Beogradski Institut za društvene nauke nedavno je objavio nadasve interesantan i inspirativan zbornik radova (tekstove je za tisak odabrao i priredio prof. dr. Čedomir Čupić) naslovljen »Život za ideju«, posvećen životu i djelu prof. dr. Đuri Šušnjiću, nesumnjivo jednom od najvećih i najznačajnijih sociologa, ali i uopće intelektualaca s bivših jugoslavenskih prostora. Prof. Šušnjić je svojim brojnim knjigama i originalnim znanstvenim radovima obilježio cijelu jednu epohu naše društvene i humanističke misli, ali se ujedno nametnuo i kao samosvojna i nepotkupljiva intelektualna i moralna institucija kojoj umnogočemu možemo zahvaliti što smo kao akademska zajednica bili u samoj žiži svjetskih duhovnih zbivanja, ali i što smo (na)učili kritički misliti, promovirati dijalog, respektirati odgovorno i tolerantno znanstveno ponašanje i djelovanje, prihvaćati razlike i na saginjati glave pred moćnicima raznih političkih i ideoloških »fela«, jer to naprosto ne priliči dostojanstvu slobodnog ljudskog bića.

Zapravo, Institut se tiskanjem ovog zbornika želio na dostojan način odužiti dugogodišnjem članu svoga kolektiva, koji je usprkos respektabilnoj životnoj dobi (iduće godine proslaviti će devedeseti rođendan) još uvijek pun elana, britkih misli i oštra pera, aktivan i intelektualno provokativan, a čiji je doprinos našoj znanstvenoj zajednici, u širem jugoslavenskom, ali i europskom kontekstu naprosto nemjerljiv. Kada kažem »jugoslavenska znanstvena zajednica«, time ne želim nametati nikakve isprazne, nostalgične polit-ideološke konotacije, već mi se ta sintagma čini jedino korektnom kada pišem(o) o radu i životu dr. Đure Šušnjića, jer on je znanstveno djelovao niz godina u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori; rođen je (2. svibnja,1934.) u ličkom selu Rudopolje, poslije Drugog svjetskog rata obitelj mu se preselila u Novo selo kod Vinkovaca, diplomirao je filozofiju i ruski jezik 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi potom otišao u Beograd u Institut društvenih nauka u kojem se kao mladi znanstvenik profilirao i formirao, tako da je sam često citirao portugalskog književnika i nobelovca Josea Saramaga, koji je isticao da nam je »pravo mjesto rođenja ono u kojem po prvi puta ugledamo sebe s razumevanjem«.

Niz identiteta

Zapravo, Šušnjiću je (od)uvijek bilo jasno kako je svaki čovjek satkan od niza identiteta, a izdvajanje ili hipostaziranje samo jednog od njih, recimo u nas najčešće nacionalnog (ili vjerničkog), nauštrb svih ostalih, osobina je pretencioznih glupana, a naša je hrvatsko/srpska (zadržimo se samo na onoj najvećoj) akademska zajednica prepuna takvih likova, dok je zajednica slobodnomislećih intelektualaca, »kritičara svega postojećeg« (da se poslužim praksisovskim terminom) za Đuru i veća i jača od nekakvog pukog zova »krvi i tla«. Nacionalna pripadnost je »slučajna (za)datost«, nje se »hvata« i grčevito drži samo onaj koji ništa drugo nema niti zna; naravno i ona nas umnogočemu bitno određuje i oblikuje, ali ipak sve što čini pripada »sekundarnim, a ne primarnim izvorima našeg bića«. Onaj tko isključivo u nacionalnom traži spas, neće ga nikada naći.

