pjesme su u svijetu poznate kao icaros – uči Aklea.

Vuče svaka njena rečenica neko novo pitanje. Je li, recimo, odabir gospine trave bio slučajan ili namjeran, i kako je biljka reagirala na Akleu, na njenu želju da joj, na neki način dade svoj glas?

– Nikada nije slučajno i nikada nije slučajna ta biljka koju izabereš, odnosno biljka koja te izabere. Meni je gospina trava odmah padala na pamet, ne znam zašto. Kažu da te biljke pozove ako te treba pozvati.

Svidjela mi se zbog te neke čistoće, mekoće, ženske energije koju sam osjećala da je gospina trava ima i koja mi je trebala u tom trenutku. Jednostavno sam odrastala. Neko zrenje mi se događalo, a gospina trava je tu bila divan, divan plašt koji će me podučiti puno stvari u ta dva tjedna – ističe Aklea.

Pjesma o beračima

Najčešće se s namjerom biljci dođe i kaže joj se, uči Aklea, ta jedna stvar koju se od nje želi naučiti. I ako je čovjek dovoljno otvoren, biljka će te to najčešće i naučiti.

– Dala mi je gospina trava icaro koji mi je još uvijek najdraži od svih, koji pjevam uvijek i koji ljudi jedva čekaju da ga snimim. Uglavnom ga svi žele čuti – veli Aklea.

Nakon gospine trave je uslijedila dijeta s borovnicama. Borovnicama!?

– Roko ima plantažu borovnica. On je profesionalni borovničar – smješka se Aklea.

– Rastu li, rode li odonda bolje – pitamo.

– Joj, one uvijek dobro rastu. Ja samo pjevam, a one dobro rastu zbog tih svih ljudi koji su tamo, ljudi o kojima su one i htjele pjevati – na to će Aklea.

Borovnice su jednostavno htjele pjevati o beračima.

– One su htjele da se svako ime zna, Kasima, Ljuba, Pepa….. Htjele su da se zna za te ruke koje ih beru, koje su dovoljno nježne, koje su dovoljno meke, koje znaju točno u kojem trenutku koju brati – ističe Aklea.

Znači li ovo da svatko od nas ima svoju biljku?

– I da svatko s biljkom može pjevati, makar da mu jedno uho i ne radi najbolje poput moga? Kako je prepoznati? Tko koga tu osjeti – navalili mi s pitanjima.

– Međusobno se osjetite. To je prostor međusobnog slušanja. Mi ljudi puno više pričamo nego što slušamo, a kad bismo se samo malo smirili, vidjeli bismo da svakakve poruke dolaze od cijelog svijeta, ili neke više inteligencije, ili od biljke.

Stvarno se može bilo što pitati bilo koju biljku koju imate doma. Ja sada imam neki pakt sa svojim biljkama kod kuće da mi jave kad su žedne, ako slučajno zaboravim. I pojavi mi se slika u glavi određene biljka koja me treba.

Te se stvari vrlo lako mogu razvijati, samo što nas nitko tome ne uči. Pretrpani smo s hrpetinom informacija, hrpetinom podražaja i onda stigneš sjesti, zagledati se u sebe da vidiš što ti treba, ili što ti to nebo želi reći na neki drugi način a ne samo preko ekrana – kaže Aklea.

Dozvola za mirnoću

Nije ni lako starom skeptiku vjerovati u sve što Aklea govori, ali s druge strane ugodno ju je slušati. A da ima onih koji na sve ovo gledaju podozrivo, bome ima. I to nju ne brine.

– Dokle god postoji polemika, to je dobro. Dobro je da se o tome priča. Ako je samo plus, to ne valja, jer onda će brzo pasti u zaborav. Ima ljudi koji misle da je prevara, da se to ne može…

Ja stvarno više ne mislim ni jedno, ni drugo, ni treće, ja pustim biljku da se izražava, pustim da to bude neki moj put meditacije i smirivanja. Jer, moje iskustvo kaže da je ono što ljudima u svijetu najviše treba je to da im netko da dozvolu da se na dva sata smire, da ne moraju ništa. Ljudima se više ne dopušta da se odmore, stalno smo pod pritiskom i to neko smirivanje im treba. Treba nam nešto da nam bude bolje – rezonira Aklea.

