"San snova"

Riječki glumac Petar Baljak u hit seriji: ‘U glumačkome svijetu sve je izazov, i scena i kamera’

Marko Dobrecović

Foto: RTL

Foto: RTL

"Cjelokupni rad na projektu mi je jako lijepo iskustvo jer sam upoznao mnogo sjajnih profesionalaca, i to mi je u svakom pogledu velika škola pa i poticaj za daljnji rad", kaže



“San snova” nastavlja se snivati u programu RTL-a. Popularna serija koja uz začin dramskih zapleta tematizira nogomet te sve odnose i sudionike koji ga okružuju, prikazuje se od kraja kolovoza, a osim u našoj zemlji, prikazuje se i na Federalnoj televiziji u Bosni i Hercegovini.


Bogata glumačka produkcija surađivala je s više od stotinu članova produkcijskog tima, a svoje mjesto u studiju koji se prostire na više od osamsto kvadrata našao je i riječki glumac Petar Baljak.


Sin cijenjene glumice Olivere Baljak u seriji “San snova” utjelovljava ulogu nogometaša Damira Teletovića. Popularni Telac došao je u NK Croatiju kako bi popunio mjesto ozlijeđenog Alena Stošića, prve zvijezde momčadi na pragu reprezentacije. U nizu prevrata Teletović, osim nogometnih, upada u menadžerske, ljubavne i ine igre televizijske mašte.


Filmska svakodnevica




O iskustvu snimanja na velikom setu, suradnji s Emirom Hadžihafizbegovićem, Nives Celzijus i drugima, iskustvima sa studija Međunarodnih odnosa i diplomacije te riječke Akademije primijenjenih umjetnosti i drugim zanimljivim pojedinostima njegove karijere, u televizijskom prilogu Petkom razgovaramo s Petrom Baljkom.


”San snova” mjesecima se prikazuje u programu RTL-a. Budući da je ta serija označena vašim prvim velikim televizijskim projektom, kako ste doživjeli glumačku svakodnevicu za vrijeme snimanja serije? Jeste li ju takvom zamišljali? Što je bilo najizazovnije s čime ste se susreli?


– Iskreno, dugo sam vremena zamišljao filmsku svakodnevicu, ali zapravo nisam znao što očekivati. Na riječkoj Akademiji radili smo filmske vježbe i neke manje studentske projekte, no jedna je priča kad imate ekipu od ukupno deset ljudi od kojih svi rade sve ili kad se susretnete s ozbiljnom i profesionalnom radnom mašinerijom od stotinjak ljudi. Jedan od prvih izazova mi je bio kako izolirati buku oko sebe i ostati koncentriran da kada dođe mojih nekoliko minuta sve odradim najbolje što mogu.


Što vam je najljepše, a što najteže tijekom snimanja serije “San snova?”


– Cjelokupni rad na projektu mi je jako lijepo iskustvo jer sam upoznao mnogo sjajnih profesionalaca, kako onih glumačkih, tako i ostalih iz naše branše, i to mi je u svakom pogledu velika škola pa i poticaj za daljnji rad. A kako sad stvari stoje, mislim da će mi najteži dio biti kad projekt bude završen.


Naznačili ste da ne pratite nogomet. Kako ste onda izgradili lik Damira Teletovića i suživjeli se s ulogom? Imaju li Damir i Petar što zajedničkoga?


– Manjak interesa za nogomet predstavljao mi je izazov u scenama same nogometne igre. Ali to je samo jedan aspekt lika Damira Teletovića. Izvan nogometnog stadiona on, kao svi mi, sa sobom nosi svoje misli, radosti, brige i veselja. A imaju li Damir i Petar što zajedničkoga, to mi je teško reći, ali zato mogu reći da mi je drago što Damirov problem s alkoholom nije moj. Što se tiče izgradnje samog lika Teletovića, daš si malo proučavanja, malo mašte, malo vremena i isprobavanja da bi na kraju stigao do lika.


Mnoge zajedničke scene snimali ste s Emirom Hadžihafizbegovićem, Nives Celzijus i drugim kolegama. S kojim ste se kolegom najviše povezali tijekom snimanja i što ste učili od kolega?