U Hrvatskoj encilkopediji Đuru Šušnjića navode kao hrvatskog i srpskog sociologa i filozofa, što naravno nije pogrešno, ali zavodi na krivi put, jer kako je to lijepo zaključio prof. dr. Slavo Kukić: »On to, usput, po svom životnom i intelektualnom putu i jest – i time je i sam najuvjerljiviji svjedok o neodrživosti teze o vjekovnoj nemogućnosti koegzistencije, a kamoli zajedničkog života na ovim prostorima, Srba i Hrvata prije svega«. Nemirna duha, željan novih izazova, radoznao da upozna nove sredine i ljude, ali i zarad »neprilagođenosti«, nepristajanja na trule kompromise, kao i niza nepravdi koje su mu (u)činjene, nije pristajao na prosječnost, već je od sebe, ali i drugih zahtijevao visoke moralne i intelektualne standarde, bez kojih akademska i životna zajednica nemaju smisla. Nikada se nije uklapao u klimoglavo podržavanje lažnih autorteta i idola i stoga ništa mu drugo nije ni preostajalo, već mijenjati radna mjesta i sredine, a za to se u konačnici uvijek morala (i do dana današnjeg na tom se fonu ništa nije pomaklo ili promijenilo) platiti visoka cijena nepristajanja. Ali za slobodu i neovisnost mišljenja i pisanja Đuro Šušnjić ju je bio spreman platiti, to je bio conditio sine qua non njegova duhovno i humanistički oblikovanog bića.

Iako je napisao dvadesetak knjiga, a svaka je svojevrstan symposium, nikada nije bio nominiran za bilo koju ili kakvu prestižnu nagradu ili položaj u akademskoj zajednici; primjerice beogradski Filozofski fakultet nikada ga nije predložio za počasno zvanje emeritusa; u SANU-u nikome nije palo na um da ga predloži za prijem u članstvo (na stranu pitanje bi li Šušnjić to i prihvatio), a u HAZU-u o tomu naravno nikada nisu ni razmišljali; a radi se o znanstveniku par excellance formata. Dobio je samo dvije skromne nagrade: Nagradu Vitez poziva 2008. godine, a Nagradu za životno djelo Radomir Lukić dodijelilo mu je Srpsko sociološko društvo (2020.), ili kako je to zapisao prof. dr. Dragoljub B. Đorđević (s niškog univerziteta): »Šušnjić je kanonski sociolog… on je otelotvorenje kritički mislećeg intelektualca koji pedantno oblikuje svoje misli, vrstan je stilist kojem je teško naći pandan i unaprijedio je niz socioloških disciplina«. Mnogi ga smatraju najvećim živućim sociologom ovih nekada naših, zajedničkih prostora, s kojim su sociologija znanosti, spoznaje, religije i kulture dobile puni i pravi smisao. Kritički je propitivao sociološke metode, ali i opću metodologiju znanosti, antropologiju, povijest, teorije kulture; zapravo gotovo sve njegove knjige bile su »prelomnice« i tek zahvaljujući njima mogli smo se nositi čak i s razvijenim akademskim svijetom. Njegova knjiga »Ribari ljudskih duša« (Beograd, 1976.) još i danas, gotovo pedeset godina od pojavljivnja u knjižarama, ima kultni status, zapravo čini se da je danas aktualnija no onda kada se pojavila. A takvih je njegovih antologijskih knjiga najmanje još pet i sve one jasno i razgovjetno ilustriraju zašto i kako se dr. Đuro Šušnjić nametnuo kao religiolog svjetskog formata, jednom rječju »slika i (ne)prilika« sociologa i filozofa koji sav predano »živi za ideje« i u tomu dosljedno ustrajava do dana današnjeg.

Trinaest znalaca

Nakon što je 1965. doktorirao (»Pojam zakona u sociologiji«) na Filozofskom fakultetu u Beogradu, tijekom 1965./66. boravio je kao stipendist Fordove fondacije u SAD-u. Uz ruski i engleski, Šušnjić govori i njemački, a dobro se služi i latinskim jezikom. Po povratku u Beograd nastavio je s radom na Institutu, da bi 1971. prihvatio ponudu i otišao u Niš, gdje je na tamošnjem Univerzitetu u statusu izvanrednog profesora na katedri sociologije predavao sve do 1977., kada je zarad »političke nepodobnosti« morao napustiti nastavnički posao. Kako u Srbiji za njega nije bilo posla (odbijen je na svim konkursima na koje se javljao), odlučio se vratiti u Hrvatsku i u Zagrebu se zaposlio kao naučni savjetnik na Institutu za društvena istraživanja, da bi tijekom 1979. bio izabran u zvanje redovnog profesora na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je predavao deset godina. Pred raspad SFRJ, tj. 1989., odlučio je prihvatiti ponudu Univerziteta u Novom Sadu, da bi se kasnije, tj. 1993., prebacio na Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, gdje je dočekao i umirovljenje, ali valja podsjetiti da je od 1988. kao gostujući profesor predavao na Filozofskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Nikšiću.

