Constantin Noica (1909. – 1987.), u nas malo poznati rumunjski filozof, spada među najinteresantnije i najznačajnije mislioce »srednjoistočne Europe«, kako u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, tako i u periodu poratne komunističke epohe, koja se na posebno dramatičan i drastičan način manifestirala upravo u Ceausescovoj Rumunjskoj, u kojoj je ovaj intelektualac nesumnjivo svjetskog formata bio proganjan i zatvaran; koliko zbog ratnih grijeha kolaboracije s fašističkim režimom Iona Antonescua, toliko i zbog poratnog, negativnog odnosa prema komunističkim vlastodršcima i aktivnog disidentskog djelovanja u ilegali i tzv. kulturnom podzemlju.

Uz Mircea Eliadea, Eugene Ionescoa, Emila Ciorana, Mihaila Sebastijana, Mircea Vulcanescua i Mihaila Ralea, spominjem samo najistaknutije intelektualce toga doba koji su svojim djelom obilježili kulturnu i duhovnu scenu Rumunjske svekolikog 20. stoljeća, ali su u bitnom utjecali i na šire, europske filozofijske, kao i uopće društveno-humanističke tijekove, Constantin Noica je pripadao bukureštanskoj grupi Criterion, koja je između 1932. i 1934. godine djelovala sukladno programatskom tekstu »Duhovni itinerer« (objavio ga je još 1927. M. Eliade, kasnije svjetski priznati autoritet za pitanja antropologije i religiologije, a po kojem je cijeli jedan idejno-kulturološki pokret postao poznat kao Generacija 27), u kojem su sažete teorijsko-društvene preokupacije o pitanjima duhovne obnove cjeline rumunjskog društva, na planu nacionalizma, pravoslavlja/kršćanstva i tradicionalnih, a potisnutih vrijednosti koje su otuđeni »modernisti i kozmopoliti« s prezirom ignorirali smatrajući kako patrijarhalno selo nije, niti može biti ishodište i put sveobuhvatne nacionalne obnove.

Europska duhovna elita

Naime Rumunjska je po svršetku Prvog svjetskog rata doživjela ogromne promjene; država se teritorijalno bitno proširila, broj stanovnika je s 8 narasto na 16 milijuna stanovnika (trećinu su činile brojčano znatne nacionalne manjine: Mađari, Nijemci i Židovi), od čega su 70 posto činili seljaci, u pravilu krajnje siromašni, mnogi čak i u pravoj bijedi; tako da je i politička i šira društvena situacija bila krajnje zategnuta i kontroverzna, što je za posljedicu imalo radikalizaciju odnosa u zajednici i sve jače ugledanje, a kasnije i oslanjanje na fašističke ideje i ideologiju kao put izlaska iz krize u kojoj se zemlja našla. I Noica je razmišljao na tom fonu, ali bez ideološke, antisemitske žestine i ostrašćenosti, više kao promatrač, daleko manje kao sudionik političkih zbivanja; nedvojbeno je imao simpatija za one snage (Željezna garda) koje su tražile i zagovarale radikalne promjene, međutim odlučno je odbijao čvrstorukaške, bezobzirne i surove metode kojima se to željelo ostvariti. Međutim, usprkos zategnutim političkim odnosima u zemlji kao i nestabilnosti u okruženju, pa i šire u Europi, rumunjska kulturna scena je bila iznimno živa, tako da se to u velikoj mjeri odrazilo i na međunarodnom planu; vrstan znalac tadašnjeg duha vremena Dušan Stojković možda je najbolje ilustrirao »velike rumunjske iskorake i prodore« na europsku, prije svega na francusku duhovnu scenu koje možemo pratiti od svršetka Prvog, pa sve do, pa onda i poslije Drugog svjetskog rata, zaključno s padom Berlinskog zida 1989. apostrofirajući niz ličnosti od formata koje su svojim talentom i stvaralaštvom afirmirali i sebe same, kao i zajednicu u kojoj su se rodili, a koju su u velikom broju, gotovo u pravilu napuštali tražeći nove izazove i drukčije, bolje stvaralačke mogućnosti umjetničkog, filozofijskog ili znanstvenog izričaja; naravno ne zapostavljajući ni snažne političke prepreke i »idejna« nerazumijevanja na koja su nailazili u vlastitoj sredini.

