One sekunde kada je Mattia Zaccagni udarcem iz prve sprašio loptu iza leđa Dominika Livakovića bilo mi je jasno da je EURO završio za našu reprezentaciju i sve nas koji smo svakog dana hodočastili u Neuruppin. Je, postojala je ona čuvena kombinacija za prolazak s dva boda, ali u startu sam smatrao da je to nategnutije od nekih jedanaesteraca koji su kroz povijest HNL-a bili dosuđivani za Dinamo i Hajduk. Doduše, moram priznati da sam u trenutku slabosti počeo vjerovati u čudo, baš kao što je i moj stari proveo život vjerujući da njegov Osijek može osvojiti naslov prvaka.

Budući da živimo u doba procvata moderne tehnologije te društvenih i inih mreža, čak i u Njemačkoj sam ekspresno saznao da je za sve kriv Zlatko Dalić. A to je, barem što se tiče ovog turnira, točno jer je dosta jasno da se moglo postići više. Opet, možda nam je svima skupa trebalo ovako grubo otrežnjenje. Po meni, u tom kontekstu Dalićevu najveću krivicu predstavljaju rezultati njegova mandata.

Te drugi na svijetu, te treći na svijetu, te finalisti Lige nacija… Sve skupa je dovoljno da čovjek pomisli kako naši reprezentativci hodaju po vodi dok tu istu vodu pretvaraju u vino. Realnost je ipak nešto drukčija, sviđalo se to nama ili ne. Ovdje prestajem o nogometu jer ovaj EURO je puno više od toga.

Za početak, tu su navijači naše reprezentacije. Milijun puta sam slušao priče o njima iz usta prijatelja koji su pobožno pohodili velika natjecanja. Iskreno, mislio sam da pretjeruju, sve dok nisam stigao u Njemačku. OK, na utakmici sa Španjolskom navijači nisu bili u top formi, a u Hamburgu su se stopili s prijateljski nastrojenim i podjednako glasnim Albancima, i to mi baš i nije potkrijepilo sve te priče.

Međutim, Leipzig je promijenio apsolutno sve. Članovi navijačkih skupina naših klubova su povukli ostale i Red Bull Arena se počela tresti u ritmu Hrvatske. Od prve minute do odlaska naših reprezentativaca u svlačionicu atmosfera je bila više nego impresivna, s time da me se najviše dojmilo zadnjih desetak minuta prvog poluvremena. To je bilo toliko moćno da bih u tom trenutku najradije zamolio onog, sada već nemilo zloglasnog Dannyja Makkelieja, da pusti neka cijela utakmica ide u jednom komadu, samo da se ne prekida huk s tribina.

I gradovi su posebna priča. Berlin je impozantna grdosija u kojoj se lako pronađe kutak gdje nitko nema pojma da se igra EURO, a i Hamburg ima svoje čari. Možda griješim dušu, ali rekao bih da je to Rijeka na steroidima. Lepzig je nešto sasvim drugo, sveučilišni grad s nemoguće puno mladih ljudi, nakrcan dobrim vibracijama koje su dodatno razigrali navijači naše reprezentacije.

Treba li reći da svi ti dojmovi ne bi izgledali toliko pozitivno da nije bilo sjajnog društva? Da su mi dali da sam biram, ne bih pogodio tako dobro. Karuza se pokazao kao sjajan i iznimno zabavan cimer, a još je i samoinicijativno odradio sve te puste tisuće kilometara za volanom, iako je dogovor bio da vozimo sva trojica. Doduše, i ja bih u tako dobrom autu.

Prekaljeni rutiner Keler držao nas je kao malo vode na dlanu, a usput je sklapao nova prijateljstva. Recimo, nesebično je podijelio kulen s Azijatom zaposlenim u našem smještaju dok su raspravljali o nogometu. Jedina zamjerka na moje suputnike je nedostatak sluha za 1001 priču o hokeju na travi, ali o tome ćemo drugom prilikom…