Biolog dr. sc. Andrej Jaklin viši je znanstveni suradnik u Centru za istraživanje mora Instituta »Ruđer Bošković« u Rovinju, izvanredni profesor na Fakultetu prirodnih znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, podvodni fotograf i znanstveni ronilac, instruktor ronjenja s dvije zvjezdice.

U rovinjskom Centru je proveo cijeli svoj radni vijek, počeo je raditi u proljeće 1985., a krajem ove godine odlazi u mirovinu. Specijalnost su mu morski puževi, uža specijalnost goli morski puževi kojih ima oko 170 vrsta u Jadranu, te ekologija životnih zajednica prvenstveno tvrdog, hridinastog dna, njihova dinamika, sastav i promjene u vremenu i prostoru.

Svoje zarone je prestao brojiti kada ih je bilo 3.000, a to je bilo prije 15 godina. Roni s kolegama, s ekipom iz Instituta. Nekad su to i komercijalni projekti, nevezani uz Ministarstvo, već znanstvena istraživanja za vanjske naručitelje, razne kompanije.

Pa je tako radio i za Inu kontrolu obraštaja na nogarima plinskih platformi. Takva istraživanja traži od Ine Ministarstvo zaštite okoliša zbog mogućeg utjecaja na okoliš, ali s obzirom na to da to nisu naftne, nego plinske platforme, Jaklin kaže da lošeg utjecaja de facto nema.

Andrej Jaklin / Foto: M. MIJOŠEK

Platforma Ivana D

Kod takvih komercijalnih istraživanja, uspijeva li znanost ostati objektivna, odoljeti pritiscima iz centara moći? Bilo je kontroverznih informacija i o potonuloj plinskoj platformi Ivana D.

– Govorim za sebe, ali i cijela ekipa s kojom surađujem, mi držimo do svog renomea, da uvijek stojimo iza onoga što napišemo, a tu su i fotografije, znanstveni dokazi. Istina je da smo plaćeni, ali nakon što smo odradili prvu studiju, dobili smo nastavak projekta upravo zbog toga jer smo objektivni. To vam je kao kad radite sudska vještačenja. U startu, u prvim pregovorima najavimo da ćemo napisati ono što jest, ne ono što je naručitelju dobro, pa ako na to pristanu, idemo dalje. Što se mora tiče, ne bih rekao da je Ina zagađivač. Potencijalni rizik postoji, ali ponavljam, nije nafta, nego je plin. Radili smo istraživanje i na platformi Ivana D nakon što je potonula.

U nevremenu, orkanskom jugu, pukao je nogar, vjerojatno zbog nekvalitetne izrade, zamora materijala, i jednostavno se izvrnula na dno. Kompanija je očistila akumulatore i svu opremu, ostalo je željezo. Iznad te plinske platforme, kao i cijelog plinskog polja, trebalo bi biti zatvoreno područje, zabranjena plovidba, naglašavam, trebalo bi, međutim Talijani uredno kočare preko polja, vidimo ih kad tamo radimo, pa im pomiču cijevi i moraju angažirati ronioce da se to vrati. Naš prijedlog je bio da se platforma ostavi na dnu, ovako kako jest. Čak i na stranu financijski efekt, jer bi vađenje koštalo desetke milijuna dolara, to je 400 tona željeza, a ta konstrukcija je sada kao umjetni greben.

To je područje, što se tiče biološke raznolikosti, relativno siromašno, jer je sedimentno dno. Međutim, po tim platformama buja život, ima riba, dolaze kornjače, dupini. To su oaze hridinastog dna usred poljane i naš je prijedlog da ostane na dnu mora. Još se čeka odluka Ministarstva zaštite okoliša, ali negativnog efekta apsolutno nema.

Greanpeaceovci su tvrdili da iz te bušotine istječe plin u more?