Učini se tad novinaru, tko zna zašto, da biljke samo vesele pjesme pjevaju. A opet, podsjeća Aklea smijući se, ima i tužna vrba. Vrijeme je za demonstraciju. Aklea uzima onaj aparatić veličine malo većeg mobitela.

S jedne strane jednu elektrodu zabija u lončanicu s biljkom, u zemlju, dok druga ide na list koji se prije navlaži s malo vode. I bome u jednom trenu eto zvukova raznih, poput zvončića nekih što ih je vjetar nježno razigrao.

A onda evo i glazbenog dodatka Akleinog taman da njih dvije imaju svoj vlastiti jam session, uhu krajnje ugodan. Njih dvije bukvalno razgovaraju. Pjevaju Aklea i sretna palma.

– Biljka uvijek proizvodi elektromagnetske impulse. E sada, hoću li ih ja uhvatiti i prevesti u glazbu, mislim da to njoj nit’ smeta, nit’ ne smeta. S ovom biljkom već dugo komuniciram, a neke biljke s vremenom nauče pa ti znaju vratiti istu melodiju.

Zna se dogoditi neki trenutak koji je baš magičan, baš kao da te stvarno sluša – priča Aklea. Ona je tu, kako kaže, da pokuša prevesti jezik biljke, onako najbolje što zna i može.

Aklea je, štono bi se reklo, samouka. Sama je zašla u svijet biljaka što pjevaju i sama učila kako ih slušati. U svijetu međutim ima dosta onih koji rade slično.

– Mahom su stranci, što volim, jer ja se prije svega tako osjećam kao Zemljanka, a ne primarno kao Hrvatica. Nekako mi je taj identitet planeta na kojem jesmo važniji od drugih stvari i onda se s ljudima koji se isto tako osjećaju vrlo brzo povežem.

Povezala sam se tako s cijelom jednom ekipom u Tajlandu koja ovo radi, zatim u Italiji, a ima jedan divan gospodin iz Vancouvera koji odlično radi i jedva čekam da posjetim neki njegov koncert – veli Aklea.

Tvrdoglava begonija

Ona će na koncert onako kako ljudi koji vole biljke dolaze na njene koncerte. I ona je od tih koji vole biljke, makar priznaje da prije samo godinu dana ni sama u to vjerovala nije. Rođena je Osječanka, pjevala je i plesala, proputovala svijeta.

Što li ju je usmjerilo k biljkama, osim činjenice da je Zemljanka. Reći će Aklea kako je sebi dozvolila da odraste mimo onog ege koji buja kad si na pozornici.

– Dozvolila sam si da vidim što bi od glazbe pridonijelo svijetu, s čim bih mogla pomoći a da je drugačije, posebno, i da svaki put kad mi netko dođe na koncert doživi nešto potpuno neočekivano. Da otvorim ljude svijetu koji im je potpuno nepoznat – poručuje Aklea.

Dođe to, priznaje, i nekako s godinama. Nego, biljke. Ne vidimo baš u njenom stanu biljke da cvjetove imaju. Možda te ne pjevaju previše? Zapravo, ima li nekih pravilnost kad je pjevanje biljaka u pitanju?

– Razlika je, recimo, u dobu dana. Ako je kasno navečer, ako je biljka u nekoj fazi hibernacije, onda puno sporije pjeva, puno su duže note. Bitni su samo ti unutarnji procesi. Ako su jako mesnati listovi, ta će biljka čak i odbit’ pjevati. Begonije nikako! Probali smo više puta i neće. Ili su toliko svoje da neće – smije se Aklea.