U ovom zborniku tekstove piše trinaest vrsnih znalaca Šušnjićeva monumentalna opusa. Istakao bih posebice priloge prof. dr. Ratka Božovića, prof. dr. Čedomra Čupića i Sare Piletić, ali su i ostali vrijedni naše pozornosti: crnogorskog akademika Dragana K. Vukčevića i njegovih bosanskohercegovačkih kolega Slave Kukića Ivana Cvitkovića; redovnih profesora Univerziteta u Nišu i Beogradu, Dragoljuba B. Đorđevića i Milana Vukomanovića; znanstvenih savjetnika u Institutu društvenih nauka, dr. Gorana Bašića i dr. Mirka Blagojevića; dekana Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore, prof. dr. Milana Markovića, te sociologa dr. Dražena Pavlice i mr. Slobodana Gavrilovića. Svi ovdje navedeni autori su Šušnjićevi suradnici, prijatelji, a dijelom i bivši studenti koji su imali tu čast i privilegiju dobro ga upoznati, raditi na zajedničkim projektima ili slušati njegova predavanja. Zbornik je jedna impresivna slika, duhovni portret Đure Šušnjića, čovjeka koji se sav predao, zapravo živio je za znanost i znanstvena istraživanja, ali još i više pokušavao ući u »tajne mišljenja« i pojasniti kako nas ono svojim kozmosom ideja (pre)oblikuje. Naravno, ne samo prema dobru, već i prema zlu i tražio je putove i načine kako se tomu suprotstaviti. Jedino efikasno (raz)rješenje ove »zagonetke« vidio je u strogosti i sustavnosti kritičkog prosuđivanja (krinein) stvarnosti, propitivanju svih vrijednosti, jer svako vrijeme traži svoje odgovore i ništa »izuzev mjene« nije vječno. Istina se uvijek skriva, do nje nije lako doći, treba u tim silnim labirintina društva i društvenih odnosa, ali i nepojmljivih dubina ljudske duše prodrijeti do suštine stvari/logosa, a ako je netko svladao ovu složenu »tehniku« i to na virtouzan način, upravo je bio, odnosno jest Đuro Šušnjić. Naučio je kroz život, suočavajući se sa silnim političkim preprekama i predrasudama, nepravdama, ali i klevetama i podmetanjima (iz)boriti, tako da je taj njegov intelektualni razvoj i put kroz brojne duhovne, teorijske i ine Scile i Haribde zapravo bio samo nastavak tegoba s kojima se svakodnevno morao nositi. Stoga ne čudi da se često pozivao na riječi sv. Tome Akvinskog: »Nije mi toliko stalo da istina bude na mojoj strani, koliko mi je stalo da budem na strani istine«.

Misaona simfonija

Šušnjić je izniman po mnogo čemu, ali bih ipak izdvojio dvije stvari koje me kod njega najviše fasciniraju: zaključak kako ključni pojmovi znanosti nisu iskustveni i način kako jednostavnim, preciznim rječnikom, uz obilje »tvrdih« argumenata, ali i »lepršavih« citata obrazložiti ovu svoju tvrdnju; to je svojevrsna misaona simfonija u kojoj su sjedinjeni muzikalnost/melodioznost riječi i slike, ili kako je to uistinu efektno zapazila Sara Piletić: »U (Šušnjićevim) knjigama koje se analiziraju u ovim radovima nailazimo na bezbrojne citate drugih autora. Razlog tomu nipošto nije nedovoljno poznavanje date oblasti ili nedovoljno sopstvenih misli o temi, već pročitane čitave biblioteke knjiga. Način na koji Šušnić te misli različitih autora obrazlaže, slaže i vezuje je jedinstven. Stiče se utisak da je to tako jer su njegove misli do kraja iskrojene, pa tako zna spoznati i ona skrivena značenja iza svake riječi i misli bilo kog autora. On vidi dalje, čuje prefinjenije i osjeća izrazito snažno. Posmatra sve sa više instance i svemu daje određeno značenje i značaj«.