– Mi moramo dobiti »milijun papira« da možemo raditi istraživanje na platformi, mjesec dana treba da prikupimo sve dozvole od MUP-a, Ministarstva, a oni se pojave, penju po platformi i onda pričaju gluposti, da »curi plin, otrovni oblak prijeti Puli«. Dobro je da postoje zaštitari prirode, ali ne treba nam takav senzacionalizam. Ja sam bio tamo, iz bušotine ne izlazi apsolutno ništa. Platforma je velika cijev koja je pukla i pala na dno. Po toj cijevi su išle cijevi za plin i kako imaju elektromagnetne ventile, u trenutku havarije, čim su vidjeli da nema platforme, zatvorili su ih.

Dakle, iz bušotine nije izlazio niti balončić plina, međutim pored toga svako toliko bi izašao lagan mjehurić. Na cijeloj zapadnoj obali Istre, od Savudrije pa nizbrdo, postoje mjesta koja se nazivaju bromboli, zato jer kad je bonaca, more tamo radi »bruć, bruć«. To su mjesta na kojima prirodno izlazi plin, nekad više, nekad manje, i oko tih izvora onda bakterije i oksidacija metana stvaraju biokonkrecije, a podloga je to za prihvat organizama čvrstog dna.

Stvara se biogeni kalcij i formacije na tom dnu, to su ti »bromboli«. Ravno dno i tvrdi otočić i tu lagano »kaplje« plin. Rekao bih da je to i kod potonule platforme. Ali to su različiti slojevi u Zemljinoj kori, to nije plin iz kaverni koje se komercijalno iskorištavaju, već sitne količine plina u međuslojevima. Početkom prošlog stoljeća Talijani su istraživali i opisali 30 i nešto tih brombola duž zapadne obale Istre. Najpoznatije su blizu Rovinja, Van Lima, Va Marići… To je vjerojatno počelo curiti puno prije nego što se čovjek uopće pojavio.

Cijeli život živite na moru, odrasli ste u Puli, iza vas je 38 godina znanstvenog istraživanja mora, koje su to najveće promjene kojima ste svjedočili?

– Najupečatljivija je bila ona najezda meduza 70-ih godina, trajala je nekoliko sezona, a onda su došla cvjetanja mora, sredinom pa prema kraju 80-ih, onda se 1989. dogodio veliki pomor u sjevernom Jadranu, na morskom dnu. Tijekom ljeta zatvorili su se vrtlozi, voda je stagnirala na istom području, bilo je jako toplo ljeto, što znači da je vodeni stupac raslojen, površinski sloj jako zagrijan, a donji nešto manje topao s jasnom granicom među njima.

Od cvjetanja fitoplanktona, ta organska tvar, sluz pala je na dno i počela je bakterijska razgradnja. Nije bilo dotoka nove, svježe vode niti vertikalnog miješanja i de facto je potrošen sav kisik. Imamo mjerenja koja pokazuju kako se od sredine ljeta te godine sadržaj otopljenog kisika u pridnenom sloju srozao gotovo do nule i na nekih 1.200 četvornih kilometara pomrlo je, uginulo, ugušilo se 99 posto svih organizama.

Onda je došlo snažno jugo, to se sve izmiješalo i situacija s kisikom se normalizirala, ali je oporavak trajao dugo. Mi smo pratili stanje na mjesečnom nivou i tek nakon tri godine počeo je djelomični oporavak, ali još uvijek nije bilo dostignuto stabilno stanje kao prije pomora. Sva sreća, na tom smo području imali dugogodišnji monitoring, jugoslavensko-talijansku suradnju, pa su tri-četiri puta godišnje uzimani uzorci i postojao je dugi niz podataka s kojima smo mogli uspoređivati.

Taj pomor preživjele su dvije-tri vrste školjkaša, koje su inače tolerantne, oportunističke vrste, a mnogočetinaši, bodljikaši, znači ježinci, zmijače, sve je to uginulo, a ribe su pobjegle. Da se nešto neobično događa primijetili su ribari koji su počeli loviti ribe kojih inače nije bilo na tom području, kao što su velike škarpine, listovi, rombovi. Kako je količina otopljenog kisika padala, ribe su bježale.

Otrovne tropske alge

Onda se priroda sama obnovi?

