Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja radi na izmjenama Zakona o gradnji koje bi na snagu trebale stupiti iduće godine, a u sklopu izmjena zakona ministar Branko Bačić najavio je uvođenje seizmičkog certifikata za zgrade. Seizmički certifikat bi pokazivao seizmičku otpornost zgrade, odnosno njime bi se procjenjivala potresna otpornost zgrada, a na koje će se zgrade to odnositi i koliki će biti obuhvat, utvrdit će se u tjednima i mjesecima pred nama, rekao je Bačić koji je sredinom ožujka najavio mogućnost potpuno novog zakona o gradnji u koji bi se za određene objekte uvrstila i obveza definiranja seizmičkog certifikata koji bi odredio mehaničku otpornost i stabilnost zgrada.

Iako bi se seizmički certifikat odnosio prije svega na zgrade za javnu namjenu, njegovo izdavanje mogli bi zatražiti vlasnici i stanari stambenih zgrada i obiteljskih kuća, a profesor protupotresnog inženjerstva s Građevinskog fakulteta u Zagrebu Josip Atalić kaže da protupotresni certifikat neće biti novi namet građanima, ali će se njime potvrditi da zgrada ispunjava određene standarde otpornosti na potrese.

“Ideja je nastala 2020. godine nakon potresa kada smo u Centru za protupotresno inženjerstvo počeli zaprimati velik broj upita građana, i još uvijek imamo puno upita, o seizmičkoj otpornosti zgrada. Ideja o seizmičkom certifikatu je u stvari iskorak struke prema građanima kojima nudimo znanje i metodologiju”, pojašnjava Atalić.

Napominje da sve zemlje koje su izložene potresima imaju neki oblik takvog certifikata, no on nije standardiziran, pa će i hrvatski seizmički certifikat biti specifičan. Atalić kaže da su pokušali prepisati talijanski model, no ispostavilo se da je to nemoguće jer su Talijani, primjerice, izdavanje protupotresnog certifikata vezali uz porezne olakšice koje uključuju pokrivanje do 85 posto troškova za protupotresno ojačavanje zgrade. Kako će izgledati hrvatski certifikat stoga još nije poznato, no zgrade će se najvjerojatnije klasificirati prema seizmičkoj klasi, kao što se označava energetska učinkovitost zgrada.

Eurocode 8 postavlja pravila i smjernice

Iako svaka europska država ima svoje specifične norme za procjenu otpornosti zgrade na potrese, većina tih normi ipak se temelji na europskom standardu za projektiranje otpornosti građevine na potrese Eurocode 8, koji postavlja pravila i smjernice, koje su sastavni dio europskih građevinskih normi, za sigurnu gradnju u seizmički aktivnim područjima Europe, a njegova glavna svrha je osigurati da građevine mogu izdržati potres bez kolapsa i s minimalnim oštećenjima. Europski standard za projektiranje otpornosti građevine na potrese ima za cilj spriječiti urušavanje zgrada i zaštititi ljudske živote, osigurati da zgrade poput bolnica i škola ostanu funkcionalne i nakon potresa te projektirati zgrade na način da obnova nakon potresa ne bude previše skupa.

Eurocode 8, naime, dijeli Europu na seizmičke zone prema potresima koji su se dogodili u prošlosti uključujući i geološke podatke. Tako zemlje poput Italije, Grčke, Hrvatske, Rumunjske i Turske, odnosno zemlje mediteranskog pojasa, imaju visoke seizmičke zahtjeve, dok Njemačka ili Nizozemska, primjerice, imaju niže zahtjeve. No, Eurocode 8 nije zakonski obavezan, ali su ga brojne države implementirale u svoje građevinske zakone i propise. U procjeni potresnog rizika, Eurocode 8 također koristi spektar odgovora za definiranje kako tlo i građevine reagiraju na potres, pri čemu razlikuje četiri vrste tla (stijenu, tvrdo tlo, mekše tlo i vrlo mekano tlo), a za svaku vrstu tla se izračunava drugačiji način seizmičkog opterećenja.

Protupotresna gradnja u Hrvatskoj počela je 1964.

Prema gruboj procjeni Građevinskog fakulteta u Zagrebu, u Hrvatskoj ima između 300 i 350 tisuća zgrada, no točan broj je teško procijeniti jer Državni zavod za statistiku vodi evidenciju o stambenim jedinicama, a ne zgradama, napominje Atalić, i dodaje da prema procjenama struke čak jedna trećina zgrada u Hrvatskoj nije izgrađena za otpornost od potresa, polovica građevina projektirana je na puno manju snagu potresa nego što se danas projektiraju, a među takvim građevinama su i one koje spadaju u kritičnu infrastrukturu, te spomenici i kulturna baština.

Protupotresna gradnja u Hrvatskoj počela je 1964. godine nakon jakog potresa koji je godinu dana prije pogodio Skoplje, tako da bi sve zgrade izgrađene nakon 1964. trebale biti otporne na potrese, dok bi sve zgrade koje se danas grade odmah u startu trebale imati najvišu klasu protupotresnog certifikata. No, prema stručnoj studiji o potresnom riziku u Zagrebu, koju su 2019. izradili profesori s Građevinskog fakulteta, zgrade izgrađene od 1964. do 80-ih godina prošlog stoljeća karakterizira niska razina potresne otpornosti.

Prema stručnoj studiji Građevinskog fakulteta u Zagrebu, zgrade građene do 1945. imaju inicijalnu razinu potresne otpornosti, tj. najmanje su otporne na potrese; one izgrađene od 1946. do 1964. imaju minimalnu razinu; zgrade izgrađene od 1965. do 1981. nisku razinu; od 1982. do 1998. srednju razinu, dok zgrade izgrađene od 1998. naovamo imaju visoku razinu potresne otpornosti, pri čemu zgrade izgrađene od 1998. do 2012. imaju 75 do 100 posto potrebnog protupotresnog opterećenja, a sve novije zgrade 100 posto jer su građene po europskim normama za projektiranje. Kao primjer dobre protupotresne gradnje zgrada Atalić navodi vojne objekte izgrađene od 1965. do 1981. godine i to zbog korištenja armiranog betona koji se u potresu može raspucati, ali ne i srušiti.

U procjeni protupotresne otpornosti poseban problem predstavljat će zgrade u kojima su se nepropisno rušili nosivi zidovi kako bi se dobio koji “kvadrat” više stambenog prostora, pa će se u takvim slučajevima sve trebati provjeriti s nacrtom zgrade, no odgovornost u slučaju narušene potresne otpornosti zgrade ostaje na vlasnicima i predstavnicima stanara.