Generalni savjet početnicima je da ne misle puno, već pokušaju s bilo kojom biljkom što je doma imaju i s kojom su već povezani. Pri tom je mrvu ipak bolje da nije neka šiljastih tankih listova, jer te također nevoljko pjevaju. Elem, draga biljka, uređaj u ruke, otvoreno srce i um i to je to.

Aklea Neon, glazbenica i izvedbena umjetnica, ona je koja svira s biljkama, koja radi oni što voli. Šteta je jedino što smo malo tržište, štono bi se reklo. Teško da se od ovoga može živjeti.

– Ja sada mogu, ako imam sa strane nekretninu za rentanje – smije se Aklea.

Možda jednom bude i drugačije. Ide sve u tom pravcu, veli. Bitno je da se biljke sluša. Jer, kad bi stvarno biljke imale usta, puno manje bismo mi govorili, ne dvoji Aklea. Slušali, bi, k’o što je sedma sila pozorno slušala glazbu koju su Aklea i sretna palma samo za nas skladale.

– Što misliš gdje te ovo sve skupa može odvesti – pitamo na koncu Akleu.

– Zamišljam neke lude, ogromne hale s velikim ogromnom kokedamama koje pjevaju. To bih radila – k’o iz topa će Aklea.

Gunđanje biljke

Zanimljiva se stvar dogodila Aklei na samom njenom početku interesa za zvukove biljaka. Pošla je vidovnjakinji, dogovoreno je to bilo ranije pa da ne propadne.

– I ona je mogla pričati s bilo čim. Tvrdila je da sve priča, samo čovjek treba znati to čuti. To mi je na jednom primjeru i dokazala, da bi mi zatim rekla kako joj se javlja jedna biljka iz mog stana.

Jedna biljka, dosta velika, nešto gunđa jer joj je nešto jako glasno. Pomislila sam da nije ova bliže kuhinji gdje stalno nešto radim, a ona veli da gunđa biljka na koju sam stavila nešto plavo.

I ja se sjetim biljke na koju sam stavila plavi zvončić. I njoj je to išlo na živce, već su joj i listovi počeli opadati. I nije to bilo sve na što se požalila. Rekla joj je i da sam joj listove stavila na zid pa joj je hladno, a i da je previše zalijevam. Dotukla me biljka – prisjeća se Aklea iskustva koje ju je još više naputili k tome da izuči kako će biljke čim bolje čuti.

Biljni prijatelji

Kad navrate na njene koncerte, koncerte nje i biljaka, ljudi se kući vraćaju sa svojom biljkom u ruci. Jednostavno, svatko nađe svog biljnog prijatelja. Štoviše, uočila je Aklea da ljudi biraju biljke koje im jako liče, onako kako se čini da psi liče svojim vlasnicima. A sami koncerti ne završavaju pljeskom, aplauzom.

– Ne znači pljesak biljkama ništa, ali rominjanje kiše vole. Svaki koncert završavamo tako da umjesto pljeska kopiramo zvuk kiše, svi skupa napravimo kišu i onda biljke to mogu shvatiti kao nešto super – kaže Aklea.

Auditivno-gustativno mapiranje

Radi Aklea novi album, zapravo dva. Na jednom će pjevati, taj će biti, štono bi se reklo, normalan, a na drugom će biti glazba biljaka. No, ima još nešto s čim se Aklea, kako veli, trenutno igra, i to krajnje ozbiljno. Glazbu biljaka kombinira ona i s osjetom okusa.

– Okusa? – pitamo.

– Istražuje se to zadnjih 20-ak godina. To je auditivno-gustativno mapiranje. Određeni zvuk, ili određena jačina zvuka, određena frekvencija utječe na osjet u ustima. Pa tako visoke frekvencije znaju istaknuti slatko ili kiselo.

Niske frekvencije znaju jako istaknuti gorko. Kada je jako velika buka, osjetimo umami, zato je u avionu sve što je od rajčice tako dobrog okusa. Pokušavamo to testirati s ljudima i baš ovaj utorak u Biomaniji, u Zagrebu, iskušat ćemo taj koncept kombinacije glazbe i okusa – najavljuje Aklea.