Dragutin Hlad (rođen u Kutini 1947.), autor iznimno interesantne, utemeljeno, ali i provokativno (na)pisane studije »Hrvatska entelehija 1918. – 2018.«, u izdanju zagrebačke Feniks knjige (studeni, 2023.), osebujna je ličnost naše političke, ali i šire društvene scene na kojoj se, iako nepopravljivo skroman i samozatajan, usprkos brojnim razočaranjima koje je doživio i još uvijek ih doživljava, ističe svojom intelektualnom neovisnošću, ogromnom erudicijom i neugasivom radoznalošću za cijeli spektar, posebice kulturoloških fenomena, u širokom rasponu od filozofije, sociologije, povijesti, religije, mitologije, političkih znanosti, pa sve do prirodnih znanosti, budući da je diplomirao teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu (1971.), a potom, nakon što je emigrirao u Kanadu (1972.) studirao na Arts and Science Faculty u Torontu, istočnoeuropsku povijest i političke znanosti. Ujedno se u novoj sredini uključio u život i rad tamošnje hrvatske zajednice i uveliko je zaslužan što se na sveučilištu Waterloo utemeljila Katedra za hrvatski jezik. Početkom 80-ih godina minulog stoljeća zaposlio se u velikoj kanadskoj energetskoj korporaciji, ali istodobno je i nastavio daljnje stručno usavršavanje u području nuklearnog inženjeringa i kao takav sudjelovao je u kanadskom nuklearnom programu, vršeći reaktorsku analizu, odnosno eksperimente za prvo punjenje reaktora u federalnim nuklearnim laboratorijima. Ali, pozorno je i pratio sve što se zbiva u domovini koju je napustio.

Povlačenje iz politike

Shvativši da se i u Jugoslaviji, a samim time i u Hrvatskoj, koju je napustio iz ekonomskih, ali i političkih razloga, nezadovoljan vladavinom ortodoksne partijske jednoumnosti, spremaju velike promjene, Hlad se odmah, 1989. godine učlanio u tamošnji ogranak HDZ-a, (članska iskaznica broj 6) uvjeren na temelju programa koji je zagovarala, da je to snaga koja će pridonijeti demokratizaciji zemlje i pomoći da se uspostave prosperitetni ekonomski odnosi, a samim time i omogućiti da se Hrvatska samostalno (ili konfederalno) razvija na korist svih svojih građana. Kao iskreni domoljub odlučio se s obitelji vratiti u Hrvatsku (1990.) i pridonijeti demokratskoj izgradnji svoje zemlje, a je li u tome bilo i nostalgije da se nakon 20 godina izbivanja vrati u »stari kraj,« samo on to zna. Nakon pobjede HDZ-a na prvim slobodnim, višestranačkim izborima, Hlad se aktivno, pun elana i dobrih želja uključio u politički život; prvo se bavio pitanjima iseljeništva (formiranje ogranaka stranke u Južnoj Americi), da bi iduće 1991. godine, u Vladi RH bio imenovan predstojnikom Ureda za odnose s republikama, a potom koncem iste godine i pomoćnikom ministra inozemnih poslova, kada sam ga i upoznao.

