Prije 145 i 140 godina zbila su se dva događaja što će lansirati među besmrtne Antonija Gaudíja, jednog od najvažnijih arhitekata Europe na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Najprije je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1878. godine upoznao Eusebija Güella, bogatog katalonskog poduzetnika, koji je bio oduševljen Gaudíjevim radom u okviru Španjolskog paviljona pa ga je uzeo pod svoje okrilje.

Njihova suradnja, poslovna i prijateljska, trajala je četrdesetak godina, a u tom su vremenu nastala djela što su dala neizbrisiv pečat izgledu današnje Barcelone. Pet godina kasnije je pak raspisan natječaj na kojem se odlučivalo o nasljedniku voditelja izgradnje crkve Sagrada Família – Svete Obitelji – nakon što se umirovio Francisco de Paula del Villar, a predsjednik povjerenstva Joan Martorell je navedenu poziciju povjerio tridesetjednogodišnjem Antoniju Gaudíju. Riječ je o djelu koje mu je donijelo nadimak Božjeg arhitekta.

Ekonomski boom koji se u drugoj polovici 19. stoljeća događa u Gradu grofova, što je nadimak koje ovo katalonsko mjesto duguje svojem povijesnom statusu grofovije, uvelike je potaknut industrijskom revolucijom što ulazi na velika vrata 1888. godine, nakon što je u Barceloni održana Prva svjetska izložba Španjolske. Grad stoga koncem 19. stoljeća dobiva snažan zamah, što se manifestira i kroz gradnju brojnih građevina u tzv. katalonskom modernizmu.

Riječ je o eklektičnom pokretu, koji se u tom periodu javlja diljem Europe i pod drugim nazivima. On je na području Katalonije uvelike oblikovan pokretom Renaixença i intelektualnim krugom Generacije ‘98. U prvom slučaju je riječ o pokretu koji je težio oživljavanju katalonske kulture i jezika, dok 1898. godina predstavlja katastrofu – el Desastre – jer je tad Španjolska doživjela poraz u ratu protiv Sjedinjenih Američkih Država te gubitak kolonija i imperijalnog statusa.

Međutim, ta događanja su potaknula brojne književnike, pjesnike, esejiste, filozofe i razne druge mislioce da se posvete kulturnoj i estetskoj obnovi države što je tražila novi put, koji je u konačnici vodio k modernizmu. U takvom povijesnom okruženju stasaju i djeluju Antoni Gaudí te njegov mecena Eusebi Güell, a njihova priča služi kao paradigmatski primjer razvoja Barcelone.

Sagrada Família: Gaudí je uspio završiti samo ulaznu, zapadnu fasadu koja je tako detaljno urađena da se može smatrati samostalnom građevinom. Njezina tri portala, koja predstavljaju Nadu, Vjeru i Čestitost, prekrivena su skulpturama u stilu Art nouveaua, koje se dinamično uvijaju i šire te potpuno skrivaju njihovu konstrukciju.

Krhko zdravlje

Božji arhitekt je rođen 25. lipnja 1852. godine, no ne može se pouzdano utvrditi je li mjesto rođenja bio Reus ili obližnje selo Riudoms, gdje je bio ljetnikovac njegove obitelji. Na potonjem je mjestu često provodio vrijeme zbog krhkog fizičkog zdravlja, a priroda kojom je bio okružen ostala je vječna inspiracija u kasnijem njegovu radu. Primordijalno nadahnuće, upareno s neogotikom i islamskim mudéjar nasljeđem, gdje se maurski elementi spajaju s onima kršćanskim, rezultiralo je fluidnim, ali matematički preciznim, oblim formama, koje su dale prepoznatljiv pečat današnjoj Barceloni.

Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je Antoni Gaudí potjecao iz obitelji kotlara, pa je od najranije mladosti razvijao senzibilitet prema tretiranju prostora. No, u početku ipak nije sve išlo glatko. Antoni Gaudí sa šesnaest godina seli u Barcelonu i upisuje školu arhitekture, koju završava tek deset godina kasnije. Ravnatelj škole, arhitekt Elies Rogent, navodno je izjavio prilikom potpisivanja Gaudíjeve diplome kako će vrijeme pokazati jesu li je uručili genijalcu ili luđaku.

A ono je bilo i više nego blagonaklono za katalonskog arhitekta. Još dok je bio na studiju arhitekture, Gaudí je počeo surađivati sa svojim profesorima, crtajući desetine projekata, a početak njegove profesionalne karijere obilježio rad na javnom i privatnom dizajniranju rasvjetnih objekata, koji su prelazili na električni sustav koji je tad u Barceloni bio novina. Popularnost koju je stekao tad, otvorila mu je vrata novih narudžbi te je dobivao različite projekte za brojne poslovne prostore poput kina, barova, restorana, izloga prodavaonica, za koje je čak dizajnirao i namještaj te svjetiljke.

Prvo značajno remek-djelo katalonskog arhitekta je Casa Vicens, čija izgradnja kreće 1883. godine. Evidentan utjecaj orijentalne umjetnosti na Antonija Gaudíja, potaknut i arapskim radnjama koje se tada otvaraju u gradu, bio je u ogromnoj opreci sa stilskim stremljenjima njegovih profesora što su slijedili postulate romantizma i historicizma. Već spomenuta suradnja s katalonskim industrijalcem Eusebijem Güellom, proslavila je obojicu.