Stojković piše: »Od samog početka XX. veka rumunski umetnici su oni koji su privremeno ili stalno napustili svoju zemlju i nastanili se u inostranstvu (najčešće u Parizu), bili su u samim vrhovima svetske filozofije i umetnosti. To važi za jednog od najznačajnijih avangardnih vajara, Konstantina Brankušija, čuvenog avangardnog slikara Viktora Braunera, pesnikinju Anude Noaj, romansijera Panaita Istratija, osnivača dadaizma Marsela Janka i posebno Tristana Caru, mističnog antimodernistu Benžamena Fondana i nadrealistu Ilariea Voronku, ukletog pesnika koji se ostvario na nemačkom jeziku, a okončao život skokom u Senu, Paula Celana, najboljeg fonetskog/jezičkog pesnika XX. veka, zatim Gerasima Luku kojem je također Sena bila dobrovoljno izabrani grob i nobelovku Hertu Miler.«

Naravno, to je samo dio umjetnika i intelektualaca, prije svih, onih u egzilu koji se svrstavaju u europsku duhovnu elitu, a među njih svakako spada i Constantin Noica, čiju je knjigu »O dostojanstvu Europe« (u prijevodu s rumunjskog Gorana Čolakhodžića), nedavno objavio ugledni zagrebački Disput, a radi se zapravo o autorovoj posljednjoj knjizi koju je dovršio uoči smrti, a bila je tiskana u bukureštanskom Kriterionu (1988.), pod latinskim nazivom »De dignitate Europae«, a potom 1993. i u nakladi Humanitas (Bukurešt), od koje je i nastao pretisak ovog, hrvatskog prijevoda.

Antisemitska pošast

Noica je pripadao skupini mislioca između dvaju svjetskih ratova koji su (u)mislili kako Rumunjska ne bi smjela ponavljati greške Zapada; tako je primjerice pjesnik i filozof Lucian Blaga 1937. godine (na)pisao: »Naše selo nije palo u iskušenje da bude uvučeno u povijest koju stvaraju drugi iznad naših glava. Ono je sačuvalo vlastitu čednost i ostalo nedodirnuto u svojoj autonomiji koju joj je siromaštvo i mitologija darovalo, čekajući vrijeme kada će služiti kao čvrsta osnova autentične rumunjske povijesti.« Mircea Eliade (1939.) je naglašavao »kozmičko kršćanstvo« rumunjskog sela i bio je uvjeren kako je od »modernizma« zapadne misli, važnija nacionalna, autohtona duhovna tradicija (etnografija, folklor, teologija…), čija »vrijednost nije umanjena poviješću« i stoga je remitologizacija temelj preoblikovanja mlade rumunjske nacije. Upravo zarad pozivanja na autohtone vrijednosti, cijelu tu skupinu filozofa, okupljenu oko grupe Criterion, nazivali su još i autohtonisti. Ali, »idejni« ton čitavom pokretu da(va)o je Nae Ionescu (1890. – 1940.), čuveni, karizmatični profesor filozofije na bukureštanskom sveučilištu (ujedno glasoviti matematičar i logičar), koji se svojim sokratovskim pristupom studentima i učenju fiolozofije nametnuo kao »duhovni mentor« autohtonistima, ali i općenito osebujnim pristupom rješavanju političkih i društvenih problema koji su »mučili« Rumunjsku toga doba, naravno u (srednjo)europskom kontekstu. Nae Ionescu je formulirao vizije socijalnog sustava zemlje koje bi odgovarale nacionalnim, odnosno nacionalističkim težnjama, a koje su posebno dobro odjeknule u redovima legionara, tj. pripadnika i simpatizera Željezne garde.