– Naravno, ali tek nakon šest godina sve se opet vratilo u normalu. To je ogromno područje, centralni dio sjevernog Jadrana, od Rovinja prema rijeci Po, sve smo pregledali i procijenili da je na tih 1.200 četvornih kilometara došlo do gotovo totalnog pomora i još par tisuća kilometara gdje je bilo znakova pomora, ali ne u tolikom obimu.

Onda je došla Caulerpa taxifolia, tropska zelena alga, najprije se pojavila u Malinskoj 1993. U sjevernom Jadranu nje nije bilo, ali je nakon toga došla Caulerpa cylindracea, izgleda kao morsko grožđe, a ima je oko Vrsara i prema sjeveru, a po Dalmaciji prekriva ogromne površine. Toliko se brzo i agresivno širi da prerasta čitavo dno. Imam snimke gdje ide preko trpa, školjki, po svemu.

To je pošast koja značajno smanjuje biološku raznolikost jer stvara guste tepihe ispod kojih nestane kisika, sve odumre, dno pocrni. U rovinjskom akvatoriju nisam je vidio, Limski zaljev kao da je granica.

Caulerpa cylindracea

Kako su dospjele u Jadran, to nisu autohtone alge?

– Za taksifoliju znamo da je u Sredozemno more stigla iz akvarija u Monacu. Imali su je previše, čistili su i bacili je u more, misleći da kao tropska alga neće preživjeti, ali ona se proširila. Dovoljno je da se komadić lista otkine od mreže, od sidra, kad ih čiste i bace to u more, struje ga odnesu, zakorijene se i šire dalje. A cilindracea je stigla do Vrsara kada se tamo gradio neki mol i vjerojatno je donesena na sidrima.

U spremištu sidra gdje je mračno i vlažno preživi i 15 dana, a u tih 15 dana brod napravi milja koliko hoćete. Širenju ovih tropskih algi pogoduje zagrijavanje mora, a u Jadranu nemaju prirodnog neprijatelja.

Periske nekad…

Spašavanje periski

Posidonija je također ugrožena vrsta, ali zadnjih godina najviše se govori o pomoru plemenite periske.

– Da, uzročnik je plazmodij, praživotinja slična plazmodiju malarije, samo što je u vodi i definitivno napada samo plemenitu perisku. U Sredozemlju se pojavio 2016. i onda krenuo od Otranta, preko južnog Jadrana i stigao do nas.

..i periske sad

U ovom trenutku znamo za 20-ak živih jedinki periski uz istočnu obalu Jadrana. Toliko su rijetke da svaka ima svoje ime. Imao sam studenta koji je 2017., prije nego što je počeo pomor, radio dodiplomski završni rad na temu periski.

Obradio je tri populacije i na nekim mjestima je gustoća populacije bila između 35 i 60 jedinki na stotinu kvadrata. Sve su bile oko 35-40 godina starosti, postoje načini da se to izmjeri, što mene vraća u doba moje mladosti kada je periski bilo posvuda. Talijani su ih vadili, a jede se samo mišić jer ima paprenu žlijezdu tako da drugo tkivo nije ukusno. I onda su periske nestale, govorilo se da su ih počupali Talijani, to je posljedica zagađenja, i na prijelazu 70-ih u 80-e došla je na listu najstrože zaštićenih vrsta. Neko vrijeme ih nije bilo, a onda su se opet pojavile.

Polje alge Caulerpa cylindracea

Vjerujem, a to je moja osobna špekulacija, da je i tada došlo do pomora, samo je to tada prošlo ispod radara, puno manje ljudi je išlo u more, informacije su se sporije širile. Tu svoju pretpostavku temeljim na tome što su periske koje je kolega obradio bile manje-više iste generacije. Znači, sve su se naselile unutar desetak godina, došlo je do pomora, negdje su preživjele neke jedinke iz nekog razloga, ni danas ne znamo zašto u polju praznih ljuštura nađete jednu živu.

