Znate li onaj vic o kvaliteti engleske trave? Dakle, tijekom sedamdesetih ili osamdesetih godina prošlog stoljeća politička elita neke od tadašnjih komunističkih država bila je u višednevnom posjetu Engleskoj. Gdjegod bi došli vidjeli su fantastično uređene zelene travnjake.

Gostujući kod jednog od britanskih političara upitali su njegovog vrtlara – u čemu je tajna? Vrtlar je mirno odgovorio: “Svaki dan zalijevam travnjak tri puta i uklanjam bilo kakav otpad.” “Samo to?”, upitali su gosti. “Da, samo to”, odgovorio je vrtlar i dodao: “I tako posljednjih 500 godina!”

Poruka je jasna – moraš raditi dugo, dugo da bi ostvario visoku razinu kvalitete. Baš to vrijedi i za engleske TV serije koje su još od šezdesetih godina prošlog stoljeća – kad su se serije ozbiljnije i počele snimati – mjerilo i standard za kvalitetu te vrste TV proizvoda.

Dokaz tome je i “The Long Shadow”, nova britanska (ITV studios) TV serija koja kroz svih sedam gotovo jednosatnih epizoda potvrđuje sve dobro što smo znali i čuli o serijama s GB etiketom. Drugim riječima, itekako se isplati pogledati je.

Minuciozni prikaz istrage

Serija se temelji na minucioznom prikazu istrage i potjere za “jorkširskim koljačem” (Yorkshire Ripper), odnosno Peterom Sutcliffeom, jednim od najozloglašenijih engleskih serijskih ubojica, manijaku koji je od 1975. do 1980. godine ubio i izmasakrirao trinaest žena, mahom prostitutki. Njegov modus operandi bio je sljedeći – u svom bi taksiju krenuo u potragu za prostitutkama noseći u autu uvijek teški čekić, nož i konopac za vezivanje.

Nakon što bi dogovorio seks i namamio ženu u taxi, iskoristio bi trenutak njezine nepažnje te je onesvijestio snažnim udarcem čekića u stražnji dio glave. Potom bi uslijedio masakr brojnim udarcima nožem, a neka od tijela udarao je i nogama i gazio nakon što bi već bila mrtve.

Sva tijela ostavljao je u zabačenim ulicama i sporednim putevima. Već nakon drugog, pogotovo trećeg ubojstva, postalo je jasno da je riječ o serijskom ubojici, a kako je broj žrtava rastao, raslo je i ogorčenje britanske javnosti radom policije.

Na kraju je Sutcliffe otkriven gotovo pa slučajno. U rutinskoj kontroli noćnih nelegalnih aktivnosti provedenoj u siječnju 1981. godine u Sheffieldu dvojica su policajaca (Robert Hydes i Robert Ring) naišla na muškarca i ženu u automobilu. Muškarac je bio Sutcliffe, a žena je trebala biti njegova nova žrtva.

Parkiran automobilom u ulici bez izlaza, Sutcliffe se najprije lažno predstavlja, a kad shvati da će ga odvesti u postaju uspijeva, uz izliku da se mora pomokriti, iznijeti iz automobila čekić, nož i užad te ih sakriti u obližnju kantu za otpad.

U policijskoj postaji dvojici policajaca sumnjivo je zbog čega je taj čovjek lagao o imenu i vlasništvu nad automobilom, a po nizu stvari odgovara i pojedinostima vezanima uz posvuda traženog jorkširskog koljača.

Odlučuju ga preko noći zadržati u pritvoru, a detektiv Robert Ring čini policijski potez za Nobelovu nagradu – odlazi još jednom do automobila u kojem su ih zatekli, provjerava okolinu i u kanti za otpad pronalazi teški čekić, nož i uže. Dalje će sve biti stvar tehnike.

Brojne manjkavosti

Autore serije (scenarist George Kay i redatelj Lewis Arnold) ne zanima morbidna psiha jorkširskog koljača, već ponajviše iznimne pogreške i manjkavosti policijske istrage.

Prvi istražitelj (Dennis Hoban kojeg portretira Toby Jones), ujedno i jedini koji je imao senzibiliteta prema nesretnim ženama i sigurno bi riješio slučaj znatno prije, maknut je s te pozicije i unaprijeđen kako bi se oslobodilo mjesto njegovom nesposobnom nasljedniku koji gotovo dvije godine slučaj temelji na potrazi za vozilom čiji su tragovi automobilskih guma pronađeni na jednom od mjesta zločina.

