Već u svome nazivu nematerijalna kulturna baština jasno upućuje na povezanost s kulturnim identitetom zajednice o kojoj se radi, stoga njezino očuvanje igra važnu ulogu u očuvanju kulturnog bogatstva i identiteta zajednice.

Uz festivalske prakse, umjetnost i obrt, obrede i vjerske rituale, tradicionalna znanja i vještine, ples i glazbu, kulinarstvo, tu je dakako i lingvistička komponentna koja se odnosi i na dijalekte, a posebnost hrvatskoga jezika, kao što znamo, leži upravo u dijalektalnoj različitosti.

Jedan od prepoznatljivih dijalekata, posebice za naše podneblje i naš kraj, je čakavsko narječje o čijoj smo važnosti razgovarali s najvećom stručnjakinjom u zemlji, akademkinjom Silvanom Vranić i redovitom profesoricom u trajnom zvanju s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, koja taj dijalekt znanstvenoistraživački obrađuje već godinama, a dobitnica je i više priznanja i nagrada za svoj rad.

Zone čakavštine

Kako je profesorica uvodno istaknula, međupovezanost i raznolikost hrvatskih narječja uz standardni jezik i povijesnojezične književne tipove važan je dio hrvatskoga jezičnog identiteta u kojem se ogleda genetski zapis svjetonazora i svih vidova kulture koju govornici čakavskoga, štokavskoga i kajkavskoga narječja baštine, a na području Primorsko-goranske županije ta raznolikost ide ruku pod ruku s njezinom prepoznatljivom multikulturalnošću i koegzistiranjem s fijumanskim idiomom, kao i istrorumunjskim govorom Žejana.

– Pretežitost je ipak na strani čakavskih dijalekata, na njezinu uzobalju, otocima i zaobalju, koji se sreću i prožimaju s kajkavštinom na području Gorskoga kotara i štokavskom gorskokotarskom dionicom, kao i onom kraćom, na južnom dijelu Hrvatskoga primorja. Čakavština se na području županije prostire na istočnom dijelu istarskoga poluotoka: nešto južnije od Brseča uz obalu i po padinama Učke prema Rijeci, na opatijskom krasu do granice sa Slovenijom, u riječkom priobalju i zaleđu, pa morem zaključno do Povila i Ledenica. Čakavski su svi kvarnerski otoci, kao i dio gorskokotarskih govora, ističe Vranić.

Kako je dalje pojasnila, najveći je dio čakavskih govora, tzv. sjeverozapadnih, autohton na ovom području, što se prepoznaje u dvjema osnovnim kategorijama s novim dugosilaznim naglaskom – pretežito u prezentu dijela glagola s tematskim vokalom e, primjerice čujen, stanen, i u određenom liku nekih pridjeva, recimo visoki, dumboki.

– Takvi su svi ekavski govori, dakle oni s odrazom e na mjestu praslavenskoga glasa jata i u osnovama riječi i u nastavcima (belo, mleko, va kuće), i ikavski govori Klane i Studene s glasom i u tim kategorijama (bilo, mliko, va kiši ‘kući’ u govoru Klane), te dio ikavsko-ekavskih govora u kojima je, ovisno o glasovnom okruženju, jat jednom zamijenjen glasom e, drugi put glasom i (primjerice misit testo, celo vrime).

Neki su krčki govori, naprotiv, doseljenički, bez te značajke, dok rapski, južnološinjski i okolni govori pripadaju drugoj, središnjoj čakavskoj zoni u kojoj se takav naglasak ne ovjerava, a pripadaju ikavsko-ekavskom dijalektu. Upravo su takvi govori na ovom području istraženi 1990. godine u okviru prve monografije o jednom čakavskom dijalektu – knjige “Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt” Ive Lukežić, kazuje akademkinja.

