Petsto i kusur dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu i naglog razbuktavanja tada osam godina starog rata, malo je onih koji se nisu umorili svom tom smrću i stradavanjima, svim tim materijalnim i nematerijalnim uništavanjem na istoku Europe, bilo da je riječ o onima koje je ta ljudska tragedija direktno zahvatila, bilo nama koji imamo privilegij da je promatramo sa sigurne geografske distance, zahvaćeni samo njenim sekundarnim posljedicama.

U iščekivanju vijesti koja će razbiti uniformnost ratne depresije, moguće je da nam se dogodi da precijenimo važnost neke nove informacije koja sa sobom dolazi s prikvačenom trunkom mirovne nade. No, kada je vijest konkretna poput one koju je prošlog tjedna objavio američki NBC News, teško je ne uvjeriti se kako vidimo svjetlo na kraju mračnog tunela koji nikada nije trebao niti postojati.

Ratu ponestaje goriva

Ovaj je medij prenio kako je grupa bivših američkih dužnosnika u proteklih nekoliko mjeseci održala niz razgovora s ruskim predstavnicima, od kojih je barem jedan uključivao ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, na kojima je pripremanje terena za pregovore i okončanje rata bilo glavna tema. Imenovavši neke od sudionika tih razgovora, što je novosti dalo još veću vjerodostojnost, NBC je naveo kako je kabinet američkog predsjednika Joea Bidena znao za ove kontakte, premda ih nije inicirao, uz napomenu da je barem jedan američki diplomat otputovao u Rusiju na daljnji dijalog koji se zasad odvija u neslužbenoj formi.

Ova je ekskluziva nadopunila prošlomjesečne informacije o potencijalnim diplomatskim pomacima, prvo vijest kako je tijekom kijevskog posjeta CIA-inog direktora Williama Burnsa ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom bilo govora o otvaranju pregovora s Rusijom, a zatim i izvještaj koji je slijedio (dotad) tajni međunarodni sastanak o Ukrajini održan u Kopenhagenu. Njemačka javna televizijska kuća ARD objavila je kako bi mirovna rasprava uz potporu europskih zemalja mogla započeti već ovog mjeseca, što u potpunosti mijenja projicirani ratni kalendar koji od propasti turskih pregovora u ožujku prošle godine nije izazivao optimizam.

Iako je ured ukrajinskog predsjednika po najnovijem medijskom otkriću kazao kako se o sudbini Ukrajine neće odlučivati bez njih, ne treba se zavaravati kako će rat završiti prije nego onda kad se SAD i Rusija dogovore da je dosta. Bez obzira na to koliko se ljudskih trupala i smrskanih udova do tada umnožilo, jasno je kako Bidenov kabinet mora stvoriti i stvara smislenu izlaznu strategiju iz sukoba u koji su toliko uložili, posebice kada se pogledaju efekti američkog kaotičnog i nepromišljenog napuštanja Afganistana.

Washington si neće dozvoliti da ponovo razotkrije svu bijedu i licemjerstvo litanija o demokraciji i ljudskim pravima, stoga već duže vremena održava pozadinsku komunikaciju na liniji s Moskvom čijom se aktivnošću kontinuirano pipa bilo ruskog predsjednika Vladimira Putina. Također, znajući kako su jedini dosadašnji pokušaji diplomatskog okončanja rata imali perspektivu, što je Putin obznanio mašući zamrznutim mirovnim nacrtom pred delegacijom afričkih zemalja, upitnik s pitanja »može li se?« moramo premjestiti prema »zašto sada?«.

Više je razloga zašto tajming američkih predradnji u ovoj fazi rata ima smisla. Prvi od njih je naravno propast dugo najavljivanog i iščekivanog ukrajinskog napada, završnoj projekciji svih čežnji za vojnim podvigom Kijeva o kojoj su i NATO-vi generali već priznali da nema dobrih izgleda za uspjeh. Čak je i samom američkom političkom vrhu postalo teško prodavati propagandu kako njihova obilata pomoć čini osjetnu razliku u korist ukrajinskih oružanih snaga, pa je narativ Zapada bio prisiljen prilagoditi realnosti koja kaže kako Ukrajina nije ispunila očekivanja svojih sponzora.

Premda problem s očekivanjima i prognozama nije adresiran prema onima koji su katastrofalno kalkulirali, onaj NATO-ovih (ne)sposobnosti da ostatke ukrajinske vojske kontinuirano opskrbljuje potrošnim smrtonosnim materijalom već se probio i do medijskog mainstreama. Iscrpljenost kapaciteta za proizvodnjom opreme, oružja i municije iščitava se između redaka periodičnog kršenja svih samopostavljenih »crvenih linija« kojima su SAD i europske zemlje obećavali zaustavljanje ratne eskalacije. Nakon mjeseci odbijanja, Bidenova je administracija ipak odlučila Ukrajini poslati balističke rakete ATACMS, tenkove Bradley i kontroverzne kazetne bombe, Britanci su isto učinili s municijom koja sadrži osiromašeni uranij, što više od želje za zahuktavanjem odnosa s Rusijom govori o praznini njihovih vojnih skladišta i nespremnosti najveće svjetske vojne alijanse za ozbiljnim ratovanjem.

