RIJEKA Vrijeme leti, desetljeća prolaze poput jurećih vozila, ali lijepe uspomene ostaju u sjećanju, tako i one na boksačke podvige Marija Šivolije-Jelice, najslavnijeg imena u povijesti Boksačkog kluba Rijeka. Prošlo je više od dva i pol desetljeća od 1999. godine kada je brončanom medaljom na Europskom juniorskom prvenstvu u Rijeci najavio uspon ka međunarodnim visovima.

U seniorskoj konkurenciji svoje itekako cijenene poluteške kategorije bio je još uspješniji, među tolikim dobivenim borbama i uspjesima sjaje posebno dva na najvećim natjecanjima. Iduće godine može proslaviti jubilej, 20 godina od osvajanja srebrne medalje na Europskom prvenstvu u Puli, kao i godinu dana kasnije od osvajanja srebra na Svjetskom prvenstvu u Kini.

Nadružio se s boksom, sada je u nekim drugim vodama izvan sporta, u kojima traži svoje mjesto pod suncem. Pritom je neobilazno njegovo spominjanje itekako mu drage i važne obitelji.

– Nakon karijere te nakon funkcija koje sam imao u Hrvatskom boksačkom savezu, sada sam u poduzetničkim vodama. Imao sam dva posla u Zadru, to sam prodao, također i te tvrtke, tako da trenutno nisam u nekoj određenoj poduzetničkoj situaciji. Gotovo da sam nezaposlen, tražim se u profesionalnom smislu, ali sam ponosni otac Cvite i Vice, moja gospođa Tamara trenutno jedina sada u kući ima ozbiljan posao, ha, ha…

Poslovično dobro raspoloženi prvak zadovoljno prati svoje nasljednike, ima samo riječi hvale, kako za riječki, tako i za hrvatski boks.

Razina više

– Naravno da pratim naš boks, pozdravljam pritom sve rezultate koje su dečki postigli, a hvala Bogu, tih rezultata ima. Puno se radi, puno je klubova, podiglo se sve to na jednu razinu više. Gabrijel Veočić podsjeća na mene, mislim da je izvanserijski talent i vjerujem da će polučiti još puno dobrih rezultata. Riječki boks također ima uspjeha, nastavila se dobra tradicija, tu je Matteo Komadina, a ima još dobrih boksača.

U klubu isto tako rade dobro. Osim toga, ima i dosta riječkih klubova, tu je Predator, koji je jako dobar klub, pogotovo kada je riječ o mlađim uzrastima. Uglavnom, sretan sam zbog našeg amaterskog boksa, a naročito zbog profi boksa. Imamo odlične dečke, kao što su Hrgović, Babić, Čalić. To su sve boksači koji su ponos za naš sport.

U tom odmaku od ondašnjih penjanja na pobjednička postolja na velikim natjecanjima sa zadovoljstvom se može u sjećanjima osvrnuti na sjajnu karijeru u kojoj se prometnuo u dostojnog nasljednika Mate Parlova, najveće hrvatske boksačke legende, jednog od najvećih u povijesti hrvatskog sporta.

– Gledajući statistički, po rezultatima sam odmah iza Mate Parlova. Unatoč svim odličnim boksačima u Hrvatskoj i njihovim dosezima, znati da si poslije Parlova ostvario najbolji rezultat stvarno podrazumijeva dobar uspjeh. Ponosan sam na to. Moja djeca i nećaci mogu biti ponosni na oca i ujaka.

Samodisciplina

Mario Šivolija-Jelica puno je dao voljenom sportu, a u toj ljubavi boks mu je adekvatno uzvratio.

– Dolazim iz malog mjesta naše Bodulije, iz Omišlja, itekako mnogo znači dokazati se iz jedne tako male sredine. Zahvalan sam boksu koji mi je omogućio da proputujem cijeli svijet, da proširim vidike kao čovjek, a ne samo kao sportaš. To je velika stvar. Boks mi je dao stvarno najviše u životu i tek sad uživam u blagodati što sam upoznao toliko ljudi i što imam prijatelja na svakom koraku Lijepe naše i izvan njezinih granica. To je najveće bogatstvo.

Osjećaj za red i samodisciplina u sportu se podrazumijevaju, sportaši imaju neki poseban način življenja. Kod Marija, međutim, uvijek ima i vremena za druženje, za veselje u dragom mu društvu.

– Mi sportaši i nakon karijere nađemo ravnotežu. Izlazimo iz nekih društvenih normi, možda naročito ja jer sam društvenjak, veseljak sam. Možda smo za nekoga i ekscentrični u nekim trenucima, ali imamo tu neku disciplinu, brzo se vraćamo u formu i uklapamo se u neki životni zadatak, bilo da je riječ o poslu ili nekom drugom izazovu koji život nosi.

Prije tri godine u ožujku je u Londonu bio u kutu Tonija Filipija na kvalifikacijama za Olimpijske igre, odmaknuo se kasnije od tog magičnog četverokuta. Ali, nikad ne reci nikad, možda se opet vrati ringu, među konopce i u rukavice slušajući zvukove gonga.

– Nije isključeno da opet budem u boksu, intenzivno razmišljam da na Krku, u svom Omišlju, pokrenem školu boksa i otvorim klub. Moram priznati da mi nedostaje to okruženje te opcija povratka nije isključena. Mladi sam otac, vremena se mijenjaju, djeca odrastaju, a volio bih i da se oni uključe u sport.