Tijekom 1937. Nae je obznanio konture svoje nacionalističke, »revolucionarne« politike koja je u najvećoj mjeri bila distancirana od »pogubnih« zapadnjačkih utjecaja i zatvorena u sebe kako bi sačuvala temelje vlastitog »integralnog humanizma«. Ovu vrstu izolacionizma Noica nije u potpunosti prihvaćao; dapače imao je niz ograda prema Naeovom nauku, ali nije mu poricao inovativnost i provokativnost u borbi za očuvanje rumunjskog et(n)ičkog bića. Dakako, Nae je svoje, posebice socijalne teze izvodio i pod uplivom fašističke doktrine, a takav se pristup u velikoj mjeri »osjetio« i jasno prepoznavao, kako u teorijskim radovima, tako i političkom djelovanju autohtonista. Stalne političke napetosti i društvena nestabilnost teško su pritiskale Rumunjsku, pa je vladajuća oligarhija, na čelu s problematičnom kraljevskom svitom grčevito tražila saveznika na međunarodnoj sceni koji bi joj, prije svega financijski, ali i politički pomogao u uvođenju »reda« u zemlji. Na koncu najviše »razumijevanja« za Rumunje iskazala je nacistička Njemačka, a »stari, ratni« saveznici, Francuska i Engleska, nisu pokazivali veći interes za probleme Bukurešta. Kako se Rumunjska pod generalom Ionom Antonescuom sve više približavala Hitleru, tako je i u dijelu autohtonista rasla i širila se antisemitska pošast; zapravo antisemitizam je u rumunjskom društvu bio latentno prisutan već desetljećima, podjednako na selu i u gradovima; Židovi su bili »dežurni krivci« za sve nevolje unutar zajednice koju »sinovi Izraela« navodno kao kozmopoliti, liberali, ljevičari, ili na duhovnom planu zagovornici »avangardnih« ideja, nisu osjećali »svojom«.

Kao bogati trgovci i industrijalci, i(li) intelektualci snažno prisutni na sveučilištima, u medijima, vodeći pravnici/odvjetnici, liječnici itd. Židovi su se, po mišljenju nacionalista ponašali kao posebna, povlaštena zajednica unutar cjeline društva, što je stvaralo velike tenzije i odbojnost većinskog rumunjskog stanovništva prema njima. Za njih su »judaisti« s jedne strane bili »slika novog kapitalizma« koji se bjesomučno bogati na »grbači« rumunjskog naroda, a s druge strane, posebice za tradicionaliste bili su izvori »komunističke pošasti«, boljševički agenti koji žele društvo po uzoru na Sovjete podčiniti svojoj apsolutnoj vlasti. Naravno, takav stav, potpirivan demagogijom i populizmom nacionalističkih elita bio je daleko od istine, jer ogromna većina »domicilnih« Židova podjednako je prihvaćala i ponosila se svojom judaističkom tradicijom, ali i rumunjskom domovinom; primjer značajnog intelektualca, »dvostrukog identiteta« Mihaila Sebastijana, bez obzira na kalvariju kroz koju je u tim nemirnim i opasnim vremenima prošao, to najbolje potvrđuje. Noica je branio Sebastijana kao Židova i protiv njega osobno nije imao ništa, ali mu je bilo »žao što u Željeznoj gardi ne vidi iskrene nakane da duhovno transformira zemlju i tako se sam lišava mogućnosti da sudjeluje u izgradnji rumunjske budućnosti.«