Foto: Vedran Karuza

Uloga znanstvenika

Naime, uz presudan pozitivan stav prema zavičajnom govoru, komunikaciju na materinskomu govoru u obitelji, zastupljenost u pojedinim domenama govora njegovih stanovnika, uz djelovanje obrazovnih i kulturnih institucija na uporabu i promidžbu organskih idioma, terenska su dijalektološka istraživanja i znanstveni opisi pojedinih mjesnih govora, skupina govora, dijalekata i narječja, pojašnjava Vranić, važni čimbenici za vitalitet mjesnih govora te očuvanje i zaštitu narječne nematerijalne baštine, toga lokalnoga, ali i nacionalnoga bogatstva.

– Takva su monografska terenska istraživanja većih areala i na području PGŽ-a, na poslijediplomskom studiju Lingvistika s osobitim obzirom na dijalektologiju hrvatskoga jezika nastavljena doktorskom radnjom “Čakavski ekavski dijalekt: sustav i podsustavi” akademkinje Silvane Vranić, red. prof. u trajnom zvanju na Odsjeku za kroatistiku.

Tom su radnjom određene granice drugoga čakavskog dijalekta – ekavskoga, i razrađena klasifikacija njegovih poddijalekata. Spomenuti je sjeverozapadni čakavski areal kroz akcenatske tipove imenica i glagola, uključujući i pojavu novoga dugog silaznog naglaska u tim govorima, u svojoj disertaciji obradila Sanja Zubčić, danas redovita profesorica Odsjeka za kroatistiku.

Dodatno je osuvremenila metodološki pristup spomenutoj pojavi za svoju knjigu “Neocirkumfleks u čakavskom narječju”. Na istom je studiju obranjena i za riječku jezičnu povijest vrlo važna radnja “Hrvatski jezik u izdanjima riječke tiskare Karletzky” Sanje Holjevac, upraviteljice Akademijina Zavoda za povijesne i društvene znanosti u Rijeci, priča profesorica Vranić.

Važnu ulogu u očuvanju narječne nematerijalne baštine ima i, naglašava, sadašnji doktorski studij Povijest i dijalektologija hrvatskoga jezika, koji je 2007. godine osmislila i vodila ga do 2021. godine Diana Stolac, nakon čega je sama preuzela njegovo vođenje, a izvodi se u suradnji s Institutom za hrvatski jezik.

Uz niz etimoloških, povijesnojezičnih, toponomastičkih i dijalektoloških tema, dvije su radnje, govori, zahvatile područje istraženosti koje će se u nastavku predstaviti – ona o štokavskim ikavskim govorima u Gorskom kotaru Mirjane Crnić Novosel, danas voditeljice Podružnice u Rijeci Instituta za hrvatski jezik, i istočnogoranskih kajkavskih govora Marine Marinković, danas docentice na Odsjeku za kroatistiku.

Jezik književnosti

– Nizom znanstvenih članaka, brojnim nacionalnim i sveučilišnim projektima, popularizacijom povijesnojezične i dijalektološke znanosti pridonijelo se prepoznatljivosti svih triju narječja na ovom području. Cijeneći svaki pokušaj na radu rječnikā i gramatikā pojedinih mjesnih govora, na izdavanju brojnih zbirki pjesama pisanih dijalektnom stilizacijom pojedinoga idioma, objavljivanih najčešće pod okriljem katedri Čakavskoga sabora, sve su spomenute znanstvenice surađivale s lokalnim zajednicama uređujući, recenzirajući ta djela ili participirajući kao suautorice.

No, nisu samo dijalektolozi Odsjeka za kroatistiku djelovali na očuvanju jezične baštine ovoga kraja, a tu valja spomenuti više zbirki Vlaste Juretić i drugih autora koje je akcentuirala ili uredila Iva Lukežić, “Slovnik kastafskega govora” Cvjetane Miletić, “Slovnicu kastavskega govora” Smiljana Grpca, na kojima je surađivala S. Zubčić, “Tumač besed i izrazi hreljanskoga govora” Marine Tijan Hajdinić, dobrinjski rječnik Branka Turčića, na kojima sam, kao i na rječniku kostrenskoga govora, kojega pišem s Brankom Kržić Longin, osobno surađivala, zatim omišaljski rječnik Jelisavete Bete Antolić i zbirku pjesama Marina Turčića koje je uredila Mirjana Crnić Novosel.

