U Malom pogonu zagrebačke Tvornice kulture 26. rujna nastupio je Vasil Hadžimanov Band. Bila je to promocija albuma »Keyf« u izdanju Croatia Recordsa, ali i prigoda za razgovor s pijanistom, skladateljem, aranžerom, producentom i glazbenim pedagogom Vasilom Hadžimanovom, jednim od najpoznatijih srpskih jazz i fusion glazbenika. Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, Hadžimanov je stvorio autentičan glazbeni izraz i ključna je osoba u nacionalnoj glazbenoj povijesti, prepoznat kao značajan izraz njezine kulture. Sva njegova izdanja i glazba proglašeni su umjetničkim djelima od iznimnog kulturnog značaja za Srbiju.

Ovaj, osmi album Vasil Hadžimanov Banda, rezultat je dugogodišnjeg iskustva bavljenja glazbom. Od prve postave do danas Band je prošao kroz nekoliko zvučnih transformacija i promjena u postavi, ali Hadžimanov je ostao vjeran principu davanja pune autonomije svakom članu benda, pune podrške izražavanju svakoga od njih, bilo da se radi o izboru repertoara ili planiranju nastupa. Zato njihove izvedbe na ovom albumu odišu smirenošću i uvjerljivošću. Na to upućuje i naslov albuma. »Ćejf ili keyf je gušt, merak, uživanje«, objašnjava. »Ono kad se opustiš uz kavu ili pićence i meze i sve ti je OK. Album nije pretenciozan, nije naporan, nije pogrešno ambiciozan i ima cilj da muzika koju smo stvorili prvenstveno liječi. Nekako sam osjećao da nam poslije onih godina bolesti i smrti treba ovakav album za kolektivno izlječenje.«

Izvedbe što ih je uvrstio na ovaj album su višeslojne. Hadžimanov na zanimljiv način kombinira zvuk, ritam i spajanje stilova. To uspijeva ostvariti zato što je svaki od članova njegovog sastava iznimna kreativna osobnost. To su, uz Hadžimanova koji svira klavir i klavijature, bas gitarist Miroslav Tovirac, gitarist Branko Trijić, bubnjar i udaraljkaš Viktor Filipovski i udaraljkaš i vokalist Bojan Ivković. Kao gosti u nekim izvedbama pridružili su im se violinist Gazmend Berisha, vokalisti Marta Hadžimanov i Ljubomir Milanović, tenor saksofonist Rastko Obradović, gitarist Toni Kitanovski i svirač tapana Aleksandar Petrov. »Višeslojno čujem i percepiram glazbu pa je valjda zbog toga tako i kreiram«, govori. »Sve je važno, i melodija, i ritam, i harmonija, i aranžman, i orkestracija, i zvuk, i boja, i tempo i redosljed pjesama, a prije svega s kim sve to želiš ostvariti. Zato su u Vasil Hadžimanov Bandu uvijek svirali isključivo kreativni i nadareni muzičari. Danas je također tako. To je idealna ekipa za ostvariti ono što trenutno čujem kao glazbu koju ovaj bend treba svirati.«

Civilizacijski razvoj

Većinu skladbi napisao je Vasil Hadžimanov, jednu zajedno s članovima Banda, a autori nekih su i neki od članova. Kao autor ne opterećuje se bilo kakvim formatima i zacrtanim ciljevima. Njegovo se skladanje odvija prirodno i spontano, s lakoćom. »Kao skladatelju najvažnije mi je da se ne opterećujem bilo kakvim formatima i zacrtanim ciljevima«, tvrdi. »Svaki put kad sjednem i pišem glazbu to mora biti prirodno i spontano u svakom smislu tih riječi. Skladbe ne osmišljavam unaprijed. Pustim da izađu same, onakve kakve jesu. Potom, naravno, slijedi blago oblikovanje i rad na detaljima. Naravno, da bi se to ostvarilo potrebno je uporno i neprestano pokušavati. Nadahnuće ne dolazi tek tako, već tijekom rada. Što više radiš veće su šanse da se pojavi. Nadahnjuje me sve ali najviše sama glazba, glazba bilo kojeg tipa, koja je nastala iz ljubavi, radoznalosti, duhovnosti. To je izvor inspiracije za mene, bez obzira je li glazba skladana ili improvizirana, bez obzira sviram li s bendom ili solo.«