Tijekom sljedeće, 1992., prešao je kao pomoćnik predstojnika na rad u Ured za zaštitu ustavnog poretka, ali to je već bilo vrijeme kada je uvidjevši kamo Hrvatsku vodi Tuđmanova pogubna, prije svega unutrašnja politika, počeo otvoreno iskazivati nezadovoljsvo stanjem u stranci i državi. I naravno, time si je potpisao »smrtnu presudu«; dojučerašnje kolege i suradnici počeli su ga izbjegavati, šikanirati i on je napustio državnu službu, a član HDZ-a prestao je biti 1993. Tješio se da su to možda ipak »dječje bolesti« novoformirane vlasti i državnog aparata koji se tek ustrojava, a ne osmišljeni program kojim se Hrvatska želi pretvoriti u partijski feud i klijentelistički plijen kojim upravljaju Tuđman i njegova privilegirana nomenklatura i da se stanje u zemlji može popraviti, tako da je zajedno s Jožom Manolićem (koji je također okrenuo leđa HDZ-u, stranci koju je faktički od nule stvarao), utemeljio HND, stranku hrvatskih nezavisnih demokrata u kojoj je izabran za potpredsjednika, ali u jesen 1995. kada je shvatio (a imao je više nego dobar uvid u stanje stvari u državi), nakon što je protuzakonito otpušten s posla na kojem je radio (radilo se o školskom primjeru zastrašivanja i političke odmazde), kolilo je HDZ duboko »zagazio« u sve pore hrvatskog društva i da je spreman (u)činiti sve, ali doslovno sve kako bi ostao na vlasti, da je čvrsto (javno i tajno) ovladao svekolikim državnim aparatom, te kamo to Tuđmanov režim i HDZ (kao uistinu stranka opasnih namjera, kako ju je »krstio« Ivica Račan) srljaju, Dragutin Hlad se povukao iz politike. Jedno je vrijeme bio aktivan u HHO-u (Hrvatskom helsinškom odboru) za zaštitu ljudskih prava, gdje smo aktivno i dobro surađivali budući da sam u Osijeku vodio centar udruge za Slavoniju i Baranju, ali ubrzo nas je napustio i pokrenuo plodnu, vlastitu izdavačku djelatnost, čime se i danas, istina u nešto skromnijem obliku i dalje bavi.

Pitanje BiH

Osobno je preveo stotinjak naslova (s engleskog) iz raznih područja prirodnih i društveno-humanističkih znanosti, a i sam je pisao i objavljivao vlastite radove, primjerice knjigu zanimljivih političkih analiza »Zov divljine; HND versus HDZ« (1995.), koja je nažalost ostala nekako nezapažena, bolje rečeno »nevidljivim silama« svjesno marginalizirana u stručnoj i široj društvenoj javnosti, iako se radi(lo) o respektabilnom djelu kojim je autor jasno, kritički signalizirao što su to stvarni hrvatski problemi, tko ih je »stvorio«, tko je za njih odgovoran i zašto će nas skupo koštati. Vrijeme je pokazalo koliko je bio u pravu, ali grijeh knjige i njezina autora bili su jedino u tome što su se »prerano« pojavili, a i kao društvo skloni smo ignorirati ljude koji imaju mudrosti i hrabrosti (u)činiti ono što sami nismo u stanju. Iz kukavičluka ili oportunizma, svejedno.

Ovaj malo duži uvod mi se čini važnim, kako bih i kontekstualno predstavio autora, koji u svojoj najnovijoj knjizi »Hrvatska entelehija; 1918. – 2018.«, podnaslovljena »Presjek događaja – neortodoksno gledanje« uistinu iznosi (oštro)umne, jasne i razgovjetne stavove, precizne analize s kojima se mnogi neće suglasiti, pa i sam kao prikazivač ovog djela imam određene dvojbe oko kritičke artikulacije pojedinih pitanja i problema o kojima Hlad piše (BiH, EU), ali uvjeravam (buduće) čitatelje da će ih štivo i više nego zainteresirati i zaintrigirati, jer ga autor iznosi pitko i argumentirano; zapravo čini mi se kao idealni, gotovo paradigmatski poziv na otvoreni, (samo)kritički dijalog, što bi bilo i više nego korisno i poželjno; naime upravo nam takve rasprave nedostaju u javnom prostoru. Hlad i piše tako da forsira dijalog, užasava se monologa, traži (protu)argumente, a gnuša se kleveta i objeda, ne boluje od amnezije, kao brojni autori koji se bave sličnim temama, a posebice izravni sudionici prijelomnih političkih zbivanja; ništa ne zataškava o svojoj kratkoj političkoj epizodi i »ulozi u hrvatskoj revoluciji« ne docira, ne pametuje, pošten je prema sebi i drugima, iako možda ponekad pretjerano oštar, ali nikada, prema nikome nije isključiv.