Zapravo, u svojim radovima pokazuje svekoliku »baroknu« raskoš svog širokog, multidisciplinarnog obrazovanja i enciklopedijskog znanja i nepogrešivo »pogađa« kojim citatom dodatno »potkovati« (s)misao već izrečenog/napisanog. Primjerice, često se poziva na Jorgea Luisa Borgesa; ovaj mu je argentiski mag riječi i zakučastih duhovnih visina iznimno blizak, a u svojim tekstovima posvećenim fenomenologiji religije i religijskog, Šušnjić osnažuje svoje misli njegovim riječima: »Bogovi žive mnogo vekova, ali nisu besmrtni«. Od nobelovca Gabrijela Garcije Marqueza i njegova remek-djela »Sto godina samoće« posuđuje riječi: »Ne verujem u Boga, ali ga se plašim«. Ironizira teme o kojima piše Pascalovim »pričama«, odnosno opkladama na (ne)postojanje Boga: »Ako veruješ u Boga, a Boga nema, onda ništa ne gubiš. Ali ako ne veruješ u Boga, a Boga ima, možeš sve da izgubiš«. Bliski su mu i stavovi Maxa Schelera koji navodi riječi jednog ateista koji je svako jutro klečao pored svog kreveta i molio se: »O Bože, kako sam ti zahvalan što si mi dopustio da postanem bezbožnik«. A vjerujem da bi i sam Šušnjić na pitanje: »Vjeruje li u Boga?« odgovorio u stilu: »Đavo bi ga znao«. I tako bi mogli unedogled navoditi primjere/citate kojima se Šušnjić (po)služio u svojim tekstovima ili ih »sipao« iz svog nepresušnog arsenala znanja o svjetskoj kulturi u najširem smislu riječi, ali to moram naglasiti: nikada ne u prazno, već je to jednostavno njegov »komparativni« način »negativnog« razmišljanja, svojevrsna »negativna dijalektika« na djelu i to prožima svekoliko biće njegovih tekstova i u tomu je naprosto nenadmašan. Ili što bi rekao Franz Kafka: »Cilj našeg puta je da otkrijemo put do našeg cilja«. A cijelo Šušnjićevo djelo i stvaralaštvo, u širem smislu riječi posvećeno je tom cilju, putu i traženju i u tomu je neumoran; iako dobro zna da u konačnici svatko s tako visoko postavljenim ambicijama mora doživjeti poraz, on se poput Sizifa »veseli« svojoj muci i uporno gura kamen ispred sebe, zadovoljan što sudjeluje u toj »igri i avanaturi« koji život znače. Koliko god širio prostore svoga znanja, tvoje neznanje postaje još veće, ali to Šušnjića ne obeshrabruje, čini ga još odlučnijim da istrajava u poslu kojem se sav, bez ostatka i do kraja predao. Budha je rekao: »Učitelj ti može pokazati put, ali ti si taj koji mora putovati«, a to je ujedno (o)poruka koje se Šušnjić doslovno držao kako dok je i sam »izučavao zanat«, a možda još i više kada je druge podučavao i hrabrio da se opredijele za trnoviti put znanosti, koji ne donosi materijalno bogatstvo, ali sigurno nas više od bilo čega drugog duhovno obogaćuje. A to je ujedno savjet svima onima koji su željni i spremni da ga (na)slijede.

