Nogomet više nije samo muški sport – Snježana Mišković u Albufeiri / Foto Ivan VOLARIĆ
Dvaput je rekao "E, sada mi je dosta"... Onda sam, uvjetno rečeno, preuzela stvari u svoje ruke. Rekla sam mu: Ako smo već ušli u ovu priču, onda idemo do kraja! Nema odustajanja! – kaže Snježana
ALBUFEIRA – Tradicionalna revijalna nogometna utakmica između članova stručnoga stožera, novinara, klupskih uposlenika riječkoga prvoligaša… što se odigrava istekom zimskih priprema, po svemu sudeći bit će lišena usluga jednog pouzdanog vratara – predsjednika kluba Damira Miškovića. Izbornica ekipe, koja u pravilu uvijek pobjeđuje, Snježana Mišković, krenula je u potragu za vratarom (Ivan Mance glatko je odbio ponudu!) svoje ekipe, što je izbornik tradicionalno gubitničke ekipe, sportski direktor Srećko Juričić, shvatio kao priliku da ove godine priredi iznenađenje. Predsjednik Damir Mišković prvi put nakon dugo godina neće posjetiti momčad na zimskim pripremama (nitko se neće kladiti da možda neće osvanuti na finalu turnira u Farou…), no tu je njegova supruga Snježana, od početka njegova ulaska u klub vjerna pratiteljica na svim utakmicama pa i pripremama prve momčadi.
– Ne, na žalost Damiru poslovne obveze ne dopuštaju da svaki put bude s nama – započela je Snježana Mišković. – Međutim, u svakodnevnom smo kontaktu, čujemo se nekoliko puta na dan.
Koje su ovo zimske pripreme na kojima ste prisutni?
– Nisam jedino bila prve godine u Turskoj!
Dvaput Benahavis, jednom Dubai i sada Albufeira. Što se iz vašega kuta gledanja promijenilo osim okruženja u kojem se igrači pripremaju za proljetni dio sezone. Možda ipak na to ne gledate kao svi mi koji smo svakodnevno sto posto unutra?
– Vjerujte mi da sam i ja sto posto u cijeloj toj priči. E, sad, da li se nešto promijenilo? Mislim da nije puno toga, osim, naravno, igrača. Stožer je uz neke sitnije promjene uglavnom isti posljednjih godina. Svi smo na okupu, kao jedna velika obitelj.
Puno žena
Jeste li ikada pomislili da ćete neke svoje uobičajene životne obveze morati prilagođavati onim nogometnim?
– Iskreno, nisam baš mislila da će to izgledati ovako kako to sada izgleda. Nisam znala da će sve to biti tako intenzivno. Nema me često u Hrvatskoj, Damira još manje, ali kad god sam u Hrvatskoj, onda sam prisutna u cijeloj toj nogometnoj priči.
Preduhitrila nas je odgovorom na iduće logično pitanje…
– Dobro znam da je nogomet u prvom redu rezerviran za muški svijet, ali polako se neke stvari mijenjaju. U klubu su me prihvatili. Valjda je to zasluga svojevrsne evolucije, da se ženska populacija počela sve više prihvaćati u muškom svijetu nogometa. Uostalom, to nije zabranjeno, zar ne?
Pogotovo u »Rijeci«, gdje u klubu radi dosta žena?
– Tako je! Međutim, i u svijetu nogometa općenito se nailazi na sve više žena. Imamo svijetlih primjera i u sportu općenito da žene počinju dobivati uloge koje su uglavnom bile rezervirane za muškarce. Primjerice na posljednjom Svjetskom prvenstvu u rukometu smo imali prilike vidjeti da sude sutkinje. Zašto ne bi tako bilo u nogometu? Imamo u Prvoj HNL jednu linijsku sutkinju, koja se pokazala jako kvalitetnom.
Pratite, dakle, sve nogometne aktivnosti u i oko kluba?
– S njima sam praktički 24 sata, normalno je da sam onda upućena u dosta toga.
Kćerke Matea i Anna se školuju u Švicarskoj, vi ste u Portugalu, Damir u Nigeriji… Kada se uopće stignete okupiti za obiteljskim stolom?
– Jedino tijekom blagdana. Pokušavam djeci usaditi da barem za blagdane, Uskrs i Božić, obitelj mora biti na okupu. To se mora poštovati. Znam da djevojke imaju svoj život, da mene i Damira vuče na svoju stranu, ali za blagdane moramo biti skupa. Teško su mi na početku, kada su cure bile manje, padali izostanci jer Damir ne bi uspio stići doma za Uskrs, odnosno, primjerice, na dječji rođendan. Nije bilo lako, osim toga u to vrijeme nije bio tako razvijen internet, mobitelske veze nisu bile tako čvrste ili postojale. Uvijek kažem da su cure provele pola života bez oca. No, svi smo presložili u svojim glavama i shvatili da je takav naš izbor. To moramo prihvatiti. Bez obzira na udaljenost, svi se čujemo svaki dan.
