Krasicu su u vremenu između dva svjetska rata zvali »Piccolo Parigi«, tu je bilo pet, ako ne i više gostionica, dvije plesne dvorane.

Mnogi putopisci poput Dragutina Hirca ili povjesničara Matije Mažića pisali su osvrte te pozive ljudima da dođu na Krasicu jer će se lijepo zabaviti. Krasičari su se uvijek voljeli pokazati i pomalo pretjerivati u oblačenju.

Karakteristična je ta kićenost, koju su neki malo i zamjerali poput Frana Mikuličića koji je o tome pisao u Spomenici pučke škole.

Zato je i nastao kasniji slogan »Krasica pa Rio«, on svjedoči koliko su ljudi ovoga kraja pažnje posvećivali originalnosti i vidljivosti, u ovom slučaju za maškare, govori nam uvodno Darko Paravić, umirovljeni pravnik, ali ovoga puta u ulozi zaljubljenika u svoj kraj te istraživača njegove povijesti.

Darko Paravić, umirovljeni pravnik, zaljubljenik u svoj kraj i neumorni istraživač njegove povijesti

Zavrh i Krasica

A razgovor svakako ima svoj povod, ove godine Krasica slavi tri velika jubileja: 150. godina od osnivanja Područne škole Krasica, 130. godina mjesnoga groblja te 125. godina crkve Majke Božje Karmelske.

Naš sugovornik jedan je od začetnika proslava godišnjica, kao i manifestacije »Dani Krasice«, a neumorno je radio, i radi, na očuvanju čakavštine, istražuje povijest iseljenika iz Krasice i mnogo toga drugoga.

Smjestivši se ponad Bakarskog zaljeva, između Škrljeva i Praputnjaka, Krasica danas broji 1.333 duše. Imenom »Krasica« prvi put se spominje u povelji carice Marije Terezije kojom je 1778. godine godine proglasila Bakar slobodnom kraljevskom lukom, pa godinu dana kasnije i slobodnim kraljevskim gradom.

No, povijesni spisi još od 1449. godine spominju postojanje naselja na mjestu današnje Krasice. Tada se taj predio nazivao »Krasa«, što bi značilo površina na kojoj se nalazi krš.

– Krasica se ranijih godina spominje i kao Zavrh. U odnosu na Bakar mi smo preko vrha – »za vrh«, pa su zato i stanovnici bili Završnici.

Kasnije je onda došao naziv »Krasa«, jer doista to područje je krško. Sjećam se da smo mi kao djeca govorili »homo se igrat na Krasu«, i »homo šmrek poiskat na Krase«. To je taj oštri kamen koji viri iz zemlje, prisjetit će se naš sugovornik.

To je priča o imenu mjesta, a da bi ono zaživjelo u punom smislu, treba zadovoljiti nekoliko preduvjeta.

Jedan od njih je škola – čitanje i pisanje ima ključnu ulogu u obrazovanju, a onda i razvoju, pa valja imati i mjesto gdje će se te vještine učiti, biti dostupnije širem krugu djece.

Školstvo tadašnje države već je krenulo s reformama iz 1868. godine, a što se nastavilo s reformama bana Ivana Mažuranića iz 1874. godine.

Kako je zapisao prof. dr. sc. Milivoj Čop, u predgovoru pretiska »Spomenice obće pučke škole u Krasici« trorazredna pučka učiona u Krasici započela je radom u školskoj godini 1873./1874.

Pretisak »Spomenice obće pučke škole u Krasici«

Ushit zbog škole

Službeno je otvorena 1. listopada 1874. godine, a u školskoj godini 1874./1875. počela je djelovati kao službena ustanova sa 78 polaznika, zapisao je Milivoj Čop.

U današnjoj zgradi škola na Krasici djeluje od 1884. godine, a s radom je počela u kući nedaleko pored. Iz te je zgrade, prije premještanja u sadašnju zgradu, škola djelovala u još jednoj privatnoj kući preko puta Doma kulture na Krasici.

– Specifičnost današnje zgrade škole je što su dotadašnje škole imale lice prema cesti, a ova ima dva lica, jedno gleda na crkveno dvorište, a drugo na cestu, prepričat će nam Paravić dojmove koje mu je prenio jedan arhitekt.

Dodat će i kako je, kad je izgrađena, zgrada škole Mikuličić s ushitom pisao »više nećemo morati raditi po raznih ropotarnicah«.

Prvi je učitelj u školi bio Stjepan Blažević iz Kraljevice, a poslije njegove smrti, mjesto učitelja preuzeo je Fran Mikuličić, koji je u školi u Krasici djelovao 33 godine, od 1886. godine, do svoje smrti 1919. godine, kako je zapisao Milivoj Čop.