Kao što smo i mi u principu jednaki, a nismo jednaki, razlikujemo se u nijansama i nekog će gripa slomiti, ostaviti posljedice, a drugi će puno lakše proći.

Predviđate, dakle, da bi se i sada mogle obnoviti nakon nekog vremena? Čovjek ne može puno pomoći? Znanstvenici se trude prikupljati mlađ periski, više je takvih projekata u tijeku.

– Kada je krenuo taj pomor, neke periske koje su izgledale dobro, izvađene su i smještene u pulski akvarij, u sterilne uvjete, u karantenu. Neke su kasnije uginule, neke su preživjele. Svakog proljeća stavljamo kolektore za mlađ duž cijele istočne obale Jadrana, ja ih postavljam kod Rovinja, i nađe se po nekoliko periskica od dva centimetra, koje se isto nose u pulski akvarij gdje ih hrane, paze, maze. Neke su došle zaražene pa uginu, neke prežive.

Periska je bila simbol čistog mora, ukras, najveći školjkaš Sredozemlja, relikt onog davnog mora, karakterističan organizam livade morske cvjetnice posidonije, koja se isto na nekim mjestima povlači. Ali se nije puno znalo o periski. Recimo, za brancina se zna cijeli razvojni ciklus, od oplođenih jajnih stanica, mlađi, larvi do odraslih jedinki, za školjkaše, oštrige, dagnje, sve se zna, međutim s periskom se ništa nije radilo u tom smislu. Sad navrat-nanos, ali imate jako ograničene resurse, desetak živih jedinki, čuvate ih kao oko u glavi, nećete ih sad maltretirati istraživanjem.

Iskreno se nadam i vjerujem da će priroda napraviti svoje, u jednom trenutku će valjda nestati i tog parazita kojeg, uz neke bakterije, danas smatramo glavnim uzročnikom pomora periski. Iako oni ne ubijaju direktno nekakvim toksinima, nego se nasele u probavilu i životinja se više ne može hraniti pa ugine od gladi. S obzirom na to da je parazit potaracao skoro sve periske, u jednom trenutku bi trebao nestati iz sustava. Jedanput kad ubije domaćina, i on je isto gotov.

A kad on nestane iz okoliša, a čim mi dobivamo larve znamo da negdje postoje odrasle jedinke periski koje se mrijeste, ta mlađ će se onda početi razvijati pa će se cijela slika popraviti. Onda ćemo dobiti i mogućnost za istraživanja, da u, nedajbože, sljedećoj takvoj situaciji znamo što napraviti, kako inducirati izbacivanje muških i ženskih spolnih stanica, oplodnju.

Svi školjkaši su filtratori, hrane se procjeđujući morsku vodu, s jedne strane uzimaju kisik, a s druge odvajaju hranjiva. Međutim, čime se konkretno hrane, fitoplanktonom, zooplanktonom, ali kojim? Kao da kažemo da mi jedemo sisavce, to je preširok pojam. Osim toga, to čime se hrane mijenja se s veličinom školjkaša, a onda i veličinom organizama koje uzimaju filtracijom. Nešto malo se sada zna, ali se krenulo od nule. Onda, čime hraniti periske u bazenima, ovu ili onu veličinsku kategoriju, koje smjese treba uzgajati…

O moru i njegovom živom svijetu i znanstvenici još uvijek premalo znaju?

– More je 75 posto Zemljine kugle, ne tužim se, ne bih se mijenjao, ali šumar može otići u šumu i može biti tjedan dana 24 sata na dan. Ja mogu odraditi sat vremena ako nije preduboko, popodne mogu još sat vremena i onda je gotovo za taj dan. Ne kaže se uzalud da ljudi bolje poznaju površinu Mjeseca nego morsko dno.

Predajete na pulskom studiju znanosti o moru, uvijek je velik interes za upis.

– Iznenađujući. Kada je krenuo studij, mi iz rovinjskog Centra osmislili smo izvedbene programe i držali 90 posto nastave, dok nisu došle mlade snage i počele preuzimati kolegije. Nakon završenog studija ti se mladi ljudi zapošljavaju i u našem Centru, u pulskom akvariju, Natura Histrici, na Brijunima.