Željezna garda

Ali, nisu samo Židovi kao manjina loše prolazili; na meti nacionalista našli su se i Mađari i Nijemci; no mora se priznati u konačnici njihov je položaj ipak bio lakši, iako su i oni znali biti, posebice Mađari, izloženi snažnim progonima, međutim ne i sustavnim pogromima kao Židovi. Primjerice: 1938. godine Vlada je proglasila Uredbu o preispitivanju državljanstva, čime je od 750. tisuća Židova trećina ostala bez punopravnog građanskog statusa; u periodu 1940./41. zaredali su pogromi, tijekom samo jedne »akcije« bilo je ubijeno 120 »sinova Izraelovih«, a opljačkano 1. 200 sinagoga, u čemu su sudjelovali i pripadnici Željezne garde. O masovnom fizičkom istrebljenju rumunjskih Židova tijekom Drugog svjetskog rata (Jaši i ostala stratišta) ne treba ni govoriti. Iako je Noica postao članom profašističke Željezne garde (više iz načelnih, »moralnih« razloga, kao znak prosvjeda protiv »truleži građanske dekadencije«, a daleko manje iz ideoloških), bio mu je stran svaki radikalizam, ali je simpatizirao karizmatičnu pojavu Cornelija Codreanua (1899. – 1938.), koji je još 1927. osnovao Legiju Svetog arhanđela Mihaila, a za cilj si je postavila »duhovni preobražaj Rumunjske«.

Vremenom organizacija se širila, jačala, a ciljevi, posebice metode njihova ostvarenja, postajale su sve radikalnije, pa i ekstremnije, sve pod egidom »obnove svih životnih formi duhovnosti pravoslavne vjere«. Ali, kako su istodobno oštro i žestoko kritizirali sve slabosti i izopačenosti vladajućih elita, prije svega oligarhije, ogrezlih u kriminalu i beskrupuloznoj otimačini »narodnog bogatstva«, sticali su sve više simpatija u redovima, posebice mladih i obrazovanih ljudi. A kada su vlasti počele progoniti i hapsiti Codreanuove pristaše, posebice tijekom 1931. – 1933., on je reagirao osnivanjem militantne Željezne garde, fanatično mu odanih legionara koji su bili spremni i »poginuti za bolju budućnost Rumunjske«. Upravo iz redova Željezne garde, tijekom Španjolskog građanskog rata, regrutirali su se dragovoljci koji su se borili u redovima generalissimusa Franca. Iako je Željezna garda bila dobro organizirana i uplivna (nije bila tajna da je simpatizira i sam Hitler), izravnu je vlast obnašala samo jedno kraće vrijeme, jer nikako nije mogla naći »zajednički jezik« s kraljem i njegovim trabantima.

A kada je nakon uhićenja i potom ubojstva Codreanua i njegovih bliskih suradnika Antonscu uspio uvjeriti Hitlera kako su legionari bili prijetnja stabilnosti države, a samim time i ugroza redovitom snabdijevanju Njemačke naftom, koja je nacističkoj ratnoj mašineriji bila nasušna, važna i potrebna, stvar je bila riješena; nasljednici Codreanua, na čelu s Horia Simom su bili uhićeni i deportirani u Buchenwald. U takvim društveno-političkim (ne)prilikama burnih 30-ih i početka 40-ih godina minulog stoljeća na javnoj je sceni djelovao Constantin Noica, što se neminovno moralo odraziti i na njegovo filozofijsko učenje.