Mikuličić je bio značajna figura te je sastavio spomenicu krasičke škole, a za čiji je pretisak iz 2012. godine zaslužna Udruga eko-etno s Krasice, kako bi se povijest mjesta sačuvala i pamtila.

– Fran Mikuličić je naš domaći sin, izuzetno značajna osoba za mjesto. Iza sebe je ostavio školsku spomenicu u kojoj je obradio vrijeme koje je proveo u školi, ali i ono prije njega. Također, zabilježio je i mjesne običaje i prilike, kako se narod oblačio i nosio, kao i karakter ljudi.

Izreke, navade. Kako ih opisuje? Smatrao je da su Krasičari bili malo posebni. Zamjera im određenu, što bi mi rekli »špakariju«, da se vole pokazivati i pretjerivati u nošenju.

Bio je vrlo oštar kada je preminula njegova kolegica učiteljica Olga Marochini, dosta gorko je zapisao »za razliku od naših seljačkih djevojaka koje pretjeruju u odijevanju, ona je bila izuzetno skromna«, opisuje Darko Paravić.

Škola je službeno otvorena 1. listopada 1874. godine, a u školskoj godini 1874./1875. počela je djelovati kao službena ustanova sa 78 polaznika

Zbirka pripovijetki

Uz Frana Mikuličića učitelja za Krasicu je vrlo značajan i Fran Mikuličić svećenik koji je objavio zbirku narodnih pripovijetki. »Narodne pripovijetke i pjesme iz Hrvatskoga Primorja« tiskao je u Kraljevici 1876. godine, o svom trošku. Pretisak toga izdanja objavilo je Kulturno-umjetničko društvo »Primorka« iz Krasice, za ponovni tisak uredio ga je naš sugovornik te je objavljeno 1993. godine.

– Sjećam se da je bilo vrlo velikih problema da dođemo do izvornika, jer se nisu sačuvali po kućama. No, ipak sam uspio naći jedan primjerak na Krasici te smo tako napravili ponovljeno izdanje.

U jednom osvrtu Mikuličićeva zbirka se naziva i »Krasičarske priče«, jer su priče prikupljene na Krasici, od starih, mahom nepismenih, osoba. Pjesme je pak Mikuličić prikupio iz okolnih mjesta, a išao je i do Fužina.

Radi se uglavnom o građi nabožne tematike, budući da je Mikuličić bio svećenik. Posebno je u sjećanju ostala »Uboga sirotica«, to je možemo reći uspavanka, ali čvrsto vezana uz vjeru, a po sadržaju se može povući paralela s »Djevojčicom sa šibicama«, opisuje Darko Paravić.

Dodat će kako su na pretisak jako ponosni. Jer, izdan je u vremenu Domovinskoga rata.

– To je bilo u srcu našega rata i svi smo bili uzneseni, napeti, ali rodoljublje je kuhalo, podcrtava. A taj pretisak važan je i kao polazno mjesto za daljnje izučavanje čakavskoga govora, kako je zapisao naš sugovornik u uredničkoj riječi u pretisku knjige.

»Osim pružanja zadovoljstva svakome čitatelju čakavcu, posebice Krasičaru, želim potaknuti i stručnu javnost na izučavanja i kritike i dati nove poticaje opstanku našega čakavskoga govora.

Čitajte radi osobnoga zadovoljstva, čitajte mladim naraštajima, posebice djeci, a vjerujem da će njihova mašta prihvatiti ovo štivo, da će dragi stari čakavski govor pobuditi sjećanja na one od kojih smo ga naučili te potaknuti želju budućih naraštaja da ga sačuvaju«, zapisao je te 1993. godine Darko Paravić, a njegove tadašnje riječi vrijede i danas.

Godine 1870. blagoslovljena je crkvena zastava i položen temeljni kamen, a tek skoro trideset godina potom sagrađena je crkva Majke Božje Karmelske

Nastojanja oko crkve

Iako Fran Mikuličić učitelj i Fran Mikuličić svećenik nose isto ime i prezime, u arhivi nije zabilježeno da su bili u rodu. No, njihova povezanost kao učitelja i duhovnika zanimljiva je i za komentiranje činjenice da je Krasica proslavila 150 godina od osnutka škole, a 125 godina od izgradnje mjesne crkve.

– Obradio sam tu temu i može se o tome pročitati u Bakarskom zborniku broj 4. Krasica je imala tu nesreću da je spadala pod Bakarski municipij, što je, recimo, tadašnja općina, mada je municipij imao puno šire značenje.

Također, Krasica je bila upravno podijeljena na Krasicu Donju i Krasicu Gornju, a Krasica Gornja je pripadala pod drugu upravnu oblast: Hreljin-Grobnik…

Jako dugo su trajala nastojanja za izgradnju crkve. Bilo je tu puno peripetija, ali spomenimo da je 1870. godine blagoslovljena crkvena zastava, položen temeljni kamen, a tek skoro trideset godina potom je crkva sagrađena.