– Od svakog kolege naučio sam ponešto i moram reći da je zaista lijepo iskustvo kad su kolege prema tebi otvorene i pristupačne te da nemaš osjećaja fige u džepu. Iako sam tijekom snimanja sklopio više lijepih prijateljstava, moram priznati da mi je od samog početka snimanja veliku potporu davao Emir Hadžihafizbegović s kojim dosad i imam najviše scena. No i s ostalim mojim partnerima na sceni, uključujući i moju scensku ljubav Nives, izgradio sam, po mom mišljenju, lijep odnos.



Preslika društva


Kakva je bila atmosfera na setu, suradnja, i je li bilo nekih anegdota?


– Uvijek se nešto nađe, ali nikad nisam bio pretjerano dobar u prepričavanju istih.


Biste li rekli da “San snova” vjerno prikazuje i obrađuje temu nogometa kao sporta i biznisa te sve ostale dionike i njihove interese koji se pojavljuju u seriji?


– Nogomet je, naravno, stvarnost oko koje se vrti priča, no idejni kreatori zahvatili su i ponešto dublje. Mislim da se u seriji na komičan način daje presliku hrvatskoga društva. U nekom bi se smislu moglo reći da se komični elementi zapravo smiju razumjeti i kao kritike i kao presjek jednog društvenog fenomena u kojem ima puno lažnjaka, interesa i svakovrsnih zapleta.


Pred kamerom ste se našli i u ulozi novinara, i to na našoj lokalnoj TV postaji Kanal Ri. Kako vam je sada biti s druge strane kada ste onaj koji odgovara na pitanja, umjesto da ih postavlja?


– Ako kažem da o tome nisam maštao, lagao bih. Novinarstvo mi je bila neočekivana struka, ali zahvaljujući divnim kolegama, brzo sam i puno toga naučio, daleko od toga da sam sve svladao. Dok sam postavljao pitanja, mislio sam da je ovom drugom lakše, a sad si malo mislim…



Ništa od politike


U Zagrebu ste studirali Međunarodne odnose i diplomaciju. Što vas je privuklo tom studiju i zašto niste nastavili u tom smjeru?


– Od malih nogu imao sam čudne, meni ni danas posve jasne, aspiracije da se bavim politikom. Mojom tadašnjom logikom taj mi se fakultet nakon srednje škole činio kao pravi izbor. Koliko znam, neki od mojih bivših kolega lijepo napreduju na tom polju, što znači da se može uspjeti, a to onda potvrđuje kvalitetu i samog fakulteta. Jedini moj problem je bio taj što se u toj struci nisam pronašao.


Povrh serije “San snova”, glumite i na kazališnim daskama. Koje su posebnosti rada u kazalištu i zašto ga volite?


– Ne mogu govoriti iz prevelikog iskustva, ali znam da se gluma pred kamerom i na pozornici uvelike razlikuju. Od same geste i glasa pa do vrste energije dane i dobivene u interakciji s kolegama, a u kazalištu još i s publikom; drukčije je i zahtijeva drukčiji pristup.


Moramo spomenuti i vašu majku Oliveru Baljak, veliku glumicu. Je li ona bila jedna od razloga vašeg ulaska u svijet glume i kako ona prati vaš rad?


– Već sam u jednom intervjuu odgovorio na slično pitanje pa ću ponoviti. Moja me majka vodila u kazalište od moje treće godine, i to ne samo na dramske, nego i na operne i baletne predstave, pa i na koncerte. Mama kaže da tijekom predstave nikad nisam htio izaći ili bio nestrpljiv ako je predstava dulje trajala ili mi bila nerazumljiva, a meni su ostala lijepa sjećanja i miris kazališta u nosu. Naposljetku, i moj je otac radio u kazalištu i vodio me po svim kazališnim radionama od kojih me se osobito dojmilo skladište rekvizite.


U riječkome ste kazalištu igrali u predstavama “Leica Format” i “Gospođa ministarka” u kojoj je naslovnu ulogu tumačila vaša majka. Kako je bilo glumiti na riječkoj sceni, i to još u društvu majke?