No bez obzira što ga nadahnjuje u pojedinom trenutku, Hadžimanov svoju glazbu uvijek nastoji podignuti na visoku estetsku, umjetničku razinu. »Bez umjetnosti smo potpuno izgubljene i prazne ljušture«, govori. »Umjetnost može toliko toga probuditi i pomoći nam da otkrijemo dubinu u nama samima. Apsolutno je neophodna za naš civilizacijski razvoj. Kad to kažem ne mislim na tehnološko/urbanistički, nego na emotivno/duhovno/mentalni razvoj. Sve je važno, primjerice važno je da nikad ne zapostavimo promociju umjetnosti, da nikad ne upadnemo u grotlo šunda i neukusa, da čuvamo naše umjetnike i pomažemo im, da obrazujemo najmlađe i to od najranijih dana. Trebamo ih naučiti kako mogu razlikovati kreativnu, kvalitetnu glazbu od one koja je poput kaugume koju ispljuneš nakon petnaest minuta žvakanja. S druge strane, važno je i da nadareni umjetnici ne odustaju tako lako, da ne potpadnu pod taj opći defetizam da se ne može živjeti od umjetnosti i da je najbolje da ona i ne postoji.«

Kopanje unutar sebe

Uz veliku muzikalnost i sjajno instrumentalističko umijeće, jedan od Hadžimanovih aduta je spajanje jazza s drugim idiomima popularne, a posebice tradicijske glazbe. U tome se posvetio proučavanju i uporabi elemenata narodne glazbe koja je karakteristična za njegov kraj. Zapravo, on na svoj način nastavlja ono što je radio njegov djed, cijenjeni izvođač makedonskih narodnih pjesama i jedan od najvažnijih etnomuzikologa bivše države koji je svoj radni vijek posvetio zapisivanju i snimanju narodnih pjesama. No Hadžimanov taj princip spajanja promišlja autorski, tj. motive narodne glazbe propušta kroz svoj filter i koristi samo kad su u potpunom skladu s onime što inače čini, s njegovom osobnošću. Izjavio je da se tradicije »ne treba sramiti nego je treba podržati i dati joj više prostora.« Toga se i sam drži, što mu je pomoglo da bolje prepozna i oblikuje svoj zvuk koji je istovremeno izravan i iskren. Njegova zamisao o spajanju folk ritmova i zapadnih glazbenih stilova kao što su jazz, funk, rock i prog-rock, u potpunosti je autentična.

»Od ranih devedesetih bavim se tom vrstom fuzije ali ne samo tom«, rekao je. »Budući da se bavim glazbom koja se zove fusion ili fuzija, mogu si dozvoliti da stalno spajam nešto što na prvo slušanje djeluje nespojivo. Balkanska glazba je veliko nadahnuće, ali nikako je ne uzimam pod obavezno. Svi veliki umjetnici nalazili su nadahnuće i objeručke prihvatali utjecaj folklora. Iako najčešće nepoznati autori, to su sve bili iznimno nadareni i kreativni ljudi iz prošlosti od kojih možemo puno toga naučiti. Osim toga, baviti se folklorom, vlastitim, i ne samo vlastitim nasljeđem, spada u proces ‘kopanja unutar sebe’, što je zadatak svakog umjetnika. Na taj način umjetnici pronalaze svoj glas. To ne znači da svi moramo obrađivati i svirati isključivo balkanske motive da bismo bili vjerni sebi i autentični, ali meni je to pomoglo da bolje prepoznam i oblikujem svoj zvuk, kad je glazba u pitanju, a i ne samo glazba. Ključna je spoznaja da se na ovim područjima krije neopisivo puno divne folk muzike koja je potpuno različita na svakih dvjesto kilometara, pa i manje, od podataka iz prošlosti do enormno velikog nadahnuća koje se krije u toj glazbi. To je svojevrsno blago koje treba čuvati i njegovati jer je apsolutno autentično i predivno.«

Umjetnost može toliko toga probuditi i pomoći nam da otkrijemo dubinu u nama samima. Apsolutno je neophodna za naš civilizacijski razvoj – Vasil Hadžimanov / Snimio Davor HRVOJ