U prologu svoje knjige skromno je napomenuo, kako ju je (na)pisao da svojoj djeci (četiri sina i kćerka) »pokaže proces stvaranja neovisne hrvatske države«, u kojima je i sam (napominje »periferno, u jednom segmenutu«) sudjelovao i stoga ne misli da se radi o nekakvom memoarskom, biografskom, politološkom, historiografskom ili tome sličnom rukopisu, »nego jednostavno predstavlja moja viđenja i zaključke o jednoj epohi o kojoj sam studirao, i u kojoj sam živio i sudjelovao…otuda i moja neortodoksna gledanja na neke događaje i razvoje«, a bio bih slobodan dopuniti: i neke ljude. Posebice je oštro oslikao lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika u kojem nije vidio samo ratnog vođu, već prije svega i političara dogmatskog i profetskog kova koji nije razumio demokraciju, koji je imao izraženu sklonost autoritarnom upravljanju strankom i državom, okružio se kriminogenom skupinom karijerista i nemoralnih, ambicioznih nacionalističkih, pa i ustašoidnih »remudica«, omogućio im da se na račun naroda koji je u ratu krvario (o)bogate (mafijaška pretvorba i privatizacija), naravno pri tome ne zaopostavljajući ni osobne, materijalne i financijske apetite i interese, tako da je već u startu »rađanje države« krenulo krivim putom, a kako bi se biblijski reklo: što je u grijehu začeto, uvijek loše, u grijehu i svrši. To se odnosi i na pitanje naše (ne)odgovornosti za rat u BiH; Hlad smatra kako se uopće ne može govoriti o tome da je RH započela rat s Bošnjacima, da je željela/planirala podjelu BiH, jer »nije bio naš interes da nestane Bosne i Hercegovine«, ali kada je Alija Izetbegović pokrenuo svoje snage (ofenziva Armije BiH u dolini Neretve), što su hercegovački Hrvati mogli drugo no da se samoorganiziraju? Ali, spominje jedan drugi »hrvatski krimen«: politiku Gojka Šuška koja je dovela do stvaranja koncentracijskih logora u Hercegovini, čime je nanesena ogromna šteta Hrvatskoj na međunarodnom planu. I što je na koncu bio rezultat, (u)pitao se Hlad i odmah dao svoj odgovor: »Podučje naseljeno Hrvatima u BiH suženo je na zapadnu Hercegovinu. Bosna i Hercegovina je podijeljena: Srbi su dobili svoju Republiku Srpsku…Bošnjaci su dobli svoju islamsku državu majorizirajući i marginalizirajući Hrvate, a Hrvati su optuženi za diobu BiH, dobivši status nacionalne manjine u Federaciji Bosne i Hercegovine.«

Osobo bih ovom pitanju pristupio opreznije, podsjećam Hlada da i Srbi i Hrvati imaju svoju »rezervnu« državu, dok je Bošnjaci nemaju i već ta činjenica otvara more novih pitanja i problema, ali ono s čime se slažem leži u spoznaji ogromnih propusta hrvatske politike prema Sarajevu koji su na koncu rezultirali nepotrebnim konfliktom strana koje su imale zajednički interes u borbi potiv velikosrpskog nacionalizma i teritorijalnog ekspanzionizma.

Hrvatska politička zloća

Sam autor knjige, kojem se, uostalom kao i svima nama, može svašta imputirati, podmetnuti, ali njemu osobno, nikako i nikada da je »jugonostalgičar«, upravo je tom etiketom bio odbačen i optužen za jednog od glavnih rušitelja novostvorene samostalne i suverene države, premda ga je bivši Titov režim držao za jednog od ustaških ideologa u Kanadi, čak ga je jugoslavenska policija pod tom optužbom i uhitila 1988. kada je iz Toronta sletio u zagrebačku zračnu luku. A, danas nakon svega razočaranje koje je doživio i koje mu je bilo svojevrsno »pogonsko gorivo« za pisanje ove izvrsne knjige, tumači i upisuje, bez ikakve patetike, kao vlastiti grijeh, grešku, to što je zaboravio na osnovni politički postulat: politička se kultura i kultura općenito ne mijenjaju preko noći i da se duhovno formirao u drukčijoj, autentično demokratskoj sredini, civilizacijski uveliko različitoj od naše hrvatske, pa je onda logično da je moralo doći do sraza ova dva svijeta i da se to nije moglo izbjeći; možda po cijenu trulih kompromisa da, ali Dragutin Hlad očevidno nije čovjek tog kova, naprosto drži do etičkih principa i do istine kako je on vidi i doživljava i koja nikada nije jednostavna, ma koliko se god ni na prvi (p)ogled činila takvom, držeći se one slavne Nietzscheove rečenice (iz »Ecce homo«): »Da bi istina bila savršenstvo, teško ju je zamisliti bez trunke božanske zloće.« A, to propitivanje, prije svega hrvatske političke zloće u ovodobnim, zemaljskim božanstvima nacionalističke provenijencije, Hladu je stranka na vlasti, koju je i sam gradio, spočitavala kao neoprostivi grijeh, samo stoga jer je dirnuo u osinje gnjezdo vladajuće elite koja je »šurovala« s ustašijom, uvjerena kako to koketiranje (o)lako može iskoristiti sebi u korist, dok se nije pokazalo da je uveliko (p)ostala i sama zarobljenicom tih retrog(r)adnih, šovinističkih snaga, ne shvaćajući staro pravilo kako nitko čist ne može ostati tko s đavolom tikve sadi.

