Teatro Fenice spomenik je društvenoj neodgovornosti od početka 1990-ih sve do danas. Ako ga ikada preuzme Grad Rijeka, u nekom od prostora tog kulturnog dobra trebalo bi postaviti izložbu kojom bi se opominjale buduće generacije da je sve moguće kada se udruže kapital i politika i kada nastupi vrijeme grabeži. Zadnjih nekoliko desetljeća upravo sudbina Teatra Fenice upozorava na nakaradnost i barbarizam prijelaza iz jednog u drugi društveni sustav. A taj prijelaz i za Teatro Fenice, značio je obezvrjeđivanje, nebrigu i devastaciju. U ta tri desetljeća stvoren je maligan spoj kapitala i politike koji je na društvenu površinu izbacio ono najgore – pohlepne biznismene i političare kojih nije briga, od lokalne do državne razine, neovisno o političkom predznaku.

Tvrtka Rijekakino u ono doba mraka bila je, kao i sve druge tvrtke, u društvenom vlasništvu. Kada smo rekli zbogom mrskom socijalističkom samoupravljanju i krenuli putem kapitalizma i liberalne demokracije, trebalo je sva ta poduzeća privatizirati. Za to je osmišljen zakon o pretvorbi i privatizaciji. Koji je omogućio da oni podobniji i bezobzirniji preko noći postanu kapitalisti zahvaljujući preuzimanju društvenog vlasništva. Rezultat tog eksperimenta dobrim je dijelom bio katastrofalan. Tako je bilo i u slučaju Rijekakina čiji je vlasnik postao, tada malo kome poznati Mirko Pavičić.

Godine su prolazile, firme su propadale, rat je trajao, a većina ljudi nije ni skontala da je ostavljena na milost i nemilost dojučerašnjim skorojevićima koji su preko noći postali gazde. Gazde koje su preuzele društveno vlasništvo i koje su postale utjecajne tamo gdje je to trebalo biti. Kako bi se kapital nagomilavao, a moć rasla. Tako je bilo i s Mirkom Pavičićem koji je godinama širio svoj biznis, a što je više tvrtki preuzimao i zaposjedao gradskih poslovnih prostora, to je Teatro Fenice više propadao. Za Pavičića, kao i za brojne hrvatske pavičiće, kulturno dobro nije imalo težinu zbog svoje povijesti i društvene važnosti, za njih su kulturna dobra bila kao bilo koji predmet koji ima neku vrijednosti. Kada je nekadašnji Kino Partizan, a poslije Teatro Fenice, zatvorio svoja vrata, bilo je vidljivo da vlasnik, Rijekakino, odnosno Mirko Pavičić ne brine o svome vlasništvu. A prema svim zakonima to je bio dužan činiti. No Teatro Fenice još se nekako držao, nije za svake bure letjela fasada i ugrožavala građane Rijeke. A kada se to počelo događati, nije se reagiralo kako se trebalo reagirati. Bio je to trenutak kada se od takvog vlasnika trebao ograditi Grad Rijeka, a Konzervatorski odjel je trebao poduzeti sve kako bi se izvršila sanacija. Tada Rijekakino još nije bilo u stečaju. Nije se dogodilo ništa. Pavičić i njegovi direktori bili su rado viđeni gosti u uredu riječkog gradonačelnika. A sam Pavičić je bio prijatelj dugogodišnjeg predsjednika Županijskog suda u Rijeci Veljka Miškulina s kojim je ispijao kavicu na Korzu. S vremenom su tvrtke Mirka Pavičića toliko ekspandirale da su u zakupu imale većinu najtraktivnijih gradskih poslovnih prostora. Godine su prolazile, Mirko Pavičić bio je rado viđen gost riječke gradske vlasti, a sin mu Blaž Pavičić dobacio je i dalje pa je počeo prijateljevati s državnom vlašću, odnosno nekadašnjim ministrom financija Zdravkom Marićem. Nije da Pavičići nisu imali plan kako se riješiti mrtvog kapitala. Pokušali su dogovoriti s tadašnjim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom zamjenu za dio atraktivnih gradskih poslovnih prostora. No to je već doba kada se propitivala uloga obitelji Pavičić u tranzicijskoj i privatizacijskoj priči. Od već dogovorenog posla odustalo se jer je sve isplivalo u javnost, pa se riječka vlast bojala političke štete. Za Pavičića i njegove direktore Teatro Fenice najprije je bio kapital, a poslije mrtvi kapital. Propadanje su suučesnički gledali i gradska vlast i državna vlast. Onda je Rijekakino završio u stečaju.

Stečajni upravitelj sada ga prodaje, a kupiti ga neće nitko. To znači daljnje propadanje jer nadležne institucije nisu i neće odraditi svoj posao. Valja podsjetiti da je DORH lani podigao optužnicu protiv Mirka i Blaža Pavičića zbog utaje poreza. Hoće li u sudskom postupku, ako do njega dođe, odgovarati, teško je reći. No izvjesno je da Teatro Fenice nije i neće dočekati pravdu. Neće zbog neodgovornosti političkih elita od lokalne do državne razine i zbog glembajevštine onih koji su preko noći preuzimali društveno vlasništvo i postajali društvena elita kojoj društvena odgovornost nije značila ništa dok su rasli iznosi na njihovom računu i broj tvrtki u sudskom registru.