Na primjedbe kako je ubojica vjerojatno promijenio gume (zaista i jest) on se ne osvrće sve dok ga ne smijene i postave dvojac istražitelja koji pak svoju potragu temelji na uvjerenju kako ubojica ima jak naglasak iz Wearsidea (područje oko gradova Sunderlanda, Tynea i Weara) pa eliminiraju u istrazi sve koji ga nemaju.

Među eliminiranima je i Sutcliffe kojeg su u nekoliko navrata ispitivali! Usto, oni su svoju teoriju tumačili na telefonskoj snimci čovjeka koji je tvrdio da je ubojica, a nije bio! Na kraju je policiji pomogla sreća, odnosno ozbiljnost i profesionalnost dvojice običnih policajaca koji su daleko vrijedniji od svojih šefova koji su redom prikazani karikaturalno, čime je britanskoj policiji koja je djelovala na tom slučaju odvaljen itekako zvučan šamar.

Senzibilitet prema prostitutkama

Jednostavno, ubojica je morao biti pronađen puno ranije, a do toga nije došlo zbog teških predrasuda koje su sredinom sedamdesetih vladale u znatnom dijelu britanskog društva, pa samim time i u policiji. Prva velika predrasuda bila je da su prostitutke ionako manje vrijedne pa stoga istraga od početka nije bila intenzivna koliko bi morala biti. Druga predrasuda, rasna i društvena, za sam je slučaj bila još bolnija i opravdano je po razrješenju izazvala bijes javnosti.

Naime, nakon što je ubio prvu žrtvu Sutcliffe je “promašio” s drugom. Brutalno ju je pretukao i ostavio u parku uvjeren da je mrtva.

Kad je nakon bolničkog liječenja došla k sebi, ona je policiji ispričala što se dogodilo i vrlo vjerno opisala lik nasilnika, a po njenom je opisu izrađen i, ispostavit će se kasnije, vrlo precizan fotorobot jako sličan Sutcliffeu. No, taj crtež nije tada pušten u javnost. Jer, policija toj ženi nije vjerovala i to iz dva razloga: prvi – zato što su je smatrali prostitutkom (a nije bila!), a drugi – zato što je bila – crnkinja! Da je njeno svjedočanstvo uvaženo…

Poseban i svake pažnje vrijedan senzibilitet u ovoj je seriji iskazan prema prostitutkama. Serija ne počinje ubojstvom, već isječcima tadašnjih TV vijesti koje govore o teškoj gospodarskoj krizi, nezaposlenosti, štrajkovima i protestnim skupovima.

Ljudi nemaju posla, a posebno je teško ženama jer je broj radnih mjesta za njih sve manji i manji. Prva žrtva (Wilma Mary McCann) u prostituciju kreće jer ne zna kako prehraniti četvero djece. Jedna od žrtava ima ih sedmero, a najtužnija je priča treće žrtve (Emily Monica Jackson) koja u prostituciju kreće u dogovoru sa suprugom jer drugog načina za prehranjivanje sebe i četvero djece nemaju!

Trijumf ujednačenosti režije i glume

Taj ton naglašene empatije uočljiv je u svakoj epizodi i jasno je kako je svakoj žrtvi posvećeno puno više pažnje i vremena no ubojici.

Dodatno je to naznačeno i sjajnim završnim rješenjem u kojem se gledateljima ne obraća glumac, već zaista sin Wilme Mary McCann, prve žrtve, čovjek koji je u međuvremenu izgradio karijeru vrhunskog motivacijskog govornika i kojeg u prvoj epizodi upoznajemo kao petogodišnjeg dječačića koji uz malo stariju sestru te mlađu sestru i brata očajno policiju pita gdje je mama i kad će se vratiti kući.

Definitivno, “The Long Shadow” sjajna je TV serija koja se uvjerljivošću i detaljnošću prikazanog zaista priobližava dokumentarističkom stilu. Istodobno je to i serija koja zauzima jasan kritički stav i nedvojbeno pokazuje kako nitko nije i ne smije biti nedodirljiv te kako odgovornost za loše odrađen posao mora postojati. Gledano s čisto zanatske strane ova serija je trijumf ujednačenosti u smislu kvalitete režije i glume.

Svatko je svoj posao, u skladu s visokim britanskim standardima, odradio izuzetno kvalitetno što pak znači da nije u prvom planu gluma, već priča i poruka. Između ostalog ova je serija i zbog toga vrijedna svake pažnje.