Kada govorimo o Hladovoj knjizi, koja s dodacima (dokumenti, članci…), bibliografijom i kazalom imena broji preko 500 stranica, trebalo bi odmah pojasniti što nam autor želi poručiti samim naslovom djela »Hrvatska entelehija«; naime to je (staro)grčki, aristotelovski pojam o nečemu, nekomu tko/što je posvema oblikovano prema svrsi; dakle misli se na Hrvatsku kao »svrhovito (p)ostvarenje«, a to je i temeljna ideja cijele ove sadržajno ispričane sage: Hrvatska da bi opstala, da bi se gospodarski, materijalno i moralno razvijala i usavršavala, civilizacijski napredovala, mora u svim segmentima svoje društvenosti, oslanjajući se na vlastiti politički, duhovni, kulturološki i povijesni kontekst, dakako uvažavajući i tradiciju, voditi računa da to može jedino ako u svim svojim slojevima i postupcima istinski dosljedno, čak i strogo bude gajila i širila kategorije izvrsnosti. Sve ostalo su puke i puste priče koje nas nikamo neće odvesti, čisto zamagljivanje i gubljenje vremena, mistifikacije bez smisla i pameti. Stoga mu je kao autoru bilo neophodno kritički (po)pratiti povijesni razvoj Hrvatske od svršetka Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine Jugoslavije, vladavine Karađorđevića, pa sve do njihova sloma, nacističke okupacije zemlje i početka Drugog svjetskog rata, ustaške zločinačke strahovlade i partizanskog, antifašističkog narodnooslobodilačkog pokreta otpora te stvaranja socijalističke, Titove Jugoslavije, sukoba sa Informbiroom, uvođenja samoupravljanja, osvrnuti se na unutarpartijske frakcije i sukobe (Đilas, Ranković, Hrvatsko proljeće, srpski liberali), politiku nesvrstanosti i međunarodne, blokovske, hladnoratovski odnose, da bi došao do raspada SFRJ.

Trumbić, Tito i Tuđman

Opisivanje »povijesne uvjetovanosti društvenih odnosa«, Hladu je poslužilo kao poveznica s uvođenjem u višestranačje u Hrvatskoj, s tzv. balvan revolucijom, procesima razdruživanja, početkom rata u Sloveniji, ratom u Hrvatskoj čime je došlo do definitivnog, krvavog rasapa i raspada nekada zajedničke i jedinstvene države. Opisao je eskalaciju rata i razvoj obrambenog, Domovinskog rata (1991. – 1995.), uključujući »Vukovarsku epopeju«, vojno-redarstvene operacije Bljesak i Oluja (ne zaboravljajući i zločine koje su i na tim prostorima počinile srpske paravojne snage nad hrvatskim stanovništvom u vrijeme tzv. Krajine (RSK), ali i hrvatske snage nad srpskim civilima prilikom, a posebice nakon provedenih vojnih, oslobodaličkih akcija.

