Sabor je u srijedu Aleksandru Jozić-Ileković razriješio dužnosti predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Mogla je još tri godine biti na tom mjestu, ali je, nezadovoljna načinom na koji je funkcioniralo to tijelo, zatražila razrješenje.

– Smatram svoju odluku jedinom mogućom, a teško mi je sada reći je li mi ili nije žao što je moj mandat završio. Ne razmišljam u tim relacijama.

Kada ste prije dva mjeseca pisali Saboru, iznoseći neke činjenice o problematičnom ponašanju dvoje članova Povjerenstva, jeste li se nadali da bi Sabor mogao nešto učiniti ili ste već bili tada spremni na ostavku?

– Pisala sam Saboru jer sam smatrala svojom obavezom upoznati ga s protupravnim djelovanjem pojedinih članova Povjerenstva. Nisam ukazivala na međuljudske odnose u Povjerenstvu, na čemu su posljednjih tjedana neki političari inzistirali. Opisala sam konkretne situacije s kojima sam se kao predsjednica susrela, za to postoji dokumentacija, nisu u pitanju bile priče na razini dojma. Budući da je Odbor za izbor i imenovanja nadležan za povjerenstvo, obavijestila sam ga o svemu tome i očekivala sam da se barem sve nas, članove Povjerenstva pozove i sasluša, kako bi se uvidjelo u čemu je problem. A, problem je da predsjednik jednostavno nema zakonske ovlasti, nije nadređen ni članovima ni stručnoj službi u Povjerenstvu.

(Ne)jasna struktura

Nakon vas Saboru se pismom obratilo i četvero ostalih članova Povjerenstva, i to sa suprotnom argumentacijom.

– Sadržaj tog pisma mi je i danas nepoznat, ali ono je sigurno bilo jedan od razloga moje ostavke. Ako je s jedne strane četvero članova, a ja s druge, rad u tijelu je bio apsolutno nemoguć.

Na osnovu tog njihova pisma možda su u Odboru pomislili da je problem zapravo u vama.

– Ne znam što su mislili, ali očito je da je Odbor prihvatio njihovo pismo. Na moje nije reagirao više od mjesec dana.

Bili ste pet godina članica Povjerenstva prije nego što ste se odlučili kandidirati za predsjednicu. Znači da vam je dotadašnje iskustvo govorilo da ćete to moći biti u postojećem zakonskom okviru. Naposljetku ste zaključili da to ipak nije moguće.

– Naravno da sam znala da je Povjerenstvo kolektivno tijelo u kojem predsjednik ne bira svoj tim nego mu ga bira Sabor. Činjenica je da dolaziš na čelo jednog kolektivnog tijela, a ne znaš tko će biti tvoji suradnici i sigurno da je to uvijek rizik.

U kojem bi pravcu onda trebale ići zakonske promjene?

– Povjerenstvo je, nekoliko mjeseci po našem stupanju na dužnost, napisalo jedan veliki dokument koji se odnosi na unapređenje i dogradnju Zakona o sprečavanju sukoba interesa. Proslijedli smo ga Ministarstvu pravosuđa i uprave i, po mojim saznanjima, ministar Damir Habijan planira formirati radnu skupinu za izradu izmjena i dopuna ovog zakona. Mi tada nismo obuhvatili organizacijsku struktura samog Povjerenstva, nadam se da će i to biti predmet zakonskih izmjena.

Na koji način, da se povećaju ovlasti predsjednika?

– Da, mora se točno znati uloga predsjednika u odnosu na članove Povjerenstva, ali isto tako i u odnosu na stručnu službu. Jer, po sadašnjem zakonskom rješenju na čelu stručne službe je predstojnik ureda koji je čelnik tijela u odnosu na stručnu službu, a predsjednik povjerenstva predstavlja i zastupa Povjerenstvo i odgovoran je za materijalno i financijsko poslovanje. Znači da je faktično odgovoran za sve, a nadređen nije nikome. Mogao bi se ignorirati nedostatak jasne strukture kada bi u Povjerenstvu vladala jedna profesionalna korektnost, ali kada sam se ja susrela s određenim problemima, vidjela sam da nemam na raspolaganju potrebne alate. Nisam mogla ništa osim pisati Odboru.

Vraćanje u okvire

Što biste konkretno rado učinili kao predsjednica da ste to mogli?

– Zagovarala sam donošenje etičkog kodeksa Povjerenstva, ali nisam za to dobila podršku. Prilikom glasanja četvero članova bilo je protiv, rekli su da bi takav kodeks bio samo mrtvo slovo na papiru. Ako tijelo koje nije samo upravno i administrativno nego i etičko, odbija donijeti etički kodeks, to već upućuje na određene zaključke. Etički kodeks ne predviđa sankcije, ali je instrument kojim se može utvrditi postupaju li svi članovi po tom kodeksu. Mislim da je u startu pogrešna teza da su svi članovi Povjerenstva jednaki jer ih bira Sabor. Nije, primjerice, dobro da svi članovi Povjerenstva mogu davati naloge stručnoj službi i da ne postoji neka hijerarhijska odgovornost. Jedan kolega se na Visokom upravnom sudu nudio za umješača u postupak u kojem je Povjerenstvo donijelo odluku, a ja nisam ništa mogla napraviti. Jednako kao ni kada je kolegica odbijala raditi na jednom predmetu. Nisam imala alat i onda je reakcija bila – mogu što hoću, ti mi ništa ne možeš. Red naprosto mora postojati jer ako ga nema, u pitanje se dovode i neke elementarne stvari, poput je li sudska odluka u jednom predmetu obvezatna u drugom, sličnom predmetu. Ili može li se član suzdržati od glasanja i što napraviti kada se ne može postići većina zbog toga jer je 2:2.

Bivša predsjednica Dalija Orešković tvrdila ja da je ona mogla, a ja…

 … ona vas je krivila da ste gotovo upropastili Povjerenstvo.

– Znate što, ne kanim komentirati gospođu Orešković koja je saborska zastupnica i političarka i ima svoju agendu.

Ima li Povjerenstvo budućnost u slučaju izostanka zakonskih promjena koje zagovarate?

– Ja vam to ne znam. Smatram da Povjerenstvo treba ostati kao snažno neovisno tijelo odvojeno od politike, da ga treba vratiti u onaj okvir u kojem je osnovano kao preventivno antikorupcijsko tijelo. Ali, vjerodostojnost određenom tijelu daju ljudi koji u njemu rade i jako je važno tko su oni.

Toliko ste rezignirani da ste najavili da se više nećete baviti javnim poslovima.

– Nisam ni razočarana ni rezignirana, pokušavam ovu priču završiti profesionalno, a ne emotivno. Ne razmišljam o ulasku u politiku, a vidjet ću što ću dalje raditi.