Potrošački mentalitet

Zadnjih godina muče nas rebraši, klobuci, meduze. Prijetnja je to i turizmu, na koji smo se jedino oslonili.

– Klobuci mogu stvarati neugodu pri dodiru, ali su apsolutno bezopasni za čovjeka i zahvalni za snimanje jer su prekrasni. Protiv najezdi tih organizama ne možemo se niti boriti niti znamo zašto odjednom dođe do tog populacijskog buma. Meduze su stalno prisutne u Jadranu, ali trči, trči pa jedna, a onda ih se odjedanput pojave stotine. Jednim dijelom čovjek jako utječe na živi svijet, dugo vremena se o tome nije vodilo računa jer su se promjene događale u pozadini, ali ti su se efekti jako akumulirali do trenutka kada je čovjek toga postao svjestan, od efekta staklenika, porasta temperature…

Sjećam se da nam je u nekoj knjizi, početnici, kada sam ja bio u osnovnoj školi, pisalo da je more njiva na kojoj se stalno može žeti i da je vreća bez dna u koju se sve može baciti. Pedesetak godina unazad to je bilo uvriježeno mišljenje, da more sve probavlja, da je beskonačan resurs, ali polako nas je to počelo lupati po glavi i sada se povećala svijest.

Jedna od jako gadnih, a u biti nevidljivih stvari je mikroplastika, neke procjene govore da svatko od nas tijekom godine pojede mikroplastike veličine kreditne kartice. Dugoročno gledano, napravili smo jako puno zla, nanijeli jako veliku štetu, ali na svu sreću, valjda još nismo prestupili onu granicu kada više nema povratka. Na nekim primjerima vidimo da sama priroda ima čudesnu moć oporavka. Pogledajte na što sliči Černobil. Priroda, živa bića i zajednice imaju tu moć regeneracije, ali definitivno im mi svojim ponašanjem moramo pomoći, da se jako ograničimo. Ima nas jako puno, treba proizvesti jako puno hrane, sve to troši resurse.

Jako brzo, pogotovo s ovim ekstremnim temperaturama, pitka voda postat će resurs važniji od nafte, ali se još uvijek dosta neracionalno odnosimo prema tome. Recimo da u gradu od 10 tisuća stanovnika, kao što je Rovinj, svaki od nas svaki dan uludo baci samo litru vode, samo da pustimo da teče dok peremo zube, i to je deset izgubljenih kubika vode dnevno, u godini dana 3.650 kubika. Samo s litrom vode po glavi toliko je vode bačeno, ode u kanalizaciju, u pročistač i u more.

A ima nas, uvjetno rečeno, četiri milijuna u Hrvatskoj. Imamo bogomdani teritorij, jako puno vode i jako brzo ćemo postati, nažalost, zanimljivi velikim svjetskim igračima zbog vode. A sve se to reflektira i na more.

To je posljedica potrošačkog mentaliteta na koji su nas navukli. Sjećam se frižidera Obodin koji su imali moji roditelji, koji je bio star nekih 40 godina kada su ga bacili jer je postao demode. Ali radio je 40 godina, nađite mi danas neki kućni aparat koji radi pet godina nakon što mu je istekla garancija. Nije da se ne bi moglo proizvesti, ako su mogli onda, sada bi mogli još bolje. Ali, ako proizvedu frižider koji će trajati cijeli moj vijek, što će prodavati. Tako uludo trošimo resurse.

Kako stoji Jadran u odnosu na druga svjetska mora?

– U principu smo još uvijek na boljoj poziciji, što se tiče resursa za turizam, ali dolazi do promjena, vidim osiromašenje ribljeg fonda, puno je manje ribe.

Dijelom je to posljedica i morskog oraha, jer se on hrani zooplanktonom, pokupi sve, i riblju mlađ, ne samo sardele, nego i orade. Generalno gledano još uvijek je stanje zadovoljavajuće, moglo bi biti bolje, ali nadam se da neće ići na gore.