»Filozofski dnevnik«

Noica je diplomirao filozofiju na sveučilištu u Bukureštu (1931.), pišući o Kantu i problemima »stvari po sebi«; jedno je vrijeme radio kao knjižničar na odsjeku za filozofiju, a za svoje prvo djelo »Mathesis ili jednostavne radosti« (1934.) dobio je nagradu kraljevskog fonda »Regele Carol II«, u isto vrijeme kada su bili nagrađeni i Emil Cioran i Eugene Ionesco. U razdoblju 1932. – 1935. Noica je intenzivno pisao za razne publikacije, a kao jedan od osnivača Časopisa za umjetnost, književnost i filozofiju pisao je izrazito provokativne i čitane uvodnike; 1936. godine objavio je djelo »Otvoreni koncept u filozofiji Descartesa, Leibniza i Kanta«, a zatim su slijedili »Život u filozofiji Renea Descartesa« i »De caelo; esej o individui i spoznaji«. Nako što je dobio stipendiju francuske Vlade (1938.), kako bi se u Parizu usavršavao na pitanjima Kantove filzofije, saznavši da je ubijen karizmatični vođa Željezne garde Codreanu, javno je stao na stranu legionara, kako je kasnije, poslije Drugog svjetskog rata objašnjavao svojim učenicima: »Stao sam na stranu desničara i zastupao njihove stavove u znak prosvjeda protiv vladajuće oligarhije, ali i zarad iskrenosti njihova pokreta da Rumunjsku učine boljom zemljom.«

Tajna škola filozofije

Kada se 1940. vratio u Bukurešt, na tamošnjem je sveučilištu obranio doktorsku disertaciju »Skica za povijest filozofije: kako nešto novo može biti moguće?« Do odlaska u Berlin, gdje su mu na sveučilištu ponudili mjesto docenta filozofije, Noica je uređivao nekoliko časopisa, ali sve ih je redom cenzura ubrzo zabranjivala, zbog »uznemiravanja javnosti«, potom im iznova dozvoljavala tiskanje, do novih zabrana i ta se »igra mačke i miša« stalno ponavljala i stoga je polagao velike nade kako će u Njemačkoj konačno moći »slobodno« raditi i pisati. U Berlinu je ostao do ulaska Rumunjske u rat na strani Hitlera, a u međuvremenu je upoznao Nikolaija Hartmanna i Martina Heideggera s čijim je artikulacijama filozofijskih pitanja bio oduševljen. U Njemačkoj su mu ponudili da napiše povijest rumunjske filozofije, ali od zamišljenog projekta Noica je uspio objaviti (1944.) samo fragmenta, sakupljene u knjizi »Stranice rumunjske duše«. Tijekom 1943. prijavio se kao dragovoljac u vojsku, ali zbog bolesti pluća komisija ga je odbila regrutirati. Nekako u isto vrijeme, zajedno s Constantinom Floruom i Mirceom Vulcanescuom objavio je u formi knjige četiri predavanja Nae Ionescua, izdavao je godišnjak Izvori filozofije, a 1943. tiskao je djelo »Dva uvoda i prijelaz na idealizam«, te iduće godine kasnije poznati »Filozofski dnevnik«.

Po dolasku komunista na vlast u Rumunjskoj, Noica se našao na udaru režima; zbog kolaboracije s nacifašistima konfiscirali su mu svekoliku imovinu i 1949. prognali u zabiti Camplung Muscela gdje je proveo teških deset godina radeći iscrpljujuće fizičke poslove. Ali, bez obzira na sve, nastavio je pisati, tu je nastao »Traktat o ontologiji«, tiskan 1981., a 1997. u posebnoj su knjizi, naslovljenoj »Rukopisi iz Camplunga«, bili objavljeni razni fragmenti na kojima je tada radio, a koji nisu bili poznati javnosti. U Camplungu je upoznao i svoju drugu suprugu (od prve se razveo i ona se 1955. s njihovo dvoje djece preselila u London), a tek 1975. uspio je uz velike muke ishoditi putovnicu i otputovati u Pariz (gdje se sreo s Cioranom i Ionescuom) i London kako bi nakon niza godina vidio svoju djecu. Prije toga jedno je vrijeme proveo u zloglasnom zatvoru Jilava i tek nakon opće amnestije (1964.) bio je pušten i tako se spasio od izdržavanja dugotrajne (25 godina) kazne zatvora na koju je u montiranom političkom procesu bio osuđen.

