Prevedeno s njemačkog, šternkuker bi bio čovjek koji gleda zvijezde, zvjezdogledac. No, taj pomalo čak romantični naziv u Ravnoj Gori ima potpuno drukčije značenje.

Naime, pred kojih osamdesetak godina postojao je u tom goranskom gradiću čovjek koji je umislio da je bolestan i nije baš volio izlaziti iz kuće, ali je volio kroz prozor gledati na ulicu i pratiti život ljudi te se poprilično baviti i ogovaranjima.

Kad bi ga njegovi sumještani primijetili kako gleda kroz prozor i prigovorili mu na tom zavirivanju u tuđe živote, on bi s ulice pogled prebacio prema nebu i odgovorio im kako on ne gleda ulicu, već – zvijezde! I tako je nastao pojam šternkuker.

Ravnogorski govor

A baš to ime, kao i lik osobenjaka željnog ulaženja u tuđe živote, zaživjelo je još šezdesetih godina prošlog stoljeća u humorističnim igrokazima koje je pisao ravnogorski akademik Nikola Majnarić.

Devedesetih su se tih igrokaza i tog lika primili članovi Pusnog društva »Klepoc« koji su osnovali glumačku sekciju te počeli igrati predstave u kojima je Šternkuker postao glavni lik, a kroz njegove dogodovštine iz godine u godinu pratio se život mjesta.

Točnije, nastalo je devet takvih igrokaza koji su krajem ove godine doživjeli ukoričenje te pod uredničkom palicom Josipa Poljančića objavljeni u knjizi pod naslovom »Šternkuker – humoristični igrokazi na ravnogorskom govoru«.

Pojašnjavajući motive za objavljivanje ove knjige, Poljančić u uvodu kaže:

– Povod za uređivanje ove zbirke igrokaza i proza na ravnogorskom govoru temelji se na namjeri čuvanja od zaborava vrijedne literarne ostavštine na ravnogorskom govoru, autora Ravnogoraca ili autora ravnogorskog porijekla, te čuvanja i revitalizacije pisanja na ravnogorskom govoru za sadašnja i buduća pokoljenja.

Prikupljeno je devet igrokaza čiji su autori Nikola Nikica Majnarić, Ljiljana Vidmar Erjavac, Anton Tonči Erjavec, Josip Poljančić, Drago Jurković i Nedeljka Poljančić.

Prvi od tih igrokaza zvao se »Šternkuker« i napisao ga je Majnarić, a pred ravnogorskom je publikom prvi put odigran krajem šezdesetih, potom i početkom osamdesetih, da bi ga članovi Klepoca ponovo na pozornicu postavili 1995. godine, pri čemu je dio izgubljenog teksta nadopisala Ljiljana Vidmar Erjavac.

Nakon odličnog odaziva publike nastavili su pisati i osmišljavati nove igrokaze pa su tako nastajali »Novolitn Šternkuker« (Josip Poljančić), »Šternkuker umiraja« (Dragutin Jurković), »Španovica« (Anton Tonči Erjavec), »Dečija pasla« (Dragutin Jurković), »Kaline« (Josip Poljančić), »Toničou zajc« (Josip Poljančić), »Mičken Šternkuker« (Nedjeljka Poljančić) i »Amerikanti« (Josip Poljančić).

Tekstovi svih spomenutih igrokaza objavljeni su u ovoj knjizi koja na taj način čuva lijep dio jednog dijela ravnogorske tradicije.

Ravnogorska baština

Uz te igrokaze Josip Poljančić u knjizi je našao mjesto i za pismo nazvano »Majim Raunagarcem« koje je Nikola Poljančić objavio tridesetih godina prošlog stoljeća u tadašnjem časopisu »Goran«, poseban dio knjige je »Glazbeni dodatak« u kojem je progovoreno o pjesmama i plesovima koji su pratili igrokaze, a pisala ih je uglavnom Nedjeljka Poljančić.

Knjiga uz bilješke o autorima igrokaza donosi u svom završnom dijelu i niz ravnogorskih anegdota zapisanih, logično, na narječju ovog kraja.

Od devet spomenutih igrokaza njih pet, napominje Poljančić, obrađuju teme iz života Koreta Šternkukera, jedan (»Španovica«) je vezan uz opis života iseljenih i raseljenih Ravnogoraca, a »Kaljine« i »Toničou zajc« se odvijaju u Šternkukerovo doba, ali je likova više i priče nisu usko vezane uz Šternkukera.

Većina tih igrokaza izvedena je na pozornici Doma kulture u Ravnoj Gori, a neki su izvedeni i u nekoliko drugih goranskih naselja te u Rijeci.

Prema igrokazu »Šternkuker umiraja« Dragutina Jurkovića snimljena je 1999. godine i TV emisija pod nazivom »Šternkuker ravnogorski« koja je uoči Nove 2003. godine čak dva puta emitirana u programu HTV-a.

U svakom slučaju »Šternkuker« je pažnje vrijedna knjiga koja na jednom mjestu čuva lijep dio ravnogorske baštine pa stoga Josip Poljančić, kao i svi koji su pomogli ne samo da se knjiga objavi, već i da materijal za nju nastaje tijekom proteklih desetljeća, zaslužuju svaku pohvalu.