Zaštitari prirode često upozoravaju na posljedice nasipavanja morske obale, ali od te prakse ne odustajemo.

– To je ono što mene užasava, kako zbog profita, jer je sve bazirano na turizmu, uništavamo prirodnu obalu, čitavu zapadnu obalu Istre. Je li namjeran ili slučajan propust, ali zakon kaže da plažu ne smijete nasipavati, ali smijete nadohranjivati i onda je cijela obala nadohranjena tucanikom. Prirodna obala, prirodne populacije, ničeg nema, to je sve nestalo, hridinaste obale kakva je bila, nema, a onda još stave one nadstrešnice od slame, kao da sam u Polineziji. Grozno!

Koja je razlika između nadohrane i nasipavanja?

– Nema je, barem ja ne znam. I što je najgore, to nije šljunak, već tucanik, mrvljeni kamen i nije to jednokratni zahvat u prostoru. Šljunčane i pješčane plaže formirane su tamo gdje je hidrodinamika mora bila adekvatna – tamo gdje to nije prirodno nastalo, neće opstati. Zato svake godine bacaju desetke kubika novog materijala koje more opet uredno preko zime odvuče i sad na nekim mjestima imamo pojas, 50 metara od obale, gdje skoro više nema prirodnog dna, nego je tucanik.

Ono što baciš u more, gdje će završiti nego u moru. Definitivno ste promijenili dno, sastav dna, devastirali zajednice. To je grozno što se radi i nemaju namjeru prestati.

Sav taj pritisak od turizma reflektira se na more, bezbroj je plovila koja i zvučno i otpadom zagađuju more. Što nam tek donose kruzeri?

– Kruzeri, što se zagađenja tiče, još su najviše podložni kontroli jer u svakoj luci moraju istovariti fekalne i otpadne vode, kruti otpad, ali male jahte ne možeš sve kontrolirati. Naravno da mu je lakše baciti preko palube, nego skupljati u vreće i u marini nositi u kontejner.

More je jako opterećeno, pogotovo ljeti. Svi komunalni sustavi projicirani su i izvedeni za trenutnu populaciju plus, recimo, 20 posto. Rovinj s 15 tisuća stanovnika sad ima još 35 tisuća, svi ti ljudi jedu, tuširaju se, idu na zahod. Trebaju ti pet puta veći kapaciteti. Ceste, vodoopskrba, električna energija, sve su to resursi koji se jako, jako troše, čiju cijenu svi mi plaćamo, a prihod ubiru samo neki.

Morski puževi

Specijalist ste za morske puževe, u javnosti se malo zna o njima.

– U Jadranu ima oko 530 vrsta puževa, planktonskih, onih koji žive u slobodnoj vodi, onih koji žive na dnu, od najviše stepenice pa do najvećih dubina, od obalnih priljepaka i malih tamnih pužića – litorina koji žive iznad zone plime i oseke do golih morskih puževa na dnu. Neki se hrane biljnim izvorom, neki su mesojedi, predatori. Neki su i jestivi, poput priljepka, volka ili turbana (Ochio di Santa Lucija) koja je malo veći puž narančaste boje, nekad se koristio i kao nakit, a ima velik komad mesa u sebi. Na Madeiri, recimo, za predjelo smo dobili grilane priljepke. I mi smo ih kao klinci jeli, ali kod nas to nije tradicija. Međutim, prije nego što su krenuli u obnovu Arheološkog muzeja, ispred zgrade otvorili su sondu u tlu i našli deset kulturoloških slojeva iz različitih epoha. U zadnjem sloju našli su ostatke nekakve peći, što je možda staro 10 tisuća godina, a u svakom sloju ostatke školjaka i puževa. Arheologinja, pokojna Kristina Mihovilić donijela nam je to na istraživanje, ja sam pregledao puževe, kolegica školjke. Sve su to vrste koje su i danas prisutne, jer 10 tisuća godina u razvoju živog svijeta nije ništa, i bilo je tu ostataka različitih vrsta volaka, priljepaka, oko pet – šest vrsta puževa koje su očito koristili za prehranu.

