Foto Nikola Blagojević
Do 8. svibnja bit će izvedeno šest predstava iz Hrvatske, Litve, Srbije i Slovenije u izboru selektora Jasena Boke. Ovogodišnji festival formiran je oko teme traume
povezane vijesti
Trideseti jubilarni riječki Međunarodni festival malih scena otvoren je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku predstavom »Svetica« jednog od najpoznatijih europskih redatelja Oskarasa Koršunovasa u produkciji njegovog kazališta iz Litve. Do 8. svibnja bit će izvedeno šest predstava iz Hrvatske, Litve, Srbije i Slovenije u izboru selektora Jasena Boke.
Trauma koju živimo
Ovogodišnji festival formiran je oko teme traume koju, kako kaže Boko, živimo, a kazalište je uvijek umjetnički odgovor na društvenu situaciju. »Ima li svjetla na kraju tunela?«, pita se Boko, i odgovara: »Ima – kad ga već ne vidimo u društvu – upravo u kazalištu.«
– Svjetlo dolazi iz Aristotelovog zaključka definicije tragedije u kojem mračna, tragična priča izaziva katarzu – strah i sažaljenje koje dovodi do pročišćenja. Ta katarza svijetu tragedije, ali i svijetu uopće, daje smisao i svrhu i čini život, čak i kad ovako naizgled zaglibi u mraku, ljekovitim.
Svaka od ovogodišnjih predstava nudi taj kazališni izlaz iz mraka i promovira, unatoč svemu, život kao fantažiju, sukladno riječima Momčila Popadića, osvrnuo se Jasen Boko.
Predstava »Svetica« stavlja u suvremeni kontekst traumatičnu srednjovjekovnu životnu priču. I još jednom dokazuje kako društvo ne uči iz svojih grešaka i ne mijenja se nabolje.
Pozicija žene s margine – a žena, kao i svi oni slabiji koji su i danas u pravilu gurnuti na marginu – bori se za dostojanstven život i goli opstanak u društvu u kojem je empatija tretirana kao obična slabost.
Drugog festivalskog dana na rasporedu je predstava »Moji tužni monstrumi« Mate Matišića, u režiji Vite Taufera i izvođenju zagrebačkog Kazališta »Gavella«. Kako je najavio Boko, Matišićevi i Tauferovi »Monstrumi« dramski su obračun s osobnim demonima.
Zanimljiva selekcija
– »Majstor i Margarita« odavno su prestali biti Bulgakovljev tajni – jer roman je objavljen tek 1966., dvadeset i šest godina nakon njegove smrti – obračun s traumom staljinizma.
Zahvaljujući suvremenoj situaciji, oni su danas, u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda u režiji Andraša Urbana, dobili znatno širu društvenu dimenziju, ne nužno povezanu s eksplicitnom diktaturom.
Stanislav Habjan u predstavi »Kafka i sin«, u produkciji Petikata iz Zagreba, spaja koncert, recital i performans kako bi se nosio s Kafkinom traumom zbog izuzetno strogog oca, koja je definitivno odredila njegovo prozno djelo. Habjan, »usvajajući« Kafku kao svog oca konačno velikog autora lišava, barem u kazališnom svijetu, njegove traume.
»Kućica za pse« zagrebačkog Arterarija u režiji Romana Nikolića na drugi način progovara o traumi koju smo i sami prošli prije nešto više od tri desetljeća, ali o kojoj radije šutimo – o ratnom silovanju.
Teška intimna trauma postala je kolektivna jer se o njoj nerado govori, šutnja – koja nikad ne razrješuje traumu – uvijek se čini jednostavnijim izborom.
I konačno, »Kišni dan u Gurlitschu« progovara o pitanju identiteta današnje europske srednje klase, sklone eskapizmu i skrivanju trauma društva u kojem živimo. Iz svog ugodnog svijeta protagonist se neočekivano spušta na dno ljudske egzistencije svog socijalnog okruženja koje ne želi vidjeti.
Trauma otkrivanja onoga što zaista čini današnje društvo ugrožava pažljivo njegovanu socijalnu laž onih uspješnih i dovodi do raspada sustava (lažnih) vrijednosti, osvrnuo se Jasen Boko na ovogodišnju selekciju.
Jedinstveno valoriziranje domaće produkcije
Umjetnička voditeljica Međunarodnog festivala malih scena je Edita Karađole Šegvić, a kako je istaknuto u povodu 30. jubileja – riječki MFMS u ova je tri desetljeća postojanja stekao mjesto na hrvatskoj kazališnoj sceni, kao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji domaću produkciju stavlja u kontekst inozemne, što je izuzetno važno za valoriziranje vlastite produkcije.
