Jennifer Porter nikad neće biti svjetska zvijezda poput niza današnjih bezličnih hit-pjevačica kojima je svaka pjesma gotovo ista, ali će zato uvijek rado slušati oni koji od glazbe ne žele tek puko industrijsko nizanje uz pomoć računala stvorenih »hitova« ojačanih plesnim koreografijama kojima je kroz videospotove jedini cilj prikriti lošu glazbu.

Kod Porterove nema ni plesača, ni koreografija u kojima je u središtu pažnje mahanje rukama i pokazivanje što oskudnije pokrivenih dijelova tijela, a nema ni stupidnih dječjih refrena.

Umjesto tog prerušavanja kojim se pokriva praznina, Jennifer Porter na svojem se devetom studijskom albumu okrenula temeljnim američkim glazbenim pravcima (blues, soul, jazz, rhythm and blues, country) stvorivši divan album koji, nažalost, nudi samo osam pjesama.

Da ih je bar još toliko!

Mogu baš sve

Druženje uz američku roots glazbu Porterova otvara temom »Before We Call It A Day« kojom nas u sekundi svojim baršunastim glasom i sjajnom pratnjom pratećeg benda odmah smješta u sitne sate nekog američkog night cluba u kojem se pri kraju večeri lagano i opušteno svira jazz uz, možda, piće za odlazak i cigaretu.

Taj jazz feeling osjeti se itekako i u izvrsnoj »Lucky Dust (Shining Through)« u kojoj je glazbena slika obogaćena brass-sekcijom koja nam iznimno uspješno prenosi karnevalsko raspoloženje New Orleansa, da bi potom u »Good Ol’ Wagon« sve odisalo ozračjem vodvilja i kabarea.

U svakoj od tih pjesama uz sjajnu svirku glavni je adut čist, nježan i dojmljiv glas Jennifer Porter koja u svakom trenutku izvedbe djeluje kao da to radi baš onako kako treba – s pola snage, ali uz puno zadovoljstva!

No, ti sjajni jazz trenuci ipak su u sjeni veličanstvenih izvedbi vezanih uz odlično spajanje soula, bluesa i country zvuka u ostalim pjesmama.

Naslovna »Yes, I Do« jednostavno tjera na lagano kretanje tijela, pri čemu briljira puhačka sekcija koja u stilu veličanstvenog Memphis bluesa i soula gradi zanosnu glazbenu podlogu na koju se potom idealno uklapaju nježne gitarističke solaže te iznova njezin dojmljiv vokal koji se nakon maznih dijelova ove sjajne pjesme u također izvrsnoj »Over You« pretvara u anđeoske zvukove kojima nam uspješno prenosi priču o ljubavi prema voljenom koristeći ponajprije soul obrasce.

Isto to činit će i u divnoj »How Long« da bi u najbržem trenutku albuma, temi »All I Needed Was You«, izvrsno spojila country s cayun dodacima razigrane harmonike.

Najsporiji trenutak albuma, ujedno i jedina ljubavno-gubitnička pjesma albuma, je gorka jazz-blues balada »Don’t Worry No More« kojom Porterova i njena prateća ekipa pokazuju kako mogu baš sve kad je riječ o temeljnim pravcima suvremene američke glazbe.

Sjajni suradnici

Vrijednost ovog albuma svakako je i u pozitivnom ozračju. Osim spomenute ljubavne tužaljke sve su ostale pjesme tematski vezane uz ljubavnu sreću, zanos, opuštanje i uživanje, što je u skladu sa sličnim pristupom glazbi jer se u svakom trenutku svake pjesme osjeća ona životna radost i sreća koju pravi glazbenici osjećaju pri izvedbi pjesama koje vole.

Naravno, red je onda i njih spomenuti pri čemu treba reći da je riječ o redom sjajnim studijskim glazbenicma koji iza sebe imaju bezbroj snimljenih oploča i suradnji s velikim izvođačima.

Gitaru svira George Naha (Wilson Pickett, Sam and Dave, Aretha Franklin), na basu je Damon Banks (The Neville Brothers, CJ Chenier), Steve Jankowski (Niles Rogers and Chic, Blood Sweat and Tears, Chicago) obavio je trubački dio posla, saksofon sjajno svira Doug DeHays (Labelle, Southside Johnny), a na trombonu i tubi bio je Randy Andos (Tony Bennet, The O’Jays). Sama Jennifer Porter briljira u piano dijelovima, a uza sve spomenute valja reći da su kao gosti nastupili Cindy Cashdollar (pedal steel gitara) i C.J. Chenier (harmonika).