Koji pozitivni trenutak posebno pamtite otkada je suprug Damir preuzeo »Rijeku«?
– Osvajanje Kupa Hrvatske i »Stuttgart«. To ostaje za sva vremena. Međutim, voljela bih da se takvo nešto ponovi.
Koji je najteži trenutak kojega ste proživjeli uz Damira i »Rijeku« u proteklih pet godina?
– Ne mogu izdvojiti najtužniji trenutak… Uostalom, otkada smo ušli u ovu priču je puno više veselih, pozitivnih epizoda nego negativnih. Počevši od prvoga dana pa do sada imam osjećaj kao da stalno idemo prema gore. I to u svim segmentima, od rezultatskih pa do organizacijskih. Ne bih izdvajala neke tužne trenutke.
Veliki emotivac
Damir je veliki emotivac i duboko proživljava sve klupske trenutke ne samo kao predsjednik kluba već i kao navijač. Kako reagirate u tim trenucima?
– Istina, Damir je veliki emotivac koji stvarno teško proživljava sve što se događa u i oko kluba bez obzira na to da li je u Hrvatskoj ili ne. Iskreno, Dvaput se dogodilo da je rekao: »E, sada mi je dosta«. Onda sam, uvjetno rečeno, preuzela stvari u svoje ruke, prvo sam ga smirila i rekla mu: Ako smo već ušli u ovu priču, onda idemo do kraja! Nema odustajanja! Bilo je trenutaka u kojima se Damir preispitivao, vagao da li je napravio dobru stvar ili nije, a sve to samo zato jer je veliki emotivac i čovjek koji želi dati sve ljudima, a ne traži ništa zauzvrat. Damir bi dao i srce i dušu da svi ljudi oko njega budu sretni, a svi znamo kakav je mentalitet naših ljudi. Uvijek nađemo neki razlog za primjedbu, a život je jedan i treba ga nastojati provesti u sreći i veselju. Sve je to na kraju dana – igra i sastavni dio života.
U klubu više nemate formalnu funkciju (Snježana je bila u Nadzornom odboru), međutim i ova vaša neformalna uloga je jednako važna?
– Uvijek kažem da sam ja – back up – podrška. Tu sam ako me tko treba. Kada vidim da je situacija malo nervozna, onda pokušavamo sjesti i popričati. Muški na sve to gledaju puno emotivnije, subjektivniji su u nekim stvarima. Žene su ipak racionalnije, sagledaju širu sliku, malo su objektivnije i onda se ipak nakon razgovara malo drugačije poslože karte.
U mladosti ste se bavili rukometom?
– Jesam, ali bilo je to davno, za školskih dana. Bile su to generacije Valtera Matoševića i Rade Ciganović.
Odrasli ste na Zametu gdje je rukomet oduvijek bio sport broj jedan?
– Tko god je išao u Osnovnu školu Zamet, najprije se od sporta počeo baviti rukometom. Meni je rukomet prva sportska ljubav, ali neću reći da mi nogomet nije postao vrlo blizak.
I za boravka u Portugalu vježbate?
– Vježbam prvenstveno zbog svojega zdravlja, ali inače nisam osoba koja će sjediti i ne raditi ništa.
Uspijete li supruga natjerati u fitness?
– Teško…
Proljeće donosi povijesnu priliku da »Rijeka« prvi put postane prvak države?
– To bih jako voljela… Ne samo ja, svi bismo to jako voljeli. Mislim da to nije neostvariva želja.
Volja i želja
Osvajanje naslova prvaka jedan je od ciljeva koje je pred sebe postavio Damir kada je preuzimao klub. Sigurno je da bi mu osvajanje titule bila velika satisfakcija?
– Tako je, mislim da bi to bila prvenstveno satisfakcija njemu, ali vjerujte da bismo svi mi voljeli da se to dogodi. Damir stalno govori da je ovo jedna od jačih ekipa posljednjih godina, vidite i sami koliko igrači žele doći do tog cilja, koliko volje pokazuju. A kada u životu imaš cilj, volju i želju, onda je sve ostvarivo.
Proživljavate li stresno utakmice?
– Jako! I to svih 90 minuta dok sudac ne označi kraj utakmice i dok ne vidimo konačan rezultat.
Kako Damir proživljava udaljenost od kluba posljednjih godinu dana?
– Prihvatio je to kao sastavni dio života. Kada je prije 25 godina počeo raditi u Africi, prvi put smo se susreli s problemom udaljenosti od obitelji i svega što je volio. Međutim, s vremenom se čovjek na sve to navikne. Njegov posao je u Nigeriji, a sve ovo drugo je zadovoljstvo. Srećom, danas imamo mobitele, tu je internet pa razdvojenost svima nama puno lakše padne.
Na početku predsjedničkog mandata znali ste mu mobitelom s tribine prenositi sliku utakmice?
– To je, kada nije bilo prijenosa utakmica, bio jedini način da vidi što se događa. Jako je vezan uz klub, prati sve što se događa oko njega…
