RIJEKA Tehnološki savršeni svemirski brod leti prema udaljenoj privatiziranoj korporacijskoj koloniji u kojoj bi hibernirani putnici trebali započeti ispočetka, jer su se umorili od života na prenapučenoj i precijenjenoj Zemlji ili naprosto nemaju pametnijeg posla. Ali slučajni sudar s meteorom poremetit će operativni sustav svemirskog broda, pa se jedan od putnika (Chris Pratt) probudi ranije.

Skuhat će lošu kavu, mamurno bauljajući prostorom kao da mu se dogodilo jutro poslije, iako do jutra još mora proći devedeset godina samoće. Nema više košarke i videoigrica. Ostaje mu tek da besciljno i usamljeno luta obnažen hodnicima broda, okružen hologramima i robotom barmenom. Čak je pokušao samoubojstvo da bi njime okončao polagano ludilo.

No Hollywood ga očito ne želi ostaviti samog u svemiru, kao što je to s marsovcem Mattom Damonom učinio Ridley Scott, pa odluči probuditi iz hibernacije i jednu damu (Jennifer Lawrence), koja mu se pridružuje u luksuznom svemirskom resortu, za čiji je raskošni bazen i njegov gubitak gravitacije rezervirana ujedno i najefektnija sekvenca.

Jim i Aurora tada postaju nekakva znan-fan varijanta Adama i Eve, ali i svemirska varijanta Meg Ryan i Toma Hanksa. Jer umjesto da redatelj filma Morten Tyldum igra na mehanizme alegorije o usamljenosti, sudbini i našoj odgovornosti prema drugima, on odabire interplanetarnu romansu. I što je još gore, ta romansa postaje krajnje neuvjerljiva, naročito kad im se u njihovoj romantičnoj bjelini odjednom ukaže jedan crnac (Laurence Fishbourne).

Pritom se Tyldum više referira na Cuarona i Pixarovu školu (šifra: »Wall-E«), ali i poseže za hipotetskim scenarijem koji priziva »Titanic 2.0«, gotovo na nivou parodije. Da je sve to konteksualizirao u skladu s nostalgičnom klimom koja opsjeda recentni holivudski imaginarij, sve bi ispalo puno bolje.

No kad bismo zaorali ispod Tyldumove ispolirane i programatske mizanscene, ne bismo otkrili ništa osim klišejiziranih slogana kojima komuniciraju njegovi likovi, kao da su izašli iz nekog reklamnog spota u kojem ostaje malo prostora za maštu. Jer s dvoje protagonista blokiranih u zatvorenom prostoru nije teško koketirati sa sociološkim temama koje igraju na egoizam preživljavanja.

Tyldum je povrh svega morao slijediti stroga holivudska pravila da romansu podredi akciji koju stavlja u prvi plan bez obzira na cijenu. A cijena su katastrofalnih zadnjih dvadesetak minuta filma u kojima je preglumljavanje iritantne Lawrence doživjelo kulminaciju. Jer Tyldum kao da ne želi u filmu primijeniti nolanovski htio-bih-ali-ne-mogu pristup. Zato mu se završnica i pretvara u nešto kranje banalno, zbrkano i dosadno, nalik svemirskom reklamnom spotu koji predugo traje.