LJUBLJANA – Kada se dogodi da u nekoj produkciji sudjeluje bilo koja svjetska zvijezda, stvari se doista mijenjaju. Operni ansambl Maggio Musicale Fiorentino gostovao je u Cankarjevom domu u Ljubljani s operom G. Verdija »Trubadur« i to u okviru programa 72. Ljubljana Festivala. Iako se radi o ansamblu svjetske kvalitete, vjerojatno bi cijeli događaj imao manji značaj da trosatnom izvedbom s jednom stankom nije ravnao jedan jedini – maestro Zubin Mehta.

U svojoj 89. godini Mehta je jednostavno brend sam po sebi, predstavnik generacije umjetnika klasične glazbe iz vremena u kojem je bilo moguće doista ostvariti prepoznatljivost na globalnoj razini. Nažalost, danas tako nešto gotovo da i nije moguće prije svega zato što su u fokusu interesa javnosti i struktura instant-zvijezde i mladi super-junaci nasuprot dugoročne stabilne karijere. Osim toga, u vremenu u kojem je u naponu snage bio Mehta za njega su znali umjetnici, ali i liječnik, sportaš, pekar i učitelj. Slijedom toga, činjenica da Mehta dirigira »Trubadurom« u Ljubljani privukla je sve zainteresirane ako ništa drugo onda da mu iskažu počast i zahvalnost na djelima koja je ostvario u dugogodišnjoj karijeri. Da se prije početka izvedbe pitalo nekoga tko pjeva Manrica ili Leonoru, vjerojatno bi odgovori bili poražavajući pa je tako dirigent, u vidno otežanom zdravstvenom stanju i teškog koraka sa štapom i asistentom, dobio ovacije već prilikom ulaska, a navirivali su se posjetitelji i preko ograde orkestralne rupe ne bi li ga makar i na trenutak vidjeli. Zubin Mehta tako je postao najveći protagonist, ali i najveći problem ove izvedbe.

Muziciranje na zavidnoj razini

Osim što je zasjenio sve ostale izvođače, maestro je ostavio podijeljeni dojam o cijeloj izvedbi. Tijekom trajanja predstave orkestar je bio toliko pažljiv i pun poštovanja da je svirao toliko decentno i suptilno, uz stalnu koordinaciju vođa dionica, koncertnog majstora Salvatorea Quarante i pjevača. Do izražaja je došlo visoko poznavanje dionica i cjeline, ali i opernog stila koji je koristio Verdi. U trenucima intenzivnih emotivnih trenutaka dolazila je do izražaja muzikalnost, pogotovo pjevača na sceni. Operni zbor (zborovođa Lorenzo Fratini) bio je dojmljiv, čvrst, ali također na stalnom oprezu zbog mogućnosti razilaženja s orkestrom do kojeg nije prečesto dolazilo. Ipak, ono što je nedostalo je čvrstina karaktera, uzleti i promjene tempa (posebno u dramski nabijenim trenucima), ali i veće dinamičke raskoši. Ako se neka riječ nameće kao ona koja opisuje cijelu izvedbu, onda je to posvemašnji oprez. Unatoč tome, mogli smo doista čuti muziciranje na zavidnoj razini, baš onakvo kakvo treba biti i kakvo se očekuje.

Doista fenomenalnu pjevačku podjelu činili su mladi pjevači, ali toliko talentirani i zreli u svojim interpretacijama da je bila čast nazočiti ovakvoj izvedbi. Nije zapravo jasno kojeg pjevača treba istaknuti i s kojim krenuti pa redoslijed nije nužno i ljestvica kvalitete. Ponajveći aplauz i oduševljenje publike izazvala je Olesja Petrova kao Azucena, mezzosopranistica mlađe generacije sa zavidnom svjetskom karijerom. Snagom svoga glasa u svim registrima kao i glumačkom ekspresijom dominirala je pozornicom, iako su tradicionalni aplauzi na otvorenoj sceni izostali ponajviše jer ih dirigent nije pričekao. Jednako fenomenalna bila je mlada sopranistica Carolina Lopez Moreno kao Leonora koja je pokazala ekstremne glasovne mogućnosti, pianissima do neslućenih razmjera kao i veliku muzikalnost. Mladošću i ljepotom kao i očaravajućom scenskom pojavom Lopez Moreno sa samo 33 godine bila je Leonora kakvu se ne očekuje, ali kakva bi trebala biti. Dvije godine stariji tenor Matteo Desole bio je Manrico koji je uspješno parirao svojim kolegicama, a sjajno je izveo i očekivanu poznatu ariju Ah sì, ben mio coll’essere zajedno s pripadajućim Di quella pira u kojem se nije nimalo štedio čak ni u dijelovima sa zborom, iako je završni ton c ostao nekako u sjeni. Svi dosad navedeni pjevači imaju karijere koje uključuju redovite nastupe na svjetskim opernim pozornicama poput Metropolitana, La Scale ili Royal Opera House u Londonu.

Foto Darja Stravs Tisu

Apokaliptična inscenacija

Četvrti protagonist bio je Leon Kim kao Grof Luna, pjevač koji iako ima veliki glas nije pokazao da u potpunosti vlada s tradicijom talijanskog pjevanja jer je nešto od baritonske punoće i ljepote ipak nedostajalo. Nasuprot tome, sjajan je bio Giorgi Manošvili kao Ferrando mladenačke boje i raskošnog glasa što se iznimno očitovalo u prvoj sceni sa zborom, unatoč prilično sporim tempima. U ostalim ulogama dobro su se predstavili Olha Smokolina kao Ines i Alfonso Zambuto kao Ruiz. A kad se već govori o tempima, prava je sreća da su pjevači bili vrhunski, muzikalni i tehnički pripremljeni jer vjerojatno netko slabijih mogućnosti ne bi izdržao koncepciju koju je vrlo suvereno vodio maestro Mehta bez vidljivijih uzbuđenja. Ipak, mnoge dijelove, unatoč partituri, maestro je dirigirao napamet dajući mnogo znakova izvođačima čime je nedvojbeno dao do znanja da duboko poznaje partituru, a posebno su brzi dijelovi odavali i nešto od starog sjaja ovog velikog dirigenta.

Inscenacija koju je originalno zamislio Cesare Lievi, a obnovila Stefania Grazioli, bila je zagasita, ponešto apokaliptična, morbidna i tamna. Prevladavajući sivo-crni tonovi scenografa i kostimografa Luigija Perega dobro su se upotpunili sa svjetlom koje je oblikovao Luigi Saccomandi. Ne odveć razigrano, izvođači su se kretali po pozornici uz određeni broj statista u raznim ulogama čime su se stvarale dopadljive slike. Na kraju predstave svi su izvođači dobili zasluženi dugotrajni aplauz, a posebno se istaknuo onaj upućen maestru Mehti. Orkestar Maggio Musicale Fiorentino s maestrom Mehtom na programu Ljubljana Festivala ima i simfonijski koncert s djelima Beethovena uz violinisticu Lanu Trotovšek kao solisticu.