Svakako treba u svezi s Đurom Šušnjićem spomenuti još jednu stvar: on je predavač i govornik posebne vrste; uz poslovičnu metodičnost i sistematičnost, u svojim javnim nastupima (u širokom spektru od predavanja do tribina) posvema se predavao svojim slušateljima/sugovornicima. Mnogi su upravo naglašavali tu dimenziju njegove »retorike«: to su bile prave čarolije, svojevrsni obredi uzbuđenja i ushićenja, tako da su slušatelji imali dojam da prisustvuju činu u kojem se slave misao i (kritičko) mišljenje. Njegova su predavanja bila neka vrsta mističnog rituala u harmoničnom suzvučju misli i »živog« govora, sve u duhu Senekinih riječi: »Kakav govor, takav čovjek«. A kada se iz svega rečenog pokuša »izvući« tko je to sve imao važan utjecaj na njegovo intelektualno formiranje i stvaralaštvo, jasno je da se radi(lo) o čitavoj plejadi filozofa, umjetnika, znanstvenika i uopće mislilaca humanističkog formata, ali ipak Šušnjić je sam dao naslutiti kome se najčećše obraćao i s kime je najviše duhovno komunicirao: Voltaire, Nietzsche, Dostojevski, Freud, Karl Gustav Jung, Borges, Jaspers, Erich Fromm, Leszek Kolakowski… Ali dakako time lista ni izdaleka nije iscrpljena.

Obredi ushićenja

Prva knjiga koju je Šušnjić objavio bila je njegova prerađena i dopunjena doktorska disertacija »Pojam zakona u sociologiji« (Beograd, 1967.) i kako kaže dr. Čupić već ju u njoj nagovjestio »potrebu opreza i sumnje u istraživanju svih društvenih pojava«. Zatim su 1971. uslijedili »Otpori kritičkom mišljenju«, gdje je upozorio kako (od)uvijek postoji otvoreno ili prikriveno neprijateljstvo prema znanosti, jer ona neprestano nešto propituje, traži, sumnja, postavlja pitanja o činjenicama, dovodi u upit tabue i mitove kojima robujemo, a »ustaljeni red i poredak ne podnose tu igru i avanturu«. Ujedno se ova knjiga smatra njegovim »programatskim« djelom, jer je tu »zacrtao skoro sve pojave i teme kojima će se baviti do današnjih dana«. Iz serije predavanja na Filozofskom fakultetu u Nišu uobličio je 1973. godine knjigu »Kritika sociološke metode«, koja je, kako kažu brojni stručnjaci, još i danas jedan od najboljih udžbenika iz metodologije društvenih znanosti. Nakon 25 godina objavio je »Metodologiju« (1999.), svojevrsni nastavak ranije spomenutog djela, a potom 2018. novo, dopunjeno izdanje. Tijekom 1976. pojavila se Šušnjićeva kultna i nesporno najpoznatija i najčitanija knjiga »Ribari ljudskih duša« (Mladost, Beograd), gdje je pisao o idejama manipulacije, ali i o manipulaciji idejama; a 1982. kod istog izdavača i fascinantni »Cvetovi tla«; obje su bile nešto posvema novo i originalno na našem književnom, ali i znansvenom »nebu« u tadašnjoj Jugoslaviji, napose filozofsko-sociološkoj misli, jer su svojom provokativnošću »uzdrmale učahurenu dominantnu ideološku i partijsku matricu«. U »Cvetovima tla«, Šušnjić je problematizirao pitanja: tko je to čovjek, što je njegova suština i uputio nas je na antropološke dimenzije njegova određenja, o čemu je kasnije pisao baveći se fenomenima kulture i teorije kulture. U »Ribarima ljudskih duša« naglasio je kako postoje ideje koje snažno utječu na ljude i njihove živote, ali nisu »saznajne prirode«, poput onih koje nam dolaze iz sfere umjetnosti, religije, mita…

