RIJEKA  Katarina Pilepić se vratila u Novi Vinodolski nakon još jedne uspješne sezone u inozemstvu. Preciznije, u Azerbajdžanu, gdje je sa svojim Azerrial Bakuom stigla do naslova prvakinja, a pritom je proglašen i za najkorisniju igračicu prvenstva. Ova odbojkaška globtroterica je time upotpunila svoju trofejnu kolekciju, ali i nisku zemalja u kojima je uglavnom uspješno nastupala.

Različite kulture

– Zadovoljna sam – započela je 29-godišnja Katarina. – Osvojili smo naslov prvakinja, proglašena sam MVP igračicom prvenstva. Ugodno sam se iznenadila kvalitetom odbojke u Azerbajdžanu. Donedavno su imali jako lošu ligu, ali sada im je želja da se vrate na razinu od prije deset godina kada im je odbojka bila na vrhunskoj razini. Počeli su ulagati dosta velika sredstva. Mali je problem što je liga sa šest klubova, ali pet ih je jako dobrih. Pogotovo tri ekipe s vrha. Liga je bila dosta kompetitivna, puna kvalitetnih igračica. Recimo, sa mnom su igrale dvije reprezentativke Dominikanske Republike koje će nastupiti na OI u Parizu. Libero nam je iz reprezentacije Tajlanda. Igrala sam i trenirala s vrhunskim suigračicama. I trener je bio na visini, treninzi su bili profesionalni i ozbiljni. Prirodno je da želiš napredovati i s igračkog aspekta stvarno mi je u Azerbajdžanu bilo jako dobro. No, i što se života u Bakuu tiče, bilo mi je prelijepo. Grad je čist i uredan, arhitektura je predivna. Povrh svega nastupali smo i u Europi, u Challengu kup, tako da je i to pozitivno iskustvo.

Ostajete li u Bakuu i iduće sezone?

– Trenutno još nismo ništa dogovorili. Prošle godine sam potpisala ugovor kasno na ljeto. Još je rano…

Obogatili ste osobnu kolekciju trofeja i nagrada?

– U Češkoj sam osvojila Kup i bila proglašena za najbolju igračicu na poziciji korekcije kao i u Finskoj. U Izraelu sam osvojila prvenstvo i kup, a sada opet prvenstvo u Azerbajdžanu. S Rijekom imam četiri prvenstva i dva Kupa. Lijepo je putovati svijetom i raditi ono što voliš. Osim toga, upoznaješ različite kulture. Nema bolje od toga!

Katarina Pilepic s trofejom prvakinja Azerbajdzana i nagradom za MVP igracicu prvenstva

Odbojkašice obično teže angažmanu u atraktivnim ligama poput Italije, Turske, Njemačke… Vaš put je krajnje neobičan, od SAD-a preko Filipina pa do Finske, Češke, Grčke, Izraela i Azerbajdžana. Je li motiv pronalaska nove sredine isključivo ekonomski ili prevladava želja za upoznavanjem novih destinacija?

– Što sam starija, to više gledam financijske uvjete. Na istoku je sve više, a u Europi sve manje novaca. Puno toga ovisi i o mojem agentu, gdje ima dobre poslovne veze. Opet, lijepo je igrati i živjeti u kulturama koje su potpuno drugačije od naše. Kada sam bila mlađa, bio mi je veliki san igrati u Europi, a sada mi je svejedno.

Koja od destinacija vas je najviše oduševila?

– Dvije godine u Izraelu mi je bilo predivno! I što se tiče ekipe, i što se tiče trenera i života. Ja sam tip koji voli sunce i more tako da mi je to jako odgovaralo.

Postoji li u obitelji određeni strah kada se zaputite u zemlje koje su blizu nekih ratnih žarišta?

– U Izraelu sam bila dvije godine i otišla prije sukoba. Hvala Bogu da sam sve izbjegla. U Azerbajdžanu je sve OK, imaju nekih problema s Armenijom, ali iskreno, nisam se bojala.

Reprezentacija

Putne torbe za novu sportsku avanturu su već spremne?

– Sada sam doma tri mjeseca. Fokusirana sam na punjenje baterija. Odmaram, ali fokusirana sam i na to da se dobro pripremim za iduću sezonu. Ljeto uvijek iskoristim da dođem fizički spremna na pripreme.

Ljeti nerijetko zaigrate odbojku na pijesku?

– Otkada sam osvojila Ičiće, više nisam toliko aktivna po turnirima. Bio mi je san osvojiti turnir u Ičićima, to sam i ostvarila. Uvijek postoji određeni rizik da se ozlijedim na nekom od turnira i realno gledajući, ne isplati se risikirati cijelu sezonu.

Riječka odbojka

Godine 2013. ste bili član hrvatske odbojkaške reprezentacije koja je osvojila broncu na Mediteranskim igrama?

– To mi je bio posljednji nastup za reprezentaciju. Nakon toga nisam pozivana i za mene je to stara priča. Iskreno, više ni ne razmišljam o tome. Bilo je prilika da me se pozove, imali sam dobrih sezona iza sebe, kao što je bila i ova prošla. Stvarno ne znam zašto me se ne zove svih ovih godina. Razloge vjerojatno znaju u savezu…

Riječka odbojka pamti puno bolje dane od aktualnih?

– Ne pratim baš domaću ligu, ali znam da su djevojke ispale iz Superlige. Žao mi je što naša odbojka nije na višoj razini, što se ne ulaže više u sport. Šteta da cure ne mogu živjeti od toga. Vani se puno više ulaže u sport. Nažalost, u odbojku se u Hrvatskoj ne ulaže. Da je situacija drugačija,sigurno da bi se mnoge igračice vratile u Hrvatsku, liga bi bila na boljoj razini.

Sanja Popović i Ivana Miloš su se aktivirale u HAOK Rijeci u svojstvu trenerice i sportske direktorice. Vidite li se jednog dana na nekoj od takvih funkcija?

– Mislim da – da. Mislim igrati do 35 godine, a sigurno da poslije toga voljela ostati u sportu. Ipak sam od malih nogu u sportu.

S obzirom na obiteljsko okruženje niste ni imali drugog izbora?

– Istina!

Brat Fran je još aktivan na košarkaškim parketima?

– Prošlu sezonu odradio je u Iranu. Ima 35 godina, iskreno, ne znam što će dalje.

Otac i majka su nerijetko uz vas na terenima, vjerojatno večernje analize nastupa nisu tako jednostavne?

– Oni su pozitivno kritični. Vole sport, vole odbojku. Dosta prate moje utakmice kada igram vani. Lijepo je kada su roditelji uključeni. Osim toga, dođu me posjetiti. Recimo, sada su bili u Azerbajdžanu pogledati finalnu utakmicu, a onda su ostali tjedan dana turistički razgledati Baku. Stvarno se ima što za vidjeti. Bili su ranije i u Izraelu, Grčkoj, Finskoj… – poručila je Katarina.