– Nije riječ o velikim ulogama, ali svaki dolazak na samu scenu, bez obzira na to o kakvoj je ulozi riječ, zaista predstavlja uzbuđenje i odgovornost. A kako je bilo igrati s majkom? Rekao bih da je to neprocjenjivo iskustvo jer sam gledao sve majčine predstave i znam koliko je truda bilo uloženo u svaku od uloga pa me to još više obvezuje.



Majčin savjet


Hoćemo li vas možda opet gledati u riječkom kazalištu?


– Ovog trenutka na to pitanje stvarno nemam odgovora, vrijeme će pokazati.


Gdje se općenito više vidite – u kazalištu, na televiziji, ili na filmu? Vidite li se možda u redateljskim vodama?


– Mislim da je u glumačkome svijetu sve izazov, i scena i kamera. Kao što sam prije rekao, svaki od tih medija na svoj način predstavlja izazov, a izazove valja prihvaćati i usavršavati se. A što se redateljske uloge tiče, nekako bih se radije zadržao u ulozi glumca.


S Mijom Negovetić snimili ste spot za svečanu pjesmu Primorsko-goranske županije u kojoj je ona utjelovila Anu Katarinu Frankopan, a vi Petra Zrinskog. Možete li se prisjetiti tog projekta?


– Svakako da se sjećam jer su mi to bila prva iskustva pred kamerom, a ona su neizbrisiva. Ako se ne varam, to smo snimali dok sam bio na prvoj godini Akademije. Zaista su mi ostala samo lijepa sjećanja na temu, ljude i događaje i danas su mi to vrijedne uspomene. Sve je bilo u organizaciji Primorsko-goranske županije i ovom im prigodom zahvaljujem na ukazanom povjerenju, a i iskoristio bih priliku da pohvalim ekipu iz Lumiere Productiona koji su cijelo snimanje koordinirali profesionalno, lako i bez nervoze.


Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?


– Bila je to moja majka koja me poučila da svakoj ulozi pristupam kao da je prva, jedina i najvažnija.


Povrh poslovne svakodnevice, što vas privatno istinski veseli? Imate li kakav hobi koji radite s velikim entuzijazmom? Ako to već nije nogomet, postoji li sport koji pratite ili možda prakticirate?


– Svakodnevno treniram, rado čitam knjige, osobito romane s povijesnom tematikom, veselim se dobrom filmu, eventualno pogledam kakav dokumentarac, a putovanja bih ostavio za neka bolja vremena…


Foto: Privatna arhiva


Ljetne radosti


Radujete li se prosincu, zimi i blagdanima? Koje su vam omiljene radosti tog razdoblja? Kako ćete ga provesti?


– Iako volim proslavu božićnih blagdana, kada se okuplja moja obitelj, kao i Nove godine koje proslavljam s djevojkom i s prijateljima, više naginjem ljetnim radostima nego ovim zimskima koje od čovjeka traže pet slojeva odjeće, kape, šalove, rukavice i postupno pretvaranje u hodajuću vješalicu zimske kolekcije.


Po čemu ćete pamtiti ovu godinu i je li među tome snimanje serije “San snova”? Jeste li ostvarili i ispunili sve želje i planove koje ste imali za 2023. godinu?


– Pamtit ću je po više toga, a ako preskočimo privatne radosti i turbulencije, svakako je ova godina obilježena radom na Kanalu Ri, rad za Đir TV, no kruna pripada radu na seriji “San snova”.


Koja su vam omiljena TV lica, nevezano uz to kojom se televizijskom formom bave, i zašto? Koje je TV lice djelovalo na vas?


– Kad sam bio mali, od serija što su se prikazivale na televiziji većinski su bili strani sitcomi, koji su mi onda bili zabavni, ali nije nešto što ostavlja veliki trag. Ako ćemo o dojmu, to su uglavnom lica s velikog platna.


I za kraj, kad ne proizvodite televizijski program, uz koje se TV sadržaje (serije, emisije, filmovi…) opuštate u slobodno vrijeme? Koji se naslovi često nađu u vašem slobodnom vremenu?


– Volim sve filmske žanrove osim horora, oni mi nikad nisu bili previše dragi. No, najčešće se ulovim kako gledam SF, povijesne ili fantasy filmove. A naslov koji se uvijek nađe na popisu za mene su “Gospodari prstenova”, ali obvezatno directors cut.