Inače, najpoznatiji način iskorištavanja puževa bila je proizvodnja purpura. Feničani su proizvodili purpur od žlijezda volka, tom su bojom bojane tkanine, otud i grimizni plašt kardinala. Kako je to jako skupa tehnika, navodno treba 10 tisuća volaka za gram suhog praha boje, samo su si kardinali to mogli priuštiti. To je dugo vremena bila strogo čuvana tajna, kao što su Kinezi čuvali tajnu uzgajanja dudovog svilca. S obzirom na to da je u toj sondi pod Arheološkim muzejem bilo jako puno krhotina volaka, a ne vjerujem da su proizvodili purpur, pretpostavljam da su ih koristili za prehranu. Nekad su periske vađene i od njezinih bisusnih niti se izrađivao konac od kojeg je izrađivana tkanina koja je isto bila basnoslovno skupa, samo za patricijske dame.

Razina mora se podiže i prijeti gradovima uz obalu. Rovinj je također ugrožen?

– Viši dijelovi starog grada sa sv. Fumom na vrhu nisu ugroženi jer je to bio otok, osim naravno prvog reda do mora. Bilo je već u povijesti, bez čovjeka, velikih oscilacija što se tiče dubine mora. Kolege Austrijanci su našli tragove morskih organizama u Limu, gore na brdu, 60 metara iznad današnjeg nivoa mora. Prije 18 – 20 tisuća godina Jadransko more je počinjalo kod Zadra, ostalo je bila ravnica. Onda je more počelo postupno naplavljivati, do današnjeg nivoa. Na kraju krajeva, i dinosauri su gacali po nekakvom mulju, da su mogli ostaviti stope. Netko puno pametniji od mene je rekao da jedino stalno na svijetu jest mijena. Samo što mi ljudi malo previše dodajemo gasa. Zatopljavanje, ledeno doba, sve su to dugoročni ciklusi, samo što smo to mi ljudi malo ubrzali, dijelom nehotično, nesvjesno, ali i iz nemara zbrčkali smo puno toga u prirodi.

Je li more uz istočnu obalu Istre u boljem stanju nego uz turistički prenapučenu zapadnu obalu?

– Istočna je obala, na svu sreću, nepristupačnija. Ta je strana puno očuvanija i skroz je drukčija konfiguracija dna, kao nekakav rasjed, i tu je kompletno drukčija zajednica, veliki mekani koralji. Mada, i tu su se počele primjećivati negativne promjene, posljedice zagrijavanja mora. Organizmi koji žive na većim dubinama, koji su konstantno u hladnijem moru, ljeti na 16, zimi na 12 stupnjeva, sada su se našli u toplijem okruženju i počele su se na koraljima pojavljivati nekroze, odumiranje mekog tkiva. To su metar visoke grane prepune polipa, a kad se na to nalijepi sluz od cvjetanja mora, onemogućava disanje i hranjenje tih polipa i kolonija odumre. Ne možemo reći da je to direktno posljedica turizma na tom dijelu, ali globalno cjelokupni ljudski rod je tome pridonio.

Ugrožavaju li istočnu obalu elektrana Plomin, cementara Koromačno, nafta koja se ranijih godina izlila u Raškom zaljevu, a lani preplavila ližnjansku obalu?

– Plomin zagađuje zrak, a more koriste kao rashladni agens za svoja postrojenja i vraćaju ga nazad, ali je tada više temperature i pridonosi zagrijavanju mora. To je termalno zagađenje. Vještačili smo, po nalogu Županije, kada se izlila nafta u Trgetu i kad je prošle godine stradala ližnjanska obala. Neki tragovi će ostati, ne možete očistiti apsolutno svu obalu. Nešto je pokupljeno, oprano koliko se moglo. Što je ostalo mazuta po obali vizualno ružno izgleda, ali kad biste išli to prati teškim deterdžentima, otapalima koji će ući u more, napravili biste veću štetu. Neka stoji, ne diraj, ne smeta prirodi, samo oku.