Bitno mjesto u knjizi zauzimaju i odluke Badinterove komisije i naravno međunarodno priznanje RH kao suverene države, ali pri tome Hlad ne dvoji kako se svaki ozbiljan promatrač mora »zabaviti« nizom otvorenih pitanja i »škakljivih tema«, prije svega odnosom Hrvatske prema BiH, statusom Herceg-Bosne, odnosima HDZ-a i Crkve u Hrvata, kompleksom složenih, bremenitih i tegobnih hrvatsko-srpskih odnosa (u stoljetnom kontinuitetu), a posebno je važan autorov osvrt na vladavinu Franje Tuđmana, jer u njoj iznalazi mnoge boljke koje danas dominiraju našim društvom. I upravo u tim segmentima Hladov rukopis je najbolji, jer bez ikakvih kalkulacija, ponekad čak brutalno nedvosmisleno (i kao svjedok povijesti, ali i kao analitičar) iznosi svoje stavove. Ne radi se ni o kakvim autorovim simpatijama ili antipatijama prema nekom liku ili događaju već autentičnom (p)ogledu na stvarnost toga doba, koju je, kako sam priznaje »periferno (su)kreirao«.

Interesantan je i izbor (18) dodataka, koji su naravno u funkciji teza koje Hlad iznosi, spominjem samo neke za koje mislim da imaju posebnu težinu: Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH, Deklaracija o Jugoslaviji, Deklaracija o razdruživanju sa SFRJ, Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u RH, Priopćenje State Departmenta, famozni »Slučaj Kikaš«, u dvije verzije, originalne na engleskom jeziku i prijevoda na hrvatski (zanimljiva poredbena analiza), intervju ministra Boljkovca u njemačkom Algemeine Zeitung, Dedakovićevo pismo, tekst srpskog akademika, dr. Vasilija Krestića o »spornim pitanjima Srba i Hrvata tokom istorije« (ćirilićna verzija), te tekst prof. dr. Drage Roksandića o »ljudskim i građanskim pravima i otvorenim pitanjima personalne i kulturne autonomije Srba u Hrvatskoj«.

Hladova je teza kako je borba za hrvatsku neovisnost trajala 70 godina, a tu su borbu bitno karakterizirala 3T: Trumbić, Tito i Tuđman. Prva faza koja je otpočela 1918. svodila se na spašavanje Hrvatske od komadanja velikih sila i značajna je zasluga Ante Trumbića što je hrvatske zemlje »ugurao« u Kraljevinu SHS čime su gotovo svi Hrvati »stali« u jednu državu, a da to nije učinjeno Hrvatska bi vjerojatno bila podijeljena između Srbije, Mađarske i Italije. Zasluga Ante Trumbića je nemjerljiva, jer je spasio hrvatsku naciju od nestajanja; unutar te borbe veliku ulogu imao je i Stjepan Radić čije je djelo nastavio Vladko Maček i pred Drugi svjetski rat svojom politikom izborio formiranje Banovine Hrvatske, kako kaže autor »praktično države u državi«. Nažalost, taj je projekt propao zbog početka svjetskog rata i stvaranja NDH, čijom je politikom hrvatski narod opet doveden do ruba opstanka, ali zahvaljujući komunistima koje je predvodio Josip Broz Tito, situacija je spašena.

