U Jazz Clubu Gajo, na terasi Kavarne Trafika u Ljubljani, 21. kolovoza je nastupio sastav Sax Summit & Jazz Club Gajo Trio. Radi se o sastavu koji je već svirao u tom prostoru i koji je snimio materijal za CD. Svirali su bubnjar Drago Gajo, saksofonisti Lenart Krečič i Saša Nestorović, gitarist Jani Moder i bas gitarist Aleš Avbelj. Ovaj projekt, sa saksofonistima u prvom planu, osmislio je legendarni slovenski jazz glazbenik i promotor Drago Gajo. Naime, on je jedna od važnijih pokretačkih snaga na slovenskoj sceni. »Izuzev klupskih godišnjih CD-ova, opet je došlo vrijeme za konkretnu ploču«, rekao je.

»U tom smislu nazvao sam nekoliko glazbenika za koje znam da su zanimljivi, imaju pravi pristup, dobri su solisti, dobri su ljudi i, ono najvažnije, imaju ‘sound’. Najviše me iznenadilo da su na poziv za suradnju, na moje veliko zadovoljstvo, svi odmah pristali. To su muzičari širokog spektra, od kojih svaki ima svoj osobni pogled i pristup, a baš to mi je bilo najvažnije. Prvi put smo uradili nešto s gitarom umjesto klavira i radujem se jer nam je uspjelo.«

U sastavu sviraju glazbenici raznih naraštaja. Naime, važno je da mlađi glazbenici sviraju uz starije i na taj način uče, stječu iskustvo, ne samo u sviranju jazza, nego i u životu jazz glazbenika. »To je najvažnije«, dodaje Gajo. »Cijeli život sam htio svirati s boljim glazbenicima, mnogo, mnogo boljim od sebe i to mi je puno puta uspijevalo. Ustvari tu nema ničeg novog. Sve što smo mi danas stariji naučili od nekad starijih prenosimo mlađima i tako je to zadnjih sto godina i tako će to ići unedogled.«

To ima smisla

U ovom slučaju taj mentorski princip je još izraženiji. Naime, Krečič je na početku karijere bio Nestorovićev učenik. Osim toga, povezanost i suradnja hrvatskih i slovenskih džezista je dugogodišnja tradicija. Tako i Gajo kroz cjelokupnu karijeru surađuje s hrvatskim glazbenicima, među ostalima s Boškom Petrovićem, Sašom Borovcem i Mirom Kadoićem, a i sam je puno puta svirao u Hrvatskoj. Zato ne čudi što je na suradnju pozvao jednog od njih. »Saša Nestorović ima izuzetan spektar glazbenog znanja i poznavanja glazbe, superioran sound na saksu, smisao za groove i improvizaciju te je sjajan čovjek«, tvrdi. »Sretan sam što sam svirao i s drugim sjajnim hrvatskim glazbenicima. Moj početak suradnje s hrvatskim glazbenicima datira iz 1970-ih, najprije sa zagrebačkim gitaristom i prijateljem Veselim Oršolićem koji već duže živi i radi u Kaliforniji. Prelijepih godinu dana u Beogradu sam svirao s Dadom Topićem i prijateljem, basistom Tomicom Šuhom, s kojima sam snimio ploču »Šaputanje na jastuku«. Sjećam se sjajne izvedbe pjesme »Elizabet«. Jednom smo s Dadom Topićem svirali na Stradunu kasno poslijepodne, odmah nakon koncerta sa Čilipa odletjeli Jatovim zrakoplovom u Beograd na koncert u dvoranu Pinki i odmah nakon toga opet Jatom u Pulu na Verudelu gdje nas je čekalo dvadeset tisuća ljudi! Slično je i danas s jazz turnejama po Europskoj uniji. Divnih godinu dana proveo sam u Splitu svirajući s grupom More u kojoj su tada svirali još i danas aktivni Zvone Boldin, Joško Banov i Slobodan M. Kovačević. Jednu sam godinu sarađivao i s glazbenicima iz Pule na čelu s poznatim Bucom Langerom i nažalost već pokojnim izvrsnim vokalistom Sergiom Blažićem Đoserom. U to vrijeme prostor Uljanika je bio centar glazbenog događanja u Istri. Nikad neću zaboraviti saksofonista Miroslava Sedaka Benčića. Na svaki koncert našeg sastava YU Jazz Selection vodio je nekog klinca koji je uz njega slušao i pamtio, kao što je Sedak obično malom savjetovao. Jedan od tih malih je, primjerice, Miro Kadoić s kojim sam također puno svirao u kasnijem razdoblju. Svakako ne smijem zaboraviti ni Sašu Borovca koji je godinama živio u Ljubljani i svirao u Simfonijskom orkestru RTRV-a Slovenije. Ne mogu sve nabrojiti, ali mi je jako žao da nema više Barakude (Mladen Baraković, op.a.) i posebno mi je žao da nema više Dubravka Voriha.«

