Jer što je zaljubljenost nego to sljepilo, razmišljala sam, vidiš što želiš, što ti se sviđa, što te očarava, što te proširuje, od čega u sebi rasteš, vidiš što ti treba, a što ti ne treba, ne vidiš. Kad vidiš što ne želiš, nastojiš to ne vidjeti, pripisati odbojno slučaju, sakriti ga od sebe same… A užasno je kad se ispostavi da dobiveno nije ni približno, da je sve upravo suprotno, da si drugog izmislio. A on ti je, jasno, pomagao, potrudio se biti ono što je shvatio da želiš, a što on nije, ali može odglumiti ono što ti želiš dok te ne zarobi, dok ti ne oduzme slobodu, u sebi, u životu, čak i u tebi samoj, što je najgore, jer od sebe se najteže spasiti – rečenice su sa završnih stranica romana »Divljakuša« Marine Šur Puhlovski, knjige koja je dobila izdašnu nagradu VBZ-a za najbolji roman 2018. godine.

U prvom licu

Kroz navedene rečenice autorica uspješno iznosi srž svog novog djela, romana o velikom ljubavnom promašaju, priči koja je započela kao bajka, a završila kao mučna psihološka drama s teškim i traumatičnim posljedicama.

Glavnu junakinju Sofiju Kralj Vidović na uvodnim stranicama upoznajemo u njenoj dvadeset šestoj godini i to u trenutku kad je napokon njen nesretni brak došao svom završetku. Konačni razlaz znači i prisjećanje na sve što je činilo tu neuspješnu vezu, pa se tako vraćamo u njenu gimnazijsku prošlost te rane studentske dane kad se toliko zaljubi da još za trajanja studija odluči stupiti u brak. U početku joj sve izgleda divno i bajno i smatra se presretnom, ali vremenom ona postaje sve svjesnija ne samo nesavršenosti muškarca kojeg je idealizirala, već i njegovih ozbiljnih mana.

Polako, gotovo pa neprimjetno, taj se brak pretvara u odnos u kojem je ona žrtva i biva iskorištavana na najrazličitije načine te shvaća da je ne samo teško pogriješila u odabiru, već i da je protratila dobar dio mladosti bračnim obvezama koje su uglavnom vezane uz nju, dok suprug lagodno živi od njena rada. Usprkos tim spoznajama i saznanjima ona nastavlja sa životom u kojem, kako kaže, »njih više nema, nema, nema…« sve dok bilo kakvo zajedništvo prestane biti moguće.

Da je ostala samo na razini pripovijedanja još jedne neuspješne bračne veze, Marina Šur Puhlovski bila bi tek autorica još jednog prosječnog »ljubića«. No budući da je vrlo uspješno zahvatila u psihološki i emocionalni svijet svoje antijunakinje, uspjela je, ustvari, napraviti psihološku i emocionalnu analizu procesa zaljubljivanja devetnaestogodišnjakinje i odljubljivanja zrele djevojke u srednjim dvadesetim godinama. Sofijina ispovijed iznesena je čitatelju u prvom licu, pri čemu pripovijedanje o prošlosti prate komentari i analize žene koja na to gleda s distance teškog i bolnog iskustva, što svemu daje poseban i pomalo samoptužujući ton, pa tako Sofija samu sebe naziva najprije »glupom devetnaestogodišnjakinjom« te potom i »glupom dvadesetogodišnjakinjom«.

No te samooptužbe ipak nisu rezultat potpunog podcjenjivanja same sebe, već ponajprije shvaćanja da je mladost baš takva; neoprezna, površna i, pogotovo kad je ljubav u pitanju – pomalo slijepa. Gledano s te strane ovo je i roman o odrastanju, ali i roman o položaju žene u hrvatskom društvu i to ne samo sedamdesetih godina prošlog stoljeća u koje je radnja smještena, već i danas.

Žensko pismo

Ipak, prije svega, ovo je roman o tome kako nadvladati stereotipe društva i vlastite slabosti, dvije odrednice koje itekako puno mogu utjecati i utječu na život svakoga od nas. »Divljakuša« je u svojoj osnovi antiljubavni roman koji čitatelju poručuje da je put u slobodu u društvima poput hrvatskog najčešće moguć samo ako »podivljaš« i odbiješ slijediti uvriježena pravila i odnose. Baš zbog toga ovaj roman puno je više od tek još jedne ljubavne tužaljke.