Arihi su bili sretna obitelj. Otac Željko sada bi bio 55-godišnjak, Goranin porijeklom, elektrotehničar i pomorac. Majka Majda sada bi bila 49-godišnjakinja, inače Slavonka, radila je kao tajnica u klubu sinkroniziranog plivanja. Sinovi Ivan i Toni s njima su imali bezbrižno djetinjstvo. Putovalo se, zabavljalo, baš obitelj po mjeri. No život nije unaprijed određen scenarij pa da znaš što te čeka iza kuta i živiš onda pripremljen za svaku situaciju. Ne, život je često nepredvidiv i okrutan. Ne pita, uzima dobre, najbolje. Takav je, brutalan i nepošten, bio i prema dječacima Ivanu i Toniju.

Kao grom iz vedra neba u rujnu 2014. mirnu obiteljsku svakodnevicu Ariha pokosila je loša, uznemirujuća vijest s prizvukom velikog straha i još veće neizvjesnosti – majci Majdi dijagnosticiran je karcinom pluća. Nije bilo druge nego da se obitelj brzo pribere. Operacija se nije obavila već je majka krenula s kemoterapijom.

– Sjećam se da je to teško podnosila. No držala se, nije se dala, bila je borac, prisjeća se tada jedva punoljetni Ivan, dok je mlađi Toni imao tek 15.

Nesreća u Norveškoj

Otac Željko povukao je logičan, odgovoran potez: s poslodavcem je dogovorio veću pauzu na poslu, kako bi više bio s majkom.

– Sve je išlo na bolje. Mamina zdravstvena situacija se stabilizirala i tata se u veljači 2015. odlučio vratiti na posao, kaže Ivan.

Otac je 24. veljače krenuo u Norvešku, u grad Stavanger u čijoj je blizini bio brod-cjevopolagač na kojem je trebao raditi kao električar.

– Ujutro su imali okupljanje radnika na recepciji hotela u kojem su prenoćili. Tata se nije pojavio na okupljanju. Kolege su otišli po njega, otvorili su sobu kad se nije javljao i našli su ga kako mrtav leži na krevetu. Televizija je bila upaljena. Medicinski, nije patio, to je bila trenutna smrt. Samo je zaspao i nije se probudio, kaže Toni.

Ivan se prisjeća trenutka kad im je javljeno da je tata umro.

– Nastao je šok, nevjerica. Mama se derala, plakala, urlala je od boli. Dotrčao sam dolje, spustio sam se s kata gdje sam učio. Mislio sam da je umro naš deda i trebalo je barem minutu ili dvije, dok se mama nije donekle pribrala, da shvatim da je umro tata. Ali kako tata? Zašto tata? Pa on nikada nije bolovao, nije bilo nikakve najave bolesti, svake godine je zbog posla morao ići na obavezne liječničke preglede, kaže Ivan. Urušio mu se svijet.

Ironija života

U obitelji je nastupila velika, golema žalost. Ironija života doživjela je tog dana vrhunac. Mama je, prije nego je javljeno da je tata umro, dobila jako dobre, gotovo odlične rezultati s kemoterapije. No oni su tada pali u drugi plan i više nekako nije bilo važno da se karcinom počeo povlačiti. Dok se mamin život nanovo počeo buditi, tatin je naglo ugašen. Mama je ozdravljala, a tata je umro od nepoznate, podmukle, ničim najavljene bolesti. I sve se saznalo u istom danu, 26. veljače 2015. oko deset sati ujutro.

– Ta situacija i to razdoblje su neopisivi. Nakon prvotnog šoka od kojeg se dosad nismo uspjeli oporaviti slijedilo je vrijeme pojačanog stresa jer puna tri tjedna zbog papirologije nismo mogli do tatinog tijela, nismo mogli organizirati sprovod. Mamino se pak stanje počelo pogoršavati. Izmorena od silnih kemoterapija, dosta je oslabila. Njena dotadašnja pozitiva počela se kretati u negativnom smjeru, krenula je u silaznu putanju, kaže Ivan.

Tjedni nakon očeve smrti i pokopa bili su teški. Svatko se nosio s tugom na svoj način. Mama je kopnila. Njen se život, iako to tada još nitko nije znao ili toga nije želio biti svjestan, polako gasio. Dan je 10. travanj 2015. Od tatine je smrti prošlo 45 dana. Mama je naglo umrla. U bolnici na Jordanovcu.

