Možemo biti beskrajno romantični i nostalgični, ali kad nas prođe taj osjećaj, kad se osvrnemo oko sebe uvidjet ćemo kako je u nešto više od pola stoljeća prijeđen put koji bismo mogli definirati – svjetlosnom godinom.

Vratimo li se na početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle u vrijeme velikog vala otvaranja ”zimmer freia” u Hrvatskoj, gotovo isključivo na njezinoj jadranskoj obali – i to doslovno na njoj jer već nakon nekih desetak kilometara u unutrašnjost skoro je svakog oblika privatnog iznajmljivaštva nestajalo – riječ je bila o u pravilu vrlo skromno namještenim sobama koje su se oslobodile u kući, ma na istom katu na kojem su stanovali i vlasnici.

Iako su se vlasnici znali iz njih povlačiti, nerijetko su se i sanitarne prostorije dijelile, sustav je funkcionirao. Štoviše, nastala su tako mnoga trajna i prisna prijateljstva, no o nekom velikom komforu, o raskošnom namještaju i jednakim takvim kupaonicama nije se moglo ma ni u snovima pomišljati.

Bacimo li nadalje oko na promet, funkcionalnost cesta bila je jednaka kao i pedesetih godina, onda kada se na njima samo pokrpalo rupe rata i pustilo ih u prijeratnoj funkciji. Veza s otocima? Uzmemo li primjerice Cres i Lošinj koji su tada bili jedna općina, naravno da nije postojalo Meraga, kao ni Valbiske na Krku.

I naravno da je ”Kalmar” stenjao pod naletom turista koji su čekali u redu što se provlačio od Brestove sve do magistrale, ma i do Zagore. Da, tada je bilo normalno čekati pet sati na ukrcaj u trajekt, pa se još do Malog Lošinja voziti dulje od dva sata. U špici sezone za put koji danas s čekanjem trajekta i vožnjom na njemu iznosi manje od tri sata, tada je trebalo – osam.

Foto: Vedran Karuza

Komfor u tri zvjezdice

Možemo mi dakle danas biti beskrajno romantični i nostalgični, no vremena su naprosto kudikamo drugačija. I po goste bolja.

Današnji apartmani, a oni i dalje čine više od 60 posto ponude sveukupnosti hrvatskih turističkih smještajnih jedinica, su prave riznice dizajna. Čak i kad imaju sasvim prosječne tri zvjezdice donose cjelokupni komfor, bogato su opremljeni, a turistima ne da je na raspolaganju zajednička kupaonica u kojoj bi gostima domaćini dali prioritet ali i ništa više, nego njih nekoliko.

Visoki standard, razvijena komunalna infrastruktura te i dalje unikatna priroda upravo zahvaljujući apartmanskoj raskoši stavljaju Hrvatsku jako visoko na ljestvici svih globalnih turističkih odredišta.

Koliko su toga svjesni ljudi koji vode politiku pojedinih jedinica lokalne samouprave? Pogledamo li samo ”riječki prsten”, prostor koji je nekad objedinjavala Općina Rijeka – nevjerojatno raznoliko.

Klana, koja u današnjem promišljanju turizma ima jako puno prednosti i potencijala, odlučila je krevet u apartmanu oporezivati s povoljnih 40 eura godišnje. Njihov se porez može smatrati i poticajnim po porast broja novih iznajmljivača koji će sasvim sigurno omogućiti bolji, dinamični turistički krvotok prostora što se rasprostire na skoro 100 četvornih kilometara, većinom netaknute prirode.

S druge strane Rijeka taj isti krevet godišnje oporezuje tri puta skuplje, 120 eura. Istina, Klana se nalazi u četvrtoj, Rijeka u drugoj kategoriji indeksa turističke razvijenosti, no mogla je i znatno niže.

Naprosto – je li njezina infrastruktura toliko bolja, toliko snažnija da ide s tolikom cijenom koja bi mogla dovesti ne do rasta, nego i do osipanja broja iznajmljivača? U gradu koji ima, ne računamo li Hilton, jako mali broj hotelskih ležajeva, a od zatvaranja zadnjeg kampa ni ne pomišlja na pokretanje novog.

Pa čak i kad Rijeku kompariramo s turistički najrazvijenijima, prvokategornicima koji se s takvim nametom mogu jako razmahati, primjerice Opatijom i Porečom, skuplja je jer su se oni zaustavili na minimalnih, za prvu kategoriju prema indeksu turističke razvijenosti – 100 eura.

Zanimljiv je i primjer Malog Lošinja koji je morao prihvatiti zakonski minimum za prvu kategoriju od 100 eura, ali je zato donesena posebna gradska odluka da Grad iznajmljivačima koji žive imaju stalni boravak u Malom Lošinju taj iznos kompenzira s 45 eura.

Romantika i nostalgija

Koliko god ih javnost ponekad drugačije doživljavala, privatni iznajmljivači, poglavito apartmana, su zapravo jedna od najvažnijih karika punjenja proračuna. Činjenice, brojke i iznosi naprosto govore kako apartmani ”hrane” tisuće i tisuće liječnika, medicinskih sestara, učiteljica i učitelja, znanstvenika, vatrogasaca i policajaca… svih onih profesija i ljudi bez kojih je život neke države nemoguć, baš kao i činjenica da oni sami ne mogu do prihoda od kojih bi im se isplaćivale plaće.

Romantika i nostalgija. Tako česte odrednice društva i kojem živimo. I neka ih, ali i svijesti da od njih i tadašnjeg zimmer frei turizma danas ni u kom slučaju ne bismo uspjeli opstati na tržištu. Koliko su god zalazak sunca, čaša vina i lijepa sjećanja opojni, realnost današnjice je ipak nešto sasvim drugo i drugačije.