Sastav je na ovom koncertu izvodio skladbe koje je snimio za CD. To su standardi slavnih jazz autora, a ujedno i instrumentalista: Sonnyja Sttita, Joea Hendersona, Genea Ammonsa, Johna Coltranea, Waynea Shortera i drugih. Time su ukazali na važnost sviranja jazz standarda, posebice za mlade glazbenike. »Skladbe su izabrali Nestorović i Krečič koji su ih i minimalno prearanžirali«, objašnjava Gajo. »Zašto baš te?

To volimo i u tome neopisivo uživamo. Uvijek sam govorio da je osnovna škola priprema za gimnaziju, a gimnazija priprema za fakultet. Poslije toga sve je otvoreno i dopušteno – open mind! Tako je s jazz standardima. To je abeceda, kao početak, potom kilometri sviranja ili studija na nekom od koledža i tek tada se otvaraju svi putevi. Tek onda počinje Jazz. Jasno je da svaki muzičar ima ‘svoj jazz’, ali prođe li sve nabrojeno te kasnije svirao raznorazne stilove, to će se čuti u njegovim izvedbama, shvatit će da to ima smisla.«

Hipnotizirana publika

Gajo je veliki entuzijast, ali i profesionalac. Jazz je njegova strast. Ta je glazba obilježla cijeli njegov život. Za njega ona je sve. »To nije samo strast«, tvrdi. »To je smisao života. To je sve što želim, pa čak i na štetu kvalitete života zbog kvalitete glazbe. Glazbenici ne vode normalan život u smislu nekih općeprihvaćenih normi u društvu. Nemaju to, ali imaju nešto više, puno više, a to je glazba s kojom ne možete usporediti baš ništa na ovome svijetu. The sound is music – nekad je netko rekao. Ja dodajem groove i time. Bez tih dviju komponenti nema dobre glazbe. Poslušajte neke fragmente, primjerice, ‘Amerikanca u Parizu’ Georgea Gershwina! Kakva je to svemirska harmonija, kakav je to zvuk! Ili slušajte Elvina Jonesa na nekoj od ploča sa sastavom Johna Coltranea. Kakav je to ritam! Mnogi ljudi ništa ne shvaćaju, ali osjećaju nešto dobro, nešto što će ih u takvom stanju držati još barem tjedan dana. To je point!«

Iako je Tony Williams jedan od njegovih idola, upravo je spomenuti legendarni bubnjar Elvin Jones imao snažan utjecaj na Gajinu odluku da se posveti sviranju bubnjeva. »Četiri godine nakon spomenutog Armstrongovog koncerta počeo sam lupati po kutijama praška za rublje Dash koji smo nabavljali iz Trsta«, prisjetio se. »Tad je to bilo nešto posebno, kao standardna imitacija bubnjeva za nas u bivšoj državi. To je trajalo sve do 1971. Iste godine na našem RR Niš televizoru gledao sam jedan američki film. Naslov filma – ‘Zachariah’. Klasičan američki vestern, baš ništa posebno ali pozor – u jednom trenutku pojavi se Elvin Jones u salunu, zamijeni kauboja iza bubnjeva i počne svirati. Sve stane, potpuna tišina, a potom uraganski aplauz. Od tog trenutka dalje sve je bilo jasno u vezi s mojim životom. Jednostavno, to je to.«

