Kada je došla u Rijeku bio joj je to, dodaje, prvi susret s gradom u kojem živi posljednjih godinu dana. Nije znala ni jednu hrvatsku riječ, a danas ih zna toliko da se može bez većih problema sporazumijevat
RIJEKA Za razliku od mnogobrojnih Hrvata koji se odlučuju na traženje sreće u Njemačkoj, Judith Jennert iz Münchena prije godinu dana krenula je potražiti sreću u Hrvatskoj, i to u Rijeci. Na put u suprotnom smjeru, iz Münchena u grad u kojem nikog ne poznaje odvela ju je suradnja sa Sveučilištem u Rijeci i Odjelom za germanistiku Filozofskog fakulteta, a koliko joj se Rijeka svidjela, najbolje govori činjenica da je po završetku ugovora s riječkim Sveučilištem odlučila potražiti posao u Rijeci. Pronašla ga je vrlo brzo u Ustanovi za obrazovanje odraslih Dante gdje se zaposlila kao nastavnica njemačkog jezika. To joj je, kaže, i profesija, jer diplomirala je njemački jezik za strance, a iskustva u poučavanju svog materinjeg jezika stjecala je i u Portugalu te Brazilu.
More i ljudi
– U Portugalu i Brazilu bila sam po jednu godinu, a onda me suradnja s riječkim Sveučilištem dovela u Rijeku i svidjelo mi se te sam odlučila ostati. To je dugoročna odluka, do daljnjeg planiram ostati u Rijeci. Stekla sam ovdje prijatelje i sviđa mi se grad. Ne volim velike, ali ni premale gradove. Volim grad u kojem relativno lako mogu doći s jednog mjesta na drugi, ali i grad koji pruža komfor. To sam našla u Rijeci. Volim grad po mjeri čovjeka koji nije stresan – priča Jennert.
U Rijeci je pronašla i more koje jako voli, prijateljski orijentirane ljude, sunce i buru za koju kaže da je voli, mjesta gdje voli šetati i tržnicu koja joj je jedno od omiljenih mjesta.
– Volim otići na tržnicu. Ne jedem ribu i meso pa nisam baš mjerodavna za ocjenu hrvatske kuhinje, ali jako volim otići na tržnicu. Jedino što mi nedostaje je kruh. Nigdje nisam uspjela naći kruh koji imamo u Njemačkoj, no ipak je riječki kruh bolji od onog u Portugalu i Brazilu – navodi Jennert.
Nedostaje joj i njena obitelj i prijatelji, no kako sama kaže, nije München toliko daleko. Sedam sati vožnje automobilom dijeli je od njenog rodnog grada koji redovno posjećuje. Kada je došla u Rijeku bio joj je to, dodaje, prvi susret s gradom u kojem živi posljednjih godinu dana. Nije znala ni jednu hrvatsku riječ, a danas ih zna toliko da se može bez većih problema sporazumijevati.
– Kao dijete sam s obitelji dolazila u Hrvatsku na ljetovanje, ali nikada nisam pomišljala na to da bih ovdje živjela. U Rijeku sam prvi put došla prije godinu dana, i to što nisam znala ni riječ hrvatskog jezika nije predstavljalo problem jer većina Riječana govori engleski, a ljudi su susretljivi i spremni pomoći. Sada učim hrvatski s prijateljima, a uz engleski govorim i portugalski. Hrvatski je jezik težak, ali svaki jezik zahtijeva puno rada, vremena i energije. Moji učenici kažu da je njemački jezik težak, no imam jako dobre učenike, kaže Jennert.
Isključivo njemački
Sa svojim učenicima govori isključivo njemački i to im je, dodaje, u početko bilo pomalo šokantno, a sada su se već naučili da na satu njemačkog jezika neće čuti ništa na hrvatskom. U njenoj učionici sjedi šarolika publika, jer ima osamnaestogodišnjaka, ali i šezdesetogodišnjaka, a razlozi zbog kojih su se odlučili na učenje tog jezika su različiti. Svaki je polaznik, navodi Jennert, priča za sebe. Ima onih koji dolaze jer žele otići raditi u Njemačku, ali i onih koji njemački jezik žele naučiti zbog bavljenja turizmom ili pak profesionalnog usavršavanja. S egzodusom Hrvata u Njemačku jako je dobro upoznata, no kaže to je stvar od čovjeka do čovjeka.
– Znam ljude koji su živjeli u Njemačkoj i vratili se. Nemoguće je reći da je bolje tamo ili ovdje. To sve ovisi kakav je tko čovjek. Osobno bih u Njemačkoj imala veću plaću, ali tamo je život skuplji. Živjela sam i u Portugalu i Brazilu, i teško mi je reći gdje je najljepše. Sve ima svoje prednosti i nedostatke, a jedino što znam je da u Rijeci želim ostati – zaključuje Judith Jennert.