Vratio se u Bukurešt, do umirovljenja je radio u Rumunjskoj akademiji znanosti i umjetnosti; tada je napisao knjigu »Pomolite se za brata Aleksandra« (objavljena nakon piščeve smrti), a potom se preselio u planinsko područje, na Karpate, u Peltiniš (Transilvanija), gdje je od sredine 70-ih i ranih 80-ih godina organizirao »tajnu školu« filozofije, zapravo se radilo o ilegalnom, disidentskom kružoku na kojem su sudjelovali, uglavnom mladi intelektualci, oporbeno, antikomunistički nastrojeni, kako bi »širili kulturu slobodnog izučavanja filozofije.« On im je savjetovao: »Učite grčki, prevodite s latinskog i njemačkog jezika i objavljujte, pišite i čitajte ozbiljne knjige, sve su to rituali za oslobođenje duha.« U školi se Noica posebice bavio filozofijom Platona, Kanta, Nietzschea, Heideggera i Hegela, a tumačenje njegove »Fenomenologije duha« iznio je (1980.) u knjizi »Priče o čovjeku«. Kasnije je Emil Cioran s mnogo pohvala govorio o Noici i njegovoj školi: »Usamivši se na Karpatima, postao je duhovnim centrom Rumunjske; Noica nije pobjegao od ljudi i povukao se u osamu kako bi raskinuo sa svijetom; upravo suprotno želio ga je iz daljine pogledati i razumjeti. Njegovo usamljeništvo nije značilo povlačenje, već trijumf.«

Prije odlaska na Karpate, Noica je napisao nekoliko značajnih djela: »Dvadeset sedam stupnjeva stvarnosti« (1967.) i »Rumunjska filozofska terminologija« (1969.), a već tada ponesen ljepotom i snagom poetskog izričaja slavnog pjesnika Mihaila Eminescua napisao je »Stvaralaštvo i ljepota u rumunjskom jeziku« (1973.), a zatim su uslijedili i ostali radovi: »Eminescu i savršeni čovjek rumunjske kulture« (1975.), »Rumunjsko osjećanje biv(stvov)anja« (1978.), »Esej o tradicionalnoj filozofiji« (1981.), a posthumno su tiskana djela poput »Dnevnik ideja« (1990.), »Jednostavni uvod u dobra našeg vremena« (1992.) i knjiga »O dostojanstvu Europe« (1988.) o kojoj je u ovom tekstu riječ.

Dvostruki heretik

Nedavno preminuli velikan rumunjske književno-teorijske i filozofijske misli i bivši predsjednik nacionalne akademije znanosti i umjetnosti Eugene Simion, u svojoj je studiji »Rumunjski egzistencijalisti i europska metafizika«, uz M. Eliadea, E. Ionescoa, E. Ciorana, M. Vulcanescua, temeljito obradio i Constantina Noicu i pri tome je naglašavao kako on stalno inzistira da »filozofi ne moraju vidjeti stvar, već moraju dozvoliti da stvar vidi njih«, odnosno da se moraju znati prepustiti »avanturi da ih (za)vodi«, kako bi »mogli ostarjeti na silogizmima«. Noica je jedan od rijetkih filozofa koji su tvrdili kako je pitanje o spoznaji važnije od same spoznaje, budući da je to (o)pozicija koja oslikava autentičan duh kulture Europe. Naricati nad sudbinom povijesti nema smisla, jednako kao što to nema ni (pre)okretanje biografije i stoga pravi filozof nema biografije; »njegova su biografija njegove knjige«. Takav stav, (na)pisao je Simion, može iritirati, ali jasno i dosljedno upozorava kako je »gordost grijeh«, a zdrav razum često nepremostiva prepreka na putu spoznaje. I stoga, Noica nije tražio »opću« istinu; nije vjerovao da ona postoji, već je »radio« na otkrivanju »svoje istine«, a da bi je (p)ostvario, tvrdio je: treba znati prepoznati zabludu, jer ona »upozorava duh« i obvezuje filozofa da ispravi nepravilnosti.

