RIJEKA – Ovogodišnji, 30. jubilarni Međunarodni festival malih scena Rijeka, otvorila je litavska predstava »Svetica« Teatra Oskarasa Koršunovasa iz Vilniusa. Riječ je o monodrami nadahnutoj romanom »Marija Egipćanka« iz 2002. godine suvremene litavske književnice Vidmante Jasukaityte (1948. – 2018.). Kao inspiracija poslužila joj je priča o svetici iz Aleksandrije koja je živjela u 4. stoljeću kao raskajana bludnica. Hagiografija Marije Egipćanke jedan je od najfascinantnijih kršćanskih svetačkih životopisa, a ova je svetica nadahnula mnoge živote, pjesnike i umjetnike, na kršćanskom Istoku i Zapadu. Doživjevši obraćenje, povukla se u pustinju i ostatak života provela odavši se najstrožem isposništvu.

Suvremena Marija

Marija Egipćanka postala je središnji lik monodrame koju izvodi glumica Egle Jackaite, koja uz redatelja Oskarasa Koršunovasa potpisuje režiju, koreografiju, scenografiju i kostime, a autori predstave su Egle Jackaite, Kunigunda Dineikaite, Dali Rust i Oskaras Koršunovas. Životu svetice iz davne prošlosti u predstavi je pristupljeno iz vizure suvremenosti, sa snažnim feminističkim stavom. Umjesto povijesne rekonstrukcije, uprizorenje nas uvodi u jedan običan stan čiji je prostor naznačen pomalo »retro« detaljima – izlizanim perzijskim sagovima, bočno postavljenom komodom s ogledalom, starinskim radiouređajem, teglama s manjim i većim kaktusima, vješalicom s kostimima, ženskom obućom, policama s knjigama i porculanskim predmetima, dok je pozornica obrubljena mnoštvom boca alkoholnih pića.

U središtu pozornice je stolić i derutna fotelja iz koje protagonistica, referirajući se na knjigu »Marija Egipćanka«, kao u ispovjedaonici iznosi njezinu životnu priču. Egle Jackaite pojavljuje se u prvom prizoru odjevena u istrošenu odjeću i neuredne kose, što asocijativno priziva prikaze Marije Egipćanke – ona je prema tradicionalnoj simbolici redovito stara i ispijena, ili je odjevena u dronjke, ili je gola, pokrivena samo dugom kosom. U dojmljivoj, ekspresivnoj interpretaciji Jackaite tumači fizički i psihički slomljenu ženu, koja se pod utjecajem alkohola kreće scenom sitnim nekontroliranim trzajima tijela. Sjedajući u naslonjač i ispijajući alkohol ona će nam ispričati svoju priču, u monologu isprekidanom bukom i distorzijama koje dopiru iz radija.

Kazalište i film

Pritom se tapeta s kičastim uzorkom u pozadini pozornice pretvara u ekran na kojemu se simultano kamerom prenosi glumičin monološki iskaz, u krupnom planu ili multipliciranim slikama. Ovim produžetkom kazališta u filmski izričaj predstava dobiva na dokumentarnosti i autentičnosti. Kasnije će ekran poslužiti i za prikaze Marijina bijega, sekvence u formi »teatra sjena«, pustinje i njezina »pročišćenja« pod vodopadom. U svojoj ispovijesti svetica se vraća u djetinjstvo, evocirajući figure majke i oca, odnosno patrijarhalnu sredinu u kojoj je odrastala. U njezinim sjećanjima majka je krhka žena koja zapada u duboku tugu jer nikako ne može roditi muško dijete, dok dominantni otac žensku djecu tretira kao manje vrijednu, kao robu i puko vlasništvo. Tako i počinje »prodavati« tijelo vlastite kćeri, male djevojčice, koja se žrtvuje za obitelj, a prokletstvo bludnice nastavit će je pratiti i tijekom života odrasle žene. Prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob naznačen je bisernom ogrlicom, odijevanjem u ženstvenu, ljetnu haljinu i uređivanjem ispred zrcala.

Foto Nikola Blagojević

U potresnom monologu, s elementima storytellinga, Jackaite – i tekstom i scenskim pokretom – evocira brutalno seksualno nasilje i eksploataciju Marijina tijela od niza muškaraca, da bi u konačnici doživjela svojevrsnu katarzu, odjevena u crnu haljinu.

Neočekivani epilog

No, kad smo pomislili da je predstava tu i završila, Egle Jackaite pojavila se na pozornici odjevena kao u prvom prizoru i nastavila monolog, ovoga puta ne onaj fikcionalni, već osobni, autoreferencijalni, dokumentarni. Izašavši iz Marijina lika, ona je objasnila publici nastanak same predstave koju je zamislila s prijateljicama, no kad su »zapele« u dramatizaciji romana »Marija Egipćanka« pomogao im je redatelj Oskaras Koršunovas. U potresnoj ispovijedi glumica svjedoči o rodno uvjetovanom zlostavljanju i seksualnom nasilju s kojim se i sama suočila, povezujući drevnu priču o Mariji Egipćanki s današnjim vremenom u kojemu su žene još uvijek pod pritiskom patrijarhalnog društva i izložene različitim oblicima nasilja, o kojem one – preplavljene krivnjom, stidom i strahom – najčešće šute. Ovime je predstava dobila neočekivani rasplet, kojim je Egle Jackaite odaslala snažnu poruku gledalištu i izazvala katarzični učinak. Premda ovakav epilog može djelovati docirajuće, izgleda da je važno uvijek iznova ukazivati na problem nasilja nad ženama koje je i danas sveprisutno. Predstava počinje koracima majke, a završava kćerinim koracima, kao signalom transgeneracijske traume koja se, nažalost, ponavlja i nastavlja. Majka i kći u tom pogledu zrcale se jedna u drugoj, a u tom zrcaljenju kćerka u majčinoj može vidjeti i vlastitu sudbinu.