Religiologija

Ali nedvojbeno Šušnjić je najdublji trag u svom opusu različitih disciplina kojima se bavio ostavio na polju religiologije, istraživanja religije i vjerovanja, pokušavajući naći kriterije koji će mu omogućiti jasnije razlikovanje nereligijskih od religijskih ideja, vjerovanja i ponašanja. Na koncu dugog puta bavljenja ovim kompleksnim fenomenima zaključio je: »Jedna završena i savršena definicija nije moguća, jer nije moguće do kraja definirati pojavu koja se menja i koja ima svoju istoriju«. U Institutu društvenih nauka bavio se punih 12 godina istraživanjima religije i ateizma i kao rezultat tog rada zaredale su kapitalne knjige iz ovih područja, koje su ga uvrstile među klasike i nesporne autoritete za ova pitanja. Tako je 1988. objavio studiju »Znati i verovati«, a nakon odlaska u Zagreb, odnosno Novi Sad, nastavio se baviti religijskom problematikom, da bi nakon deset godina intenzivnog rada objavo svoje, slobodno možemo reći antologijsko, dvotomno (na preko 900 strana) djelo »Religija« (Beograd, 1998.), koje je zapravo sinteza, magnum opus njegova svekolikog stvaralaštva, kruna njegova rada na ovim idejama i temama. Metoda kojom se služio u kritičkom propitivanju fenomenologije religijskog, nalik je negativnoj dijalektici; da bi se pokazalo što religija jest, treba krenuti obrnutim putom i odrediti što to ona nije. Ujedno je pokušao (po)svjestiti nesvjesno i odrediti granice (ne)mogućeg.

Ali nikako ne treba smetnuti s uma i njegova druga djela: »Dijalog i tolerancija« (1994.), »Sokrat, život za istinu« (2003.),«Drama razumevanja« (2004.), »Nedovršen razgovor« (2008.), »Ogledi o skrivenoj stvari« (2012.), »Teorija kulture« (2015.), sva tiskana u Beogradu (izdavači Čigoja štampa i Službeni glasnik) dok je »Sećanje i zaboravljanje« objavio u Podgorici 2020. g. Među ovdje nabrojanim knjigama osobno su me se najviše dojmili »Ogledi o skrivenoj stvari«, gdje je, tako se barem meni čini, napravio veliki iskorak iz tradicionalnog, »uštogljenog« akademskog narativa i mišljenja naše okoštale/zakržljale intelektualne zajednice, da bi »pokazao da se naša stvarnost sastoji od dvije nejednake polovine, jedna je vidljiva, a druga nevidljiva, pri čemu je nevidljiva šira i neuporedivo stvarnija od vidljive. Ono što se vidi ne prestaje da svjedoči i onome što se ne vidi«. A to se sve može uklopiti u ono što je svojedobno zapisao o našim sociolozima i sociologiji: »Oni ćute o onome o čemu sam pisao, a pisao sam o onome o čemu oni ćute«. A na pitanje zašto se nikada nije upuštao u polemike s onima koji su ga bjesomučno napadali, u pravilu ideološke »pravovjernike« i(li) zavidne kolege, nositelji visokih akademaskih i političkih funkcija koji mu intelektualno nisu bili dorasli ni do koljena, zašto nije reagirao (a znalo se da nije plašljive prirode; dapače) Šušnjić je odgovarao: »Nikada se nisam bojao kritike, jer nijedan kritičar nije znao više od mene o određenoj stvari. Zato nisam odgovarao nijednom kritičaru pojedinačno, jer ne vidim razloga da polemišem s nekim o stvarima o kojima nema pravog pojma i za koje od mene prvi puta čuje… Ukratko to su sitni trgovci tuđim duhom, kojima je nepoznata umetnost mišljenja u pojmovima i simbolima. To su niži organizmi u publicistici i društvenim naukama koji počnu da pišu pre no što su naučili da misle«.

Na kraju ne preostaje mi ništa drugo do nadati se da kao prikazivač ovog nadasve vrijednog zbornika radova posvećenih životu i djelu Đure Šušnjića, jednog od najznačajnijih intelektualaca koje je ova regija ikada iznjedrila, iako o mnogim stvarima nemam pojma, nisam isuviše (z)griješio »prevodeći« misli autora zbornika, a naravno niti samog »glavnog junaka« ove priče. U svakom slučaju, bez Šušnjićeva djela bili bi daleko siromašniji i zakinuti za jedno istinsko »zadovoljstvo teksta«, kojim je njegova duhovna riznica (pre)bogata. Pisati o čovjeku takvog intelektualnog i moralnog formata pravo je zadovoljstvo i na kraju jedino mogu biti zahvalan na svemu što mi/nam je u svojim briljantnim knjigama otkrio i ostavio u nasljeđe.