Na odluku da se počne baviti jazzom utjecao je koncert Louisa Armstronga koji je slušao u mladosti, njegov feeling, pozitivan stav, smiješak, ljubav prema ljudima. »Godine 1959. tata me vodio na koncert Louisa Armstronga na GR, sajmište u Ljubljani«, prisjeća se. »To je bio moj prvi kontakt s jazz glazbom. Tri, četiri godine sam samo razmišljao o tome. Što je to uopće bilo? Frapantno. Ogromna pozitivna energija kojom je praktički hipnotizirao publiku. Svi smo se osjećali fantastično i u trenutku zaboravili da smo ga čekali u dvorani četiri sata jer zrakoplov zbog velikog snijega u Ljubljani i okolici nije mogao sletjeti u Ljubljanu, već je sletio u Zagreb. Iz Zagreba su, pak, krenuli autobusom, ali u jednom su trenutku krivo skrenuli i zalutali tako da je njihovo putovanje bilo prava pustolovina. No, mi smo ih čekali i na kraju doživjeli nezaboravni jazz koncert.«

Supstance za stimulaciju

Gajo je svoju profesionalnu karijeru započeo svirajući sa slovenskom jazz legendom, saksofonistom Toneom Janšom. S njim je snimio niz albuma, nekoliko puta obišao svijet i nastupao na mnogim velikim jazz festivalima. Poslije je svirao s najboljim slovenskim džezistima, i ne samo džezistima, kao što su Petar Ugrin, Primož Grašič, Oto Pestner, Dejan Pečenko, Blaž Jurjevčič, Igor Lumpert, Jure Pukl, Nikola Matošić, Lojze and Dominik Krajnčan, Tadej Tomšič, Alenka Godec, Žiga Golob, Big Band RTV Slovenija pod ravnanjem Jožea Privšeka, Simfonijski orkestar pod ravnanjem Janeza Gregorca i mnogi drugi.

Gajo je ostvario i iznimnu međunarodnu karijeru. Između ostalih svirao je i snimao s europskim i američkim jazz zvijezdama kao što su Woody Shaw, Clark Terry, Sheila Jordan, Mark Murphy, Arturo Sandoval, Duško Gojković, Gianni Basso, George Cables, Barry Harris, Dave Samuels, Ewald Oberleitner, Peter Herbert, Massimo Farao, Stjepko Gut, Lee Harper… »Rado se sjetim tih suradnji: Tone Janša Quartet u kojem sam svirao trideset godina, posebice postava s gostom Woodyjem Shawom, sa skladateljem baletne i filmske glazbe Janezom Gregorcom sudjelovao sam na nekim vrlo uspješnim projektima, Ljubljana Jazz Selection s Petrom Ugrinom, Renato Chicco Trio s kojim sam snimio album ‘Slovenian Folk Songs in Jazz’, Peter Mihelič Trio s kojim sam snimio album ‘Ljubljana by Night’ i naravno Jazz Club Gajo Quartet«, govori. »Sa svim tim bendovima bio sam na najvećim svjetskim festivalima i snimio stotinu televizijskih emisija. CD ploče ovih bendova su i danas broj 1 na slovenskoj jazz sceni u smislu prodanih primjeraka. Bilo je divno svirati sa svim tim velikanima. Takvih prilika nažalost nema puno. S Arturom Sandovalom sam još i danas u kontaktu, posebice otkako se preselio u L. A. Nezaboravan je koncert na kojem sam nastupio u Skoplju s Woodyjem Shawom. Puna dvorana Doma omladine, publika čeka da se pojavimo na bini. Prije nas je svirao Boško Petrović sa svojim bendom. Spremni na nastup iza zavjesa čekamo Woodyja koji odbija svirati. Razlog? U hotelskoj sobi u Amsterdamu zaboravio je ‘supstance’, a bez te stimulacije ne dolazi na binu. Sjećam se organizatora Olivera Belopete koji je poduzeo sve da se problem riješi. Upleo je gradsku vlast i čak policiju da pod hitno negdje u gradu nađu tu (s)tvar. To se i desilo i nakon otprilike četrdeset i pet minuta začuo se Woodyjev glas iz garderobe: ‘Yeah, Yeah!’ Koncert je bio fantastičan.«