Središnje mjesto u promociji i valorizaciji čakavštine kao jezika književnosti pripada Miloradu Stojeviću i njegovim antologijama čakavskoga pjesništva, kojima je cjelokupnoj hrvatskoj znanosti o književnosti predstavio i suvremenu književnost pisanu čakavskom stilizacijom, pojašnjava Vranić.

Cakavski govor

Naravno, tu su i ostale znanstvenice, Diana Stolac i Sanja Holjevac, koje su se, kaže, također zanimale dijalektnom sintaksom, potom Lada Badurina i Mihaela Matešić, također profesorice Odsjeka za kroatistiku koje su istraživale urbani riječki govor, a kad se govori o riječkome govoru, napominje kako valjda spomenuti cakavski govor samoga središta grada, Gomile, kao i onaj na Mlaki, koji je izumro krajem prošloga stoljeća, dok je fijumanski idiom opstao, pa zato idiom grada Rijeke danas treba istraživati sociolingvistički, a ne tradicionalnim dijalektološkim instrumentarijem.

– Taj je govor bio dijelom čakavskoga ekavskog dijalekta predstavljena u spomenutoj knjizi S. Vranić, u kojoj je klasificiran u četiri poddijalekta od kojih samo jedan, središnji istarski, nije na području PGŽ-a. Sjeveroistočni istarski poddijalekt prostire se od Zagora kraj Brseča pa do zapadnih govora grada Rijeke, po obroncima Učke i Kastavštini.

Primorski poddijalekt obuhvaća trsatsko-bakarske govore s izdvojenom Crikvenicom i govorom Mrzle Vodice u Gorskom kotaru, a otočni poddijalekt čine creski i dva sjevernološinjska govora: Nerezina i Sv. Jakova.

Zasebnosti su čakavskih ekavskih govora na razini dijalekta: teritorijalno-povijesni i jezični kontinuitet, već spomenuti ekavski refleks jata, s više ikavskih odraza u govoru Crikvenice, zatim arhaična akcentuacija i morfologija, ističe Vranić, te dodaje kako leksik ovoga dijalekta predstavljaju rukavački rječnik Franje Mohorovičića, rječnik Beloga Nikole Velčića, crikvenički rječnik Đurđice Ivančić-Dusper i Martine Bašić te kastavski rječnik Cvjetane Miletić.

Važnost govornika

Što se tiče opstanka čakavštine, akademkinja pojašnjava kako se organski idiomi mijenjaju, a promjene koje se mogu uočiti na svim jezičnim razinama ne mogu se zaustaviti, no čakavštine će biti dok postoji i govornika.

– Čakavštine, kojoj je već u devetnaestome, a osobito u dvadesetome stoljeću, predviđan nestanak, kao i drugih organskih idioma na području naše županije, bit će dok postoje kompetentni govornici, dok se govor rabi u svakodnevnim situacijama i drugim domenama, i dok mlađe naraštaje učimo govoriti i cijeniti njegovu vrijednost i individualnost.

Zbog osviještenosti su svojih govornika, primjerice, kastavski i grobnički govor, kao i krčki govori, još uvijek postojani, dok su mnogi creski govori upitni zbog nestanka govornika, a govori riječkoga predgrađa ugroženi su zbog infiltracije govornika neautohtonih idioma.

Drugim riječima: odlaskom njegovih govornika, umire i mjesni govor. A gubitak jezika, pa tako i mjesnih govora, znači gubitak naše nematerijalne kulturne baštine, čime se rastače i kulturna raznolikost cjelokupnoga čovječanstva. Usto, djelujemo li na ugledu zavičajnoga idioma, naučit ćemo govornike i tolerantnosti prema drugim idiomima, što na ovom našem višenacionalnom i višejezičnom području nije manje važno, zaključuje akademkinja Vranić.