RIJEKA – Drugog dana 30. Međunarodnog festivala malih scena na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca prikazana je predstava »Moji tužni monstrumi« zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta »Gavella«, nastala po tekstu suvremenog hrvatskog autora Mate Matišića i u režiji slovenskog redatelja Vite Taufera.

Prije nekoliko godina na programu MFMS-a bili su i Matišićevi »Ljudi od voska« na koje se »Moji tužni monstrumi« nastavljaju i referiraju, čineći ih simboličkim pokretačem radnje. Riječ je o autorovu »dramskom dnevniku« koji je nastao kao reakcija na prozivke i osude koje su uslijedile nakon zagrebačke praizvedbe »Ljudi od voska«. Problem je bio u tome što su neki tekst doživjeli kao autobiografski, s po njima previše otkrivenih osjetljivih detalja iz privatnog života pisca, zaboravljajući pritom da je u pitanju književni tekst, dakle fikcija. Upravo s tom idejom odlučio se poigrati Mate Matišić, čiji je glavni lik u »Mojim tužnim monstrumima« pisac autoreferencijalnog imena Mate. Kazališna trilogija sastoji se od drama »Gledaj me u oči«, »Mi tu« i »Autogram za Milicu«.

Pirandelovska situacija

Predstavu, u realističnoj scenografiji Lazara Bodrože, otvara dramski tekst »Gledaj me u oči«, koji se temelji na jednoj pirandelovskoj situaciji u smislu prepletanja fikcije i zbilje. U prvom dijelu trilogije dramski pisac Mate, kojega je utjelovio Živko Anočić, susreće se s bratom psihički oboljele osobe za koju je uvjeren kako je transplantacijom rožnice dobila organ lika iz Matina dramskog teksta. Zabrinutog brata Fabijana tumači Filip Šovagović, čiji lik skrbi o mentalno nestabilnoj sestri Lidiji koju dojmljivo interpretira Jelena Miholjević, pojavljujući se na pozornici u bijeloj spavaćici, svojevrsnoj »luđačkoj košulji«, uvjeravajući pisca, kao u nekoj egzorcističkoj seansi, da je ona lik iz njegove drame. Ova dramska situacija je nadrealna, apsurdna, no kafkijanski je stavljena u okvire realizma i svakodnevice bračnog para koji čine Mate i njegova supruga Ana koju glumi Antonija Stanišić Šperanda.

Nakon toga slijedi možda najupečatljiviji i najpotresniji dio trilogije »Mi tu«, čiji je naslov dvosmislen – kao prilagodba engleskoga naziva Me Too i kao upozorenje da se radi o nama ovdje. U ovoj drami Mate se vraća u svoje rodne Ričice gdje pokušava kupiti grobno mjesto iako ga smatraju nepoželjnim zbog njegova pisanja. I ovdje je scenografija realistična, naznačena brojnim grobnicama na lokalnom groblju. S dobrim poznavanjem mentaliteta ovdašnjih ljudi, koji govore ikavicom, Mate Matišić donosi niz živopisnih likova, progovarajući kroz njih, na crnohumorni način, o vrlo teškim i traumatičnim temama.

Zločin i kosturi

U ovom dijelu predstave Jelena Miholjević, u posve drukčijoj transformaciji u odnosu na prethodni lik Lidije, pojavljuje se u ulozi udovice Slave koja obilazi grob pokojnog muža koji je u ratu stradao od četničke ruke. I taj, i neki drugi grobovi, pokazat će da se kriju strašne tajne. U »Mi tu« Matišić uvodi i elemente krimića, pa se na groblju pojavljuju lokalni mafijaši, koje predvodi Ljuban, kojega Sven Šestak igra u brešanovskoj maniri.

Na groblju će doći i do mafijaškog obračuna, a u sve je upletena i sudbina migranata koje su krijumčari zatočili u jednoj od grobnica. U jednom trenutku Slava svjedoči o opetovanim silovanjima koja su joj se dogodila, ali joj nitko ne vjeruje ili se to zataškava, sve do njezinog tragičnog kraja. U tome svoju ulogu ima i šef ričičke policije Iko kojega igra Ivica Pucar. Mala je to sredina prepuna nemorala i raznih monstruma, a vrhunac će uslijediti neobičnom ispovijedi suicidalnog branitelja Ivana, u sjajnoj interpretaciji Franje Dijaka, koji će Mati ispričati potresnu priču o zločinu koji je počinjen nad srpskom djevojčicom Ljiljom.

Glumačke transformacije

U ovoj potpuno crnoj i mučnoj drami kosturi ne »ispadaju iz ormara«, nego doslovno iz grobova.

Treća drama, »Autogram za Milicu«, smještena je u hotelsku sobu u Beogradu i baš kao i u drami »Ljudi od voska« spominju se obožavateljice Matinog mladenačkog benda Prva ljubav, ali i njihovi nepovjerljivi muževi. U završnom dijelu ove kazališne trilogije Mate se, sa suprugom Anom, mnogo godina kasnije zatekao u Beogradu gdje se mora suočiti s demonima prošlosti. Jednog dana, naime, u njihovoj hotelskoj sobi zatekao se recepcionar Stanislav koji obuzet ljubomorom sumnja da je Mate kriv što njegova supruga Milica, zbog abortusa, ne može imati djecu. U odnosu na Ivana iz prijašnje priče, Franjo Dijak ulogom Stanislava doživio je potpunu glumačku transformaciju, utjelovivši pomalo karikaturalnog ljubomornog muža koji nad Matom provodi paranoičnu istragu – priključujući ga, uz pomoć Milana (Sven Šestak) čak na detektor laži. Humornom interpretacijom lika Dijak je izazvao smijeh riječke publike, a predstava dobila nušićevski prizvuk. Rasplet ove tragikomične priče dogodit će se u trenutku pojavljivanja Milice, gluhonijeme kuharice, u čijoj je interpretaciji Jelena Miholjević iznova pokazala moć glumačke transformacije. Duhovita je i dosjetka da Milica ima »prevoditeljicu« koju je komično utjelovila Mada Peršić. U završnom prizoru Milica dolazi u Matinu hotelsku sobu, a kraj – kao u kakvom noir filmu začinjenom jazz glazbom Šimuna Matišića, nameće pitanje – je li to sve zapravo bila fikcija?