Hrvatski rukometaši su ekspres preporučeno ispali na Olimpijskim igrama, bolna je to istina za njih i brojne im navijače uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Doživjeli su konačni poraz, a zahvaljivati mogu samo njihovi konkurenti. Kako su igrali na Igrama to je sve, samo iznenađenje ne. Susret s Njemačkom je tek izuzetak od pravila, u koje se uklapa prvo poluvrijeme sa Španjolskom u utakmici u kojoj ni remi nije vodio u četvrtfinale. Bilo je prava ilustracija ekipe izbornika s Islanda Dagura Sigurdssona.

Igrala je tako da bi netko jetikav onima u Hrvatskoj, koji se za pronevjeru i krađu raznih milijuna brane šutnjom, uz zatvorsku kaznu odredio tri puta dnevno obavezu gledanja tog prvog poluvremena. Hrvatska je tako do odmora, prevršivši svaku mjeru, inkasirala čak 20 golova, što sve priče o taktici pretvara u obična blebetanja. Popijena je ta gorka velika doza uz sjajno izdanje Dominika Kuzmanovića, ali vratarski dragulj bi tako, nemilosrdno izložen španjolskoj paljbi, preživio valjda samo da je slavni Steven Seagal u filmu »Otporan na metke«. Rukomet, nažalost, nije film, izrešetana hrvatska obrana nije preživjela. Zaostatak od pet golova ostao je nedostižan do kraja. Paradoksalno ili ne, bio bi i veći da nije bilo učinka u napadu. To govori činjenica da je uz brojna lutanja, dodavanja lopti Španjolcima u ruke i tehničke greške, te razne promašaje, postignuo čak 14 golova. Problem je što su Furiji omogućavane kontre, a vraćanju u obranu slušali smo od početka do kraja hrvatskih nastupa.

Kontranapad i »brzi centar« bili su španjolski »conditio sine qua non« do odmora, obavezan početak akcija u kojem su za hrvatske igrače djelovali kao Usain Bolt iz najboljih dana. Hrvatski rukometaši vraćali su se u obranu kao da su selekcija veterana kakve smo znali gledati na raznim revijalnim turnirima u odnosu na brze momke s Iberijskog poluotoka. Istina da je u nastavku reprezentacija Lijepe Naše prišla nadomak izjednačenju uz dvojbu kolika je u tome i španjolska uloga, je li zadovoljna Furija odustala od jurnjave pogubne po Hrvatsku, želeći što više trošiti vrijeme. Uglavnom, preokret je do kraja samo ostao tako blizu, a tako daleko u paradoksalnoj igri brojki. Hrvatska je izgubila golom razlike u porazu u kojem je igrom »sedam na šest« i na oproštaju nastavila dijeliti darove. Tko zna, da ih nije dijelila, možda bi dobila utakmicu. No, ostavimo »što bi bilo da je bilo«, izuzev susreta s Njemačkom viđena je igra bez glave i repa, ekipa kao da je s padobranom spuštena na teren, kaotično lutanje, promjene i očajnička traženja izlaza sada su za nama nakon izdanja u kojima su naši rukometaši nemoćno kihali od islandske terapije. Nakon kraha na Europskom prvenstvu Goran Perkovac odmah je dobio »nogu«, sad ne treba očekivati nešto takvo, time bi ljudi iz HRS-a koji su doveli Sigurdssona sebi skočili u usta.

Slika Kuzmanovića, tužnog na podu u suzama na kraju sve kaže, hrabri junak ove rukometne hrvatske tragedije kao Nikola Šubić Zrinski pod Sigetom pao je hrabro, sam ništa nije mogao.