Pitanje hrvatske neovisnosti

Hlad napominje kako je u svijesti lijevih snaga pitanje hrvatske neovisnosti stalno bilo u pozadini njihove revolucionarne borbe, odnosno »bilo je integralni dio njihove ideologije«. Ali, da bi Tito uspio u svom naumu izvođenja revolucije, iza sebe je morao imati hrvatske komuniste (kao najveću komunističku snagu u Jugoslaviji), ali to je ujedno bio i problem, jer je revolucija morala imati općejugoslavenski karakter i to je »nužno« dovelo do eliminacije hrvatskih nacionalističkih komunističkih snaga. Spretnim pozicioniranjem u Drugom svjetskom ratu, posebice vođenjem ustanka protiv ustaškog režima, hrvatska je ljevica svojom borbom uspjela »prevesti« Hrvatsku na pobjedničku stranu i postići maksimum koji su dopuštale tadašnje međunarodne okolnosti, a to je značilo »spasiti ono što se spasiti dalo u uvjetima katastrofe u koju nas je dovelo vodstvo NDH«. Po Hladu, upravo je stoga antifašizam predvođen lijevim i demokratskim snagama najsvjetlija stranica u povijesti hrvatskog naroda, a posebice jer je kasnije omogućio (uoči raspada SFRJ) relativno miran prijelaz iz jednopartijskog u višestranački sustav. Zahvaljujući antifašizmu svijet nas je priznao, jer ne smijemo zaboraviti kako je Hrvatska najveće neuspjehe u povijesti doživljavala kada je njome vladao ekstremni nacionalizam, osobito u ustaštvu kao njegovom najgorem izdanju. Iako je Tito bio diktator, kao ambiciozan i lukav političar znao je da mora voditi računa o međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji, tako da je u tom pogledu njegova vladavina predstavljala »pozitivan korak prema Hrvatskoj«, a samo naivan misli da se Hrvatska mogla spasiti i na drugi način a ne jedino i samo preko Jugoslavije. U početku, Tito je vladao uz pomoć velikosrpstva, a kada je uvidio da više tako ne može održati svoju vlast, krenuo je u (Ustav 1974.) konfederalizaciju Jugoslavije i to je bio početni korak u stvaranju neovisne i suverene Hrvatske. Hlad pripada grupi onih povjesničara koji smatraju da su Trumbić i Tito najvažnije osobe za uspostavljanje pretpostavki hrvatskog održanja i u konačnici neovisnosti. Poraz tzv. Hrvatskog proljeća definitivno je preobrazio psihološku situaciju i društvenu atmosferu u hrvatskoj naciji i nametnu antisrpstvo kao glavnu odrednicu njezinog političkog određenja i to je ostala rak rana hrvatskog bitka sve do danas.

Treći T u Hladovoj klasifikaciji je Franjo Tuđman koji je »konačno pokupio lopticu hrvatske neovisnosti koja se već gotovo jedno stoljeće kotrljala; naravno, on to nije učinio sam, u prvom redu to je postigao radom hrvatskih lijevih snaga koje je formirao Ivan Krajačić-Stevo«. Hlad iznosi tezu koja će mnogim »domoljubima« djelovati kao prst u oko; naime, on tvrdi da je nakon poraza Hrvatskog proljeća 1971. Krajačić organizirao instaliranje kadrova u novo vodstvo, kao i u strukture državnog aparata koje su trebale u pogodnim okolnostima, »na razuman način«, izvesti Hrvatsku u neovisnost. I to je velika zasluga ljudi koje se danas, piše Hlad »optužuje da su radili u policijskim strukturama bivšeg režima, kao da oni koji su još i danas na vlasti nisu to bili, uglavnom kao obični doušnici koji nisu na sebi nosili teret odgovornosti prema naciji i na svojim leđima nisu nosili breme borbe za neovisnost poput onih koje danas napadaju«. Po Hladu nema sumnje koje su snage iznijele HDZ i koji su si cilj postavile: suverenu Hrvatsku, a sastav, struktura vodstva i program HDZ-a to sve potvrđuju.

Nesumnjivo, pri formuliranju ovih teza, u sjeni se nalazio i lik Josipa Manolića. Franjo Tuđman je pripadao tom Krajačićevom krugu, ali da bi se dokopao vlasti bio je spreman na radikalne devijacije u političkom ponašanju i udružio se s ustaštvom, uvjeren kako ga vremenom može nadigrati, a time je samo radikalizirao hrvatsku poziciju. Zahvaljujući Tuđmanu, poražene snage iz 1945. doživjele su politički preporod 1990., a pobjedu HDZ-a na višestranačkim izborima, isključivo kao svoju pobjedu. Hlad zaključuje: »Te su snage počele hrvatskom narodu podmetati tezu da su revanšisti i ustaše oni koji su bili nositelji stvaranje suverene države Hrvatske u razdoblju 1989. – 1991., međutim ništa nije dalje od istine.«

Članstvo u EU-u

Radikalizirajući nacionalizmom svoj režim, a u uvjetima kada je srpski imperijalizam bio potučen do nogu i Srbija svedena na beogradski pašaluk, Tuđman je radi svoje osobne vlasti odustao od ideja da Hrvatska bude predvodnik na Balkanu, kako su to svojedobno zamišljali Strossmayer, a na svoj način i Tito. Našu ukupnu budućnost, tvrdi Hlad, treba projektirati i izgrađivati na način da dominirajući udio u društevom razvoju ima realna ekonomija, a to ujedno znači kako suvremena, demokratska i prosperitetna država mora ulagati velike napore i sredstva u modeliranje socijalno-tržišnog gospodarstva, odnosno umjesto države socijalne pomoći izgraditi socijalnu državu, a umjesto države iznad društva (iz)graditi državu kao zajednicu građana, a to se jedino može ako Hrvatska prestane forsirati ekskluzivni rasizam i redukcionizam.