L. A. drugi dom

Osim kao glazbenik, Gajo je dao doprinos slovenskom jazzu utemeljivši i jazz klub koji vodi godinama i u kojem su nastupali ugledni slovenski, ali i strani glazbenici. Tako je i ovaj koncert održan u Jazz Clubu Gajo. Djelovanje jazz kluba je iznimno važno jer održava jazz, ali i klupsku scenu na životu, odgaja jazz publiku, pruža priliku glazbenicima da ostvaruju suradnje, nerijetko i međunarodne, omogućuje mladim glazbenicima da iz prve ruke uče o jazzu… O tome je rekao: »Jesam li trebao čekati Državu, da ona to uradi? Zaboravi! Slovenija je jedina država u Europskoj uniji sa sedam državnih orkestara, sto četrdeset limenih glazbenih orkestara iz kojih je proizašlo oko četiristo rock bendova, četiristo bendova etno-folk-zabavne glazbe i oko trideset omladinskih big bandova. Sve to ima jedino Venezuela u kojoj je trideset milijuna ljudi i nitko drugi kao Slovenija s dva milijuna. Strašna kvantiteta iz koje polako dolazi i kvaliteta koja je očigledna zadnjih godina. Ali gdje je tu jazz? Eto zato jazz klub. Godine 1994. osnovali smo prvi pravi jazz klub u Republici Sloveniji. Zanimanje mladih za tu vrstu umjetnosti skokovito je poraslo. Na srednjoj glazbenoj školi pomogli smo toliko da su otvorili C-odjel za jazz i zabavnu glazbu. Sad je više mogućnosti za školovanje na Konzervatoriju u Ljubljani i Mariboru. Znali smo da s pokretanjem kluba preuzimamo i veliku odgovornost za sve te mlade glazbenike koji su odlučili da će jazz biti njihova sudbina. Dali smo im priliku da nastupaju. Podupirali smo ih. To još uvijek radimo. Osim toga, u Klubu su, između ostalih, uzbudljive nastupe održali slavni džezisti kao što su Shelia Jordan, Mark Murphy, Kenny Garrett, Barry Harris, Clark Terry, Duško Gojković, Gianni Basso, George Cables i još oko sto drugih. Godine 2024. proslavit ćemo tridesetu godišnjicu djelovanja.«

Gajo je djelovao u raznim situacijama, svirao u raznim formacijama i na jam sessionima te je nastupao na mnogobrojnim međunarodnim festivalima, primjerice u Ljubljani, Zagrebu, Skoplju, Parizu, Beču, Leverkusenu, Hamburgu, Korintu, Frankfurtu, Zürichu, Debrecenu, Rigi, Talinu, Vilniusu, Minsku, Kölnu, Raabu, Offenburgu, Kristianstadu, Edinburghu, Kortrijku, Palm Springsu, Findhornu, Larneu, Linzu, Grazu, Sydneyju, Montreuxu i drugima.

Drago Gajo je važan dio karijere ostvario u Los Angelesu. Zapravo možemo reći da je taj grad postao njegov drugi dom. Tamo se glazbeno školovao i ostvario mnogobrojne suradnje. U L. A. je došao 1978. Tamo je od 1979. do 1982. studirao u Billy’s Studiju of Percussion i od tada je ostao neraskidivo povezan s jazz scenom Los Angelesa. »U L. A.-ju sam na početku upoznao Billyja Moorea koji je bio moj učitelj«, sjeća se. »On je inače bio jedan od prvih bubnjara koji su svirali s Rayom Charlesom. Tamo sam upoznao većinu jazz legendi američke scene. L. A. mi je vrlo važan i u smislu novih jazz trendova i posebno važan da tu konekciju održavam i prenosim na naše područje, primjerice što se tamo trenutačno svira, kako se svira i zašto se tako svira. Svakako da pokušavam promovirati i naše jazz sastave, kao što ću napraviti i s našom novom CD-pločom kad je objavimo. Da, L. A. je moj drugi dom već četrdeset godina.«