Fran Mikuličić, svećenik, svoju je mladu misu služio u jednom gaju, umejku, jer crkve nije bilo, opisuje Darko Paravić. No, Mikuličić, svećenik, bio je jako zauzet oko izgradnje crkve, agitirao je skupljao priloge.

– Bio je doista posebna ličnost, po otvaranju krasičke škole jednu je godinu ondje radio i kao vjeroučitelj, a nažalost mlad je preminuo od tuberkuloze, kaže Paravić.

Treća značajna obljetnica je ona krasičkoga groblja, a naš sugovornik podsjetit će kako su se preminuli s Krasice, prije izgradnje groblja, pokapali u Bakru, a jedno vrijeme čak i na Praputnjaku, jer je Krasica potpadala pod Župu bakarsku, a kasnije jedno vrijeme pod Župu praputnjarsku.

Napredno mjesto

– I naravno to je sve palo u vrijeme nakon raspada municipija, naša mjesta su ustvari bila nezadovoljna tom municipijalnom upravom.

I kad gledamo kronološki, kad je rasformiran municipij, počeo je i razvoj mjesta. Pogotovo je to vidljivo na Krasici: škola, crkva groblje, sve je podignuto kroz par desetljeća.

I tada se stvorila prava fizionomija jednog naprednoga primorskoga mjesta onoga doba, govori nam Paravić. I kako je rekao na početku, ponovit će da je Krasica nekada bila »prvo mjesto!«.

– Hoćete li u zabavnom, kulturnom ili kojem drugom smislu. Mi smo jedino mjesto s dvije građene plesne dvorane. A što je vezano uz tradiciju naših poznatih krasičarskih maškara.

Prva dvorana bila je sala Golik iz 1910. godine, a druga je sala Polić iz 1922. godine. Nakon što se prestala koristiti kao sala, Golik je služila kao ambulanta, a sada je stambena zgrada, dok je sala Polić današnji Dom kulture, koji je isto već godinama izvan funkcije.

Obnavlja se, ali slabo, reći će Paravić. Prilika je to i da se dotaknemo krasičarskih maškara. Po zapisima tradicija maškaranja na Krasici, Hrvatska enciklopedija spominje 1778. godinu, a Paravić će reći kako je prvo maškaranje bilo »na grdo«, nosile su se krabulje.

-To je bilo ritualno maškaranje, vezano uz običaje, kalendar i tako dalje. No, kasnije, prve su se plesne zabave počele odigravati po privatnim kućama, gostionicama i salama. Računamo da je prva sala bila još prije 1900. godine, sala Josipa Mikuličića, zvana Tancurica, ali isto u sklopu kuće, nije bila ciljano građena za tu namjenu, opisuje Paravić.

Svadbeni običaji

Naravno, zadnji dan mesopusta čitala se »škovacera« ili rugalica, u kojoj se osvrtalo na proteklu godinu i u kojoj bi se mesopusta okrivilo za sve loše.

– To je nasmijavalo ljude i zabavljalo ih. Bilo je istaknutih Krasičara talentiranih za tu vrstu, ali nažalost nemamo dovoljno izvora, a generacije su se promijenile, kaže Paravić. Na naše pitanje koliko su danas mesopusni običaji preživjeli, Paravić će reći da je najveći problem nedostatak prostora.

– Našlo bi se ljudi koji bi potegnuli, ali nedostaje prostor. Imamo i formalno 25. godišnjicu maškarane udruge »Krasica pa Rio«. To su mlade osobe, agilne, koje bi bile voljne potegnuti, ali eto sad nemaju gdje, nemaju prostor, govori Darko Paravić.

Sačuvana su i svjedočanstva o svadbenim običajima na Krasici, a koje je zapisao prvo Fran Mikuličić, da bi kasnije tu temu u Primorskim novinama pred Drugi svjetski rat, obradio novinar i publicist Franjo Pavešić.

– Nakon što se mladić odluči i dobije pristanak, da se može susretat s djevojkom onda njegova kumpanija dođe pred vrata. Naravno, već ih se čeka, a iznutra odgovaraju »kasno je išćite stana drugdje«.

»Ma nismo mi došli na stan nego smo čuli da imate jednu janjičicu, a mi vam peljemo janjčića.«, odgovarali bi oni. To nama možda sad izgleda primitivno, ali je u biti duboko emotivno, čak je i estetski posloženo. Gdje ćeš ljepše usporedbe nego s janjcem i janjičicom?, zaključit će Darko Paravić.

Prije izgradnje groblja prije 130 godina preminuli s Krasice pokapani su u Bakru, a jedno vrijeme čak i na Praputnjaku

Krasica – mjesto koje je oduvijek bilo posebno