– Za nas je to bilo iznenada. Nismo bili pripremljeni. Ne, nisam mogao vjerovati da nam se to događa. Ne opet, kaže Toni.

Nije imao ni 16 godina, a u šest tjedana izgubio je oca i majku. On i brat ostali su bez oba roditelja.

– To jutro teta je vozila mamu u Zagreb u bolnicu na Jordanovcu. Ja sam s prijateljem išao na kavu. Govorio sam mu da se mama unatoč smrti tate nekako drži pa i osjeća bolje. Kad smo završili, on me doveo do moje kuće ispred koje je bila gomila auta obiteljskih prijatelja i rodbine. Kroz glavu mi je prošlo da se moralo dogoditi nešto loše. Teta me čekala na teresi. Ivane, samo je rekla… Užas, potonuo mi je čitav svijet, kaže Ivan.

Rodbina i prijatelji

S mamom se nije stigao oprostiti. Taj dan nije ju ni vidio. Mimoišli su se. Prethodnu večer kad je došao kući, mama je već spavala. Jutro kad je ona odlazila put Zagreba, on je prespavao. Toni ju je samo kratko vidio…

Ostali su sami. Rodbina i prijatelji ih nisu napustili. Uostalom, Ivan i Toni žive u velikoj obiteljskoj kući gdje su, u susjednom stanu, mamina sestra i njen muž, njihova djeca, a u kući žive i baka i nepokretan djed. Svi, kaže Toni, pomažu, ali tate i mame više nema… I zato nitko ne može preuzeti Ivanovu i Tonijevu bol. Ivanu je o tome teško pričati. Teško mu je povezati smrt i njegove roditelje i činjenicu da ih nema, da ih nikada više neće ni čuti ni vidjeti.

– Postoji golema praznina u meni, praznina koju nitko ne može ispuniti, a nastala je smrću oba roditelja. S vremenom se prilagodiš, teško je, ali funkcioniraš. Mene je gubitak oba roditelja zadesio dok sam bio u trećem razredu sušačke gimnazije. Ni nakon očeve ni nakon majčine smrti u školi nisam posustao. Čak sam prošao s odličnim. Učenje i obaveze bili su mi terapija. Fokusirao sam se na to da mi bude lakše. Nekako sam i uspio. Svo vrijeme uz mene su bili određeni prijatelji. Početnu patnju prošao sam potpuno sam, a onda su me prijatelji podržali i pomogli mi, kaže Toni.

Ivan je u međuvremenu dogurao do pola strojarskog fakulteta no interes za time već je i prije smrti roditelja počeo gubiti. Sada mu je želja, puno kaže realnija, završiti elektrotehniku.

Skromne želje

– Dok studiram i radim. Angažiran sam u nogometnom klubu Rijeka. Najprije sam radio oko prodaje karata, a od 28. kolovoza 2015. sam pešekan, maskota kluba. Uđem u to odijelo i dobro se zabavim, i sebe i djecu. Taj me posao opušta, kaže Ivan.

Stalno razmišlja što želi od života, nema neki generalni plan, no završiti fakultet, pronaći normalan posao, imati ženu, djecu i sređen, sretan život, e to bi mu odgovaralo, to je neki dostižni imperativ.

– Sad dok smo mladi moramo se fokusirati na život, nismo još puno o životu prošli, iako su nam se dogodile najgore, najružnije moguće stvari. I upravo zato ne možemo si dozvoliti da gledamo unatrag, nego samo naprijed, prema ljepšim vremenima, zaključio je Ivan.

Toni je u Zagrebu, studira, sam je u domskoj sobici i to mu se sviđa.

– Želim postati motivacijski govornik, želim dinamičan posao. I obitelj, sretnu naravno, to si želim jednog dana, skromno, ne tražeći od života ni mrvicu više od onoga što si može poželjeti mlada, racionalna, nesretnim životnim okolnostima obilježena osoba, Toni je završio ovaj razgovor.

On i brat primjer su pozitivne Hrvatske gdje se mladi ljudi, bez roditelja, bore za svoje mjesto pod suncem uzdajući se na kraju, koliko god im to teško bilo, samo u sebe.