Ovih se teza Noica pridržavao cijelog svog »teorijskog« života, pa čak i onda kada je politički djelovao kao pripadnik legionara, što mnogima u redovima Željezne garde ni malo nije bilo po volji, tako da se filozof našao u ulozi »dvostrukog heretika«: smatrali su ga otpadnikom i prijatelji i neprijatelji. M. Vulcanescu je tu njegovu poziciju pokušao staviti u teorijski »kontekst« rekavši: »Noica kreira vlastite zablude, koje su mu bile neophodne kako bi ih mogao poricati.« Sjajan izgovor, lukavo opravdanje, naknadna pamet ili autentično promišljanje, teško je to dokučiti, ali bez sumnje odgovara duhu njegove filozofije u kojoj je neprestano naglašavao: »Traganje za istinom nema kraja, ali traganje nije i pronalažanje istine, već i tek samo pronalaženje pouzdanosti duha za daljnja traganja. I tu nema nevinosti, na tom se putu neminovno posustaje; na koncu ni samom se Bogu jedino ne sviđaju nevini ljudi.«

Fascinacija Goetheom

Noica je bio fasciniran Goetheom u kojem je prepoznavao »totalnog čovjeka«, oličenje duha univerzalnosti i paradigmu dostojanstva europske kulture, jer je shvatio kako se u svakoj napisanoj riječi/rečenici/komentaru »krije klica pomame« koju je nemoguće obuzdati. Ona je izvor kulture i Europe, a rumunjski pandan Goetheu za Noicu je bio Eminescu. Što je Goethe bio za Europu, za Rumunjsku je to bio Eminescu, kako ga je Noica definirao: »naš bolji um«. Ali, bez ogleda na beskrajno divljenje prema spomenutim »divovima europske kulture« i njih je kategorički dovodio u sumnju, jer (u)pitao se: »Kako inače provocirati zablude, naš jedini korektor mišljenja i (s)mislenosti.«

Kao moralist, Noica je otvoreno, bez zadrške prezirao skeptike i nihiliste, jer »čekaju da se nešto dogodi« umjesto da promatraju predmet i tako šire vlastitu ljudskost, ili kako je on naziva »uljudnost«. Čovjek je biće koje daje značenje i pravac svijetu, dok je filozof netko tko se rodio »drugog dana nakon što je Bog stvorio svijet«; međutim i čovjek i filozof su griješni, jer na znaju na pravi način očitati/dešifrirati znakove stvari (po sebi) i tako se kreću »u krugu iz kojeg je rođena kultura, naša velika zabluda, ali ujedno i izbaviteljica od besmisla« svijeta u koji smo bačeni, jer usprkos svemu »valorizira negativnosti, potiče kritički/kreativni duh i oslobađa imaginaciju« i tu se krije/nalazi dostojanstvo kulture, zapravo Europe. Naime za Noicu su to bila dva pojma koja se »duboko preklapaju«. Europska kultura računa s ništavilom i zna ga ukrotiti, odnosno jedino je europska kultura »ekumenska«, odnosno, kako kaže Noica: »Europa je u korijenu suzbila fiksaciju na misticizme i iracionalnost time što ih je uvukla u domenu racionalnosti…« Utoliko filozofi Zapada ne bi trebali ignorirati Jugoistok Europe, nasljeđe Bizanta koji je u gotovo »tisućljetnoj praznini europske kulture« stvorio ključne, neprolazne vrijednosti. A kako je kršćanstvo najvažnija odrednica europske kulture i budući da se u ranoj fazi formiralo na jugoistoku starog kontinenta, pitanje smisla i dostojanstva Europe, odnosno kulture s »bizantijske točke gledišta« izgleda posvema drukčije. Tu se i krije vječni nesporazum Zapada i Istoka, nesporazum kojeg zapravo i nema i koji su izmislili »fundamentalisti zapadnjačke kulture na štetu pravoslavnog Istoka.« Tko to ne razumije i ne uvaži, nikada neće shvatiti (s)misao Europe ni kulture kao takve.