Bez Güellova pokroviteljstva, upitno je u kojem bi se smjeru razvijala Gaudíjeva karijera, a zauzvrat neka od svojih najpoznatijih djela Božjeg arhitekta nose ime bogatog industrijalca, koji je većinu svog imetka stekao baveći se tekstilom, kao što su Finca Güell, Palau Güell, Parc Güell i kripta Colònia Güell.

Izdvojimo Parc Güell, još jedan od simbola Grada grofova, koji je nastao u periodu od 1900. do 1914. godine, po uzoru na parkove engleske tradicije što su očaravali katalonskog industrijalca. Nalazi se na brdu El Carmel, gdje je inicijalno zamišljeno stvaranje šezdesetak stambenih jedinica, međutim odustalo se od te ideje te je danas cjelokupna površina od sedamnaest hektara pretvorena u gradski vrt sa samo dvije kuće, koje nije projektirao Gaudi, no zato je 1906. godine otkupio jednu od njih i tamo živio do svoje smrti.

Prostor parka usklađen je s prirodnim padinama terena, pa vijugave staze i arhitektonski oblici prate organske oblike. Glavnina dekoracije parka napravljena je od mozaika glaziranih lomljenih keramičkih pločica. Ta se tehnika stvaralaštva naziva trencadís, i simptomatična je za Gaudíjev opus. Nakon što je Eusebi Güell preminuo, njegovi nasljednici su 1922. godine postigli dogovor s vijećnicima Barcelone da park prijeđe u gradsko vlasništvo.

Najupečatljiviji javni prostor u Barceloni vjerojatno je Park Güell, mjesto u kojem su Gaudijeve ideje o jedinstvu umjetnosti i prirode najbolje ostvarene.

Najmodernije djelo

Svakako među radovima nastalim početkom 20. stoljeća valja spomenuti građevinu Casa Batlló, na izgradnji koje je Josep Batlló, još jedan tekstilni magnat, Božjem arhitektu dao slobodne ruke, a zauzvrat je dobio najmodernije Gaudíjevo djelo. Zgrada je poznata i kao Kuća kostiju, zbog elemenata na eksterijeru što podsjećaju na dijelove skeleta, a keramičke pločice stvaraju svjetlucavi mozaik u nijansama zlatne, narančaste, zelenkaste, plave i ljubičaste boje.

Kuću Batlló je, za obitelj Josepa Batlló i Casanovasa, lokalnog industrijalca, preuredio Gaudí u svom ekstremnom osobnom stilu. Gaudí je obnovio fasadu, interijer, ali i namještaj. Toranj s križnim cvijetom simbolično predstavlja svetog Jurja, zaštitnika Barcelone, koji ubija zmaja (simbol kraljevske Španjolske) prikazanog krljuštima krovnog crijepa, dok su balkoni oblikovani kao lubanje njegovih žrtava, a stupovi njihove kosti.

Nakon Casa Batlló nastaje Casa Milà, koja se još naziva La Pedrera. Ime, koje u prijevodu s katalonskog znači kamenolom, duguje također vanjskom izgledu građevine, jer je korišten kamen kao dominantni materijal. Njezin odvažan izgled Gaudíjevi suvremenici nisu najbolje prihvatili, a bila je čak i ismijavana. Zbog nesuglasica s obitelji Milà, La Pedrera nikad nije dovršena na način kako je to katalonski arhitekt zamislio, a to razilaženje u razmišljanju je simbolički označilo kraj njegova rada za privatne naručitelje.

Tada kreće posljednja faza Gaudíjeva stvaralaštva, gdje se usredotočio isključivo na izgradnju crkve Sagrada Família, na kojoj je sveukupno radio više od četrdeset godina. Nakon što je naslijedio mjesto voditelja gradnje crkve, Gaudí je ponudio novi, ambiciozniji projekt, nego što je to bio onaj njegova prethodnika Francisca de Paula del Villara. Uključivao je izgradnju peterobrodne bazilike s trobrodnim transeptom u obliku latinskog križa, tri pročelja i osamnaest tornjeva, od kojih njih dvanaest predstavlja apostole, četiri evanđeliste, jedan Bogorodicu, a onaj najviši Sina Božjega.

Gaudí je za života vidio zgotovljenog samo onog napravljenog na pročelju Kristova rođenja, što je nastao 1925., godinu prije njegove smrti. Međutim, ostavio je planove i uputstva za nasljednike na koji način treba završiti ovu monumentalnu crkvu, no nažalost tijekom Španjolskog građanskog rata došlo je do požara u kripti, gdje se u tom trenutku nalazio dio Gaudíjevih planova i modela, koji nažalost nisu spašeni. Kad crkva bude završena, trebala bi postati najviša rimokatolička građevina na svijetu. Ako vjerujete da je Bog na nebu, Njegov arhitekt se pobrinuo da mu Sagrada Família bude fizički najbliža.

Casa Milà: podizana je početkom 20. stoljeća, a njen nadimak La Pedrera znači kamenolom – gledajući njenu zakrivljenu kamenu fasadu, prolaznik može uočiti sličnost s kamenolomom i špiljama u stijeni. Ta sličnost nije bila slučajna, već dio arhitektovog koncepta prirodne arhitekture