Nakon Tuđmanove smrti činilo se kako će se procesima detuđmanizacije hrvatsko društvo osloboditi nacionalističke hipnoze, ali iznova, po tko zna koji put smo se uvjerili da se politička kultura ne mijenja preko noći i da u političkoj praksi još uvijek dominira boljševički oblik vladavine. Epigoni koji su naslijedili Tuđmana, i na ljevici i na desnici, nastavili su s istom političkom kulturom pokazujući kako nemaju nikakvu viziju razvoja zemlje. Ulaskom Hrvatske u EU i NATO, stara politička kultura samo se nastavila uz pojačanu dozu mimikrije. Hrvatska bi mogla postati bogatija i utjecajnija ako i kada bi se oslobodila paranoja, predrasuda, starih neprijateljstava i arogancije prošlosti. Po Hladu svaka se zemlja, pa tako i Hrvatska, fokusira na određene trenutke vlastite povijesti koji se vrte u nacionalnom životu i javnoj debati, a u RH je to pitanje ustaštva i prizemnog nacionalizma. Te se teme jednom zauvijek moraju zaključiti, jer se u protivnom nikada nećemo okrenuti budućnosti. Nacionalizam je bio nužan za konačni put Hrvatske u neovisnost, smatra Hlad, ali poguban je ako postane konstanta i dominanta hrvatskog života. Osobno, to mi problematična teza, jer se svodi na priču o tzv. obrambenom nacionalizmu koji samim činom obrane nije odgovoran za počinjene ratne zločine, a neki čak tvrde da u obrambenom ratu, strana koja se brani, nije u stanju to počiniti, ili barem snosi manju/smanjenu odgovornost od agresora. U civiliziranom svijetu, takva je »logika« neprihvatljiva, bez ogleda tko je agresor, a tko žrtva.

Danas vlada opće uvjerenje kako je razdoblje komunizma bilo »gubitak vremena«; možemo moralno i politički suditi zlodjela počinjena u tom razdoblju, ali ipak je to bilo razdoblje 50 godina koje moramo na pravi način evaluirati, jer se dosta toga, i dobrog i lošeg, »rodilo« u tom vremenu, a živi još uvijek danas s nama i u nama. Završetkom Domovinskog rata 1995. završena je dvostoljetna nacionalna integracija i za to je plaćena visoka cijena. Neke opcije na tom su putu zastranile, ali su ih druge uspjele ispraviti. U tom smislu, ako je vlastita država najveći cilj jednoga naroda, onda je hrvatska ljevica za to najzaslužnija, ali ako je sloboda naroda najveći cilj, e onda je to ipak daleko složenije pitanje.

Hlad na njega ne daje izravni odgovor, već citira riječi albanskog pisca Arshi Pipe: »Reci mi moj dragi prijatelju, reci mi postoji li nacija i je li ikada postojala nacija koja se borila za slobodu i dobila slobodu, koji je narod koji se borio za slobodu tu slobodu i dobio?«. Tko zna čitati, sve mu je rečeno. I tu Hlad dolazi do meni druge prijeporne stvari, a to je njegova teza da se Hrvatska članstvom u EU vratila u kolonijalni položaj i da to nije i ne može biti (s)misao hrvatske entelehije. Dijelom to mogu uvažiti, ali na jednom mjestu u svojoj knjizi on kaže: »Osnovni postulat svake nacionalne politike jest uskladiti nacionalno htijenje s objektivnim okolnostima i svoje interese prikazati kao interese velikih. Samo tako nacija postaje velika, veća od same sebe, a mala nacija opstaje ako biva veća od same sebe.« Ako je tome tako, zar nam onda EU nije prirodno okruženje i veći dio rješenja za naše probleme?