Pronaći vlastito ja

Osim slobode, odlika glazbe kojom se bavi je improvizacija koja je uvijek prisutna u njegovim izvedbama. Naravno na formiranje njegovog stava prema glazbi važan su utjecaj imali kreativni jazz glazbenici i sastavi, posebice Joe Zawinul, Weather Report, Herbie Hancock, Chick Corea, Miles Davis i Wayne Shorter. No za Hadžimanova to je bio samo impuls za stvaranje osobnog zvuka i solo izričaja. I u tom kontekstu vraća se traganju za vlastitim izrazom kroz cjelokupnu tradiciju jazza. »Kolege iz klasične ili pop muzike cijeli život sviraju unaprijed zadanu kompoziciju koja se suštinski ne mijenja«, objašnjava. »Naravno da interpretator ima umjetničku slobodu da donese djelo na svoj način, ali ne i da ga kompletno promijeni svaki put kad nastupa i to u potpuno nepoznatom i neponovljivom smjeru. To mogu samo muzičari koji se bave jazzom ili nekom vrstom improvizirane glazbe. S jedne strane taj pristup ti daje slobodu da donosiš odluke na licu mjesta i mijenjaš ih kako osjećaš i čuješ, ali s druge strane da bi to uopće mogao izvesti potrebne su godine i godine ozbiljnog bavljenja instrumentom i muzikom.«

Osim što je naišao na divljenje u svojoj sredini, Hadžimanov je svojom glazbom privukao pažnju mnogih svjetskih glazbenika, od kojih su neki, kao što je Joe Zawinul, njegovi idoli. Upravo su oni zaslužni za njegov odabir fusion glazbe, no svi su oni shvatili da je on ostvario vlastiti fusion. Primjerice, godine 2003. sa svojim je bendom nastupio na festivalu Enter Music u Beogradu, gdje je dijelio binu s čuvenim bendom Zawinul Syndicate legendarnog klavijaturista i skladatelja Joea Zawinula. Čuvši kako bend zvuči uživo, Zawinul je pozvao Hadžimanova da sa svojim bendom 2005. nastupi u njegovom klubu Joe’s Birdland u Beču. Divljenje mu je iskazao i virtuozni violinist Nigel Kennedy koji ga je pozvao da nastupi s njim na njegovom velikom beogradskom koncertu. »Joe Zawinul, Weather Report, Herbie Hancock, Keith Jarrett, Chick Corea, Miles Davis, Wayne Shorter – duga je lista onih koji su nenadmašni i kojima sam zahvalan iz puno razloga, prvenstveno zato jer su krivci što sam se zaljubio u njihovu glazbu i tako očigledno opravdano odabrao ovaj put kojim hodam i danas. Naime, uz sve što sam već spomenuo važan je konstantan rad i istraživanje glazbe koju koju volim. Najteže je pronaći vlastito ja, često ne samo u umjetnosti već i u životu. Iskrenost je možda jedan od najbitnijih faktora. Biti iskren, prvenstveno prema sebi, a potom i prema drugima, ali i prema glazbi.«

Strah od greške

Istih načela Hadžimanov se drži i kad svira solo, što nije često, ali u novije vrijeme sve više. Primjerice, solo koncert održat će 28. listopada u Splitu. U okviru ciklusa Chiaroscuro nastupit će u Svečanoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu Split. U toj situaciji svira koncertni klavir, a za razliku od njegove uobičajene sklonosti elektro-jazzu, što je njegov najčešći pristup, u ovoj situaciji predstavlja se u akustičnoj varijanti, tek povremeno se oslanjajući na pomoć računala, predstavljajući se kompletnim glazbenikom koji duboko poznaje povijest glazbe. Očito je da je proučio velike pijaniste koji su dali važan doprinos upravo u solo izvedbama, primjerice Keitha Jarretta i njegove poznate albume koji donose koncertne snimke: »The Koln Concert«, »Sun Bear Concerts«, »Paris Concert« i druge. »Solo klavir je posebna disciplina, sam si svoj majstor, kao što bi rekli«, napominje. »Kasno sam počeo svirati solo koncerte, ako uzmemo u obzir da profesionalno sviram od svoje sedamnaeste godine, no sa svakim mi je novim koncertom sve zabavnije i ljepše kad sviram sam. Istina je da je mnogo zahtjevnije u svakom smislu, posebice u odnosu na sviranje s kolegama, ali u isto vrijeme je i rasterećujuće jer si ti taj koji odlučuje o svakoj akciji i u svakom trenutku možeš ići u bilo kojem smjeru. Zapravo potpuno si slobodan. Kad je jazz ili improvizirana glazba u pitanju treba imati na umu da je šef parade sam izvođač i nitko drugi, što znači da nema straha od greške, nekog aranžmanskog ili bilo kakvog drugog momenta gdje se svi zajedno trebaju sinkronizirati ili trebaju imati određene zadatke. U ovoj si situaciji sam i ako nešto krene u potpuno suprotnom smjeru, prihvati to i nastavi u istom pravcu. To je uostalom i odlika glazbe kojom se bavim, sam ili s bendom, samo što kad sviraš solo imaš još više slobode da mijenjaš i stvaraš kako god želiš.«