U ovoj zaglavljenoj poziciji na raspolaganju SAD-a i partnera ne stoji previše poteza, pogotovo ako njihovi politički čelnici ne žele direktno ugroziti vlastitu sigurnost, dodatno alijenirati države globalnog juga i kompromitirati svoj privilegirani položaj u globalnom financijskom sustavu. Prepoznavanje da je sankcijama i instrumentalizacijom dolara primat zapadnih financijskih institucija dugoročno ugrožen (dok se plan međunarodne izolacije, vojnog i ekonomskog oslabljenja Rusije izjalovio) predstavlja preduvjet da bi Amerikanci odustali od daljnjeg srljanja u opasnu provaliju posredničkog rata.

Uz to, nestrpljivi američki kapital tražit će priliku za naplatu svojih investicija u Ukrajini čija ekonomija – ako se vatra nastavi unedogled – neće biti u stanju vratiti silne milijarde duga bačenog u oružje. Posvemašnja privatizacija ukrajinske državne imovine koju predvodi financijsko-investicijski tandem BlackRock – JP Morgan prema pisanju Financial Timesa svoj će vrhunac moći doživjeti tek nakon okončanja rata, budući da korporativni lešinari još ne mogu znati s koje će granične crte moći komadati ukrajinsko gospodarsko tkivo, kakvi će točno biti politički uvjeti gozbe te u kojem će se obujmu iskazati antineoliberalni otpor pauperiziranog ukrajinskog radništva.

Pritisnuti Kijev

Jednako tako, ne treba zanemariti kontekst nadolazećih američkih predsjedničkih izbora u koje oporbene Republikanske struje ulaze s međusobno kontradiktornom, ali jakom retoričkom artiljerijom. Veća frakcija desnih glasača u SAD-u ne zauzima nekoć klasični antiruski stav, već pretežito bjesni zbog silnih prelijevanja federalnog novca izvan države koji je mogao biti uložen u domaće saniranje sve veće ekonomske i financijske krize, raspadnutu infrastrukturu i industrijske kapacitete. Nezanemariv dio Amerikanaca ponovo se postrojava iza Trumpove verzije nacionalizma zvane »America first«, a njihovu barem nominalno anti-ratnu retoriku vladajući Demokrati ne mogu vječno ignorirati. Da bi Biden mogao i trebao pokušati nešto mirovno i time izbiti glavni argument iz Trumpovih ruku sugerira i predsjedniku naklonjen NBC, pogotovo pri kraju spiskanog mandata u kojem se najstariji lider u povijesti SAD-a nema čime pohvaliti.

Na stranicama najzvučnijih anglofonih publikacija već se nekoliko mjeseci pojavljuju znakovi pucanja američko-ukrajinskog partnerstva, prvenstveno u obliku ozbiljnih kritika ukrajinskog vodstva. Najraniji od njih pojavili su se početkom ožujka kada je ujedinjena medijska fronta predvođena New York Timesom prenijela kako Washington za uništenje plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 više ne okrivljuje Rusiju, nego »proukrajinsku grupu«. Iako slavnim »neimenovanim dužnosnicima« ovog puta nije povjerovao nitko – niti ukrajinski navijači, niti ruski drukeri, niti neutralna većina svijeta, a vjerojatno niti novinari koji su ovu priču iz visokih izvora prenijeli – u lipnju su tajnoviti visoki izvori opet progovorili, tada izravno usosivši prijatelje iz Kijeva. Prema ovoj narativnoj peripetiji, podmukli su članovi ukrajinske vojske ekološki zločin izvršili protivno upozorenjima američke špijunske mreže koja je, navodno, o saboterskim planovima imala detaljne informacije, ali svejedno nije obavijestila svoje saveznike Nijemce i njihove energetske partnere Ruse.

Naravno, kritičnijima među čitateljima bilo je jasno kako ove nepotkrijepljene i nevjerojatne teorije služe da bi si Washington za rabote u Baltičkom moru priskrbio alibi, a sve neposlušniji Volodimir Zelenski pritisnuo. Potonja je teza dobila medijske noge nizom pesimističnih analiza o ukrajinskim vojnim mogućnostima, ali i dotad neviđenim izvještajima zapadnih ljudskopravaških udruga o ukrajinskim ratnim zločinima i korištenju zabranjenog oružja kao što su protupješačke mine. Međutim, u javnosti je posebno odjeknulo svibanjsko otkriće Washington Posta koji je prenio kako je Kijev zbog SAD-ovog protivljenja odustao od planova da dalekometnim oružjem gađa duboko u ruski teritorij te uništi ruski naftovod Družba kojim se opskrbljuje centralna Europa. Ukrajinski predsjednik ovo je razilaženje objasnio manjkom američkog povjerenja u njegov suradnički tim, da bi svoju ogorčenost potvrdio javnim okrivljavanjem Zapada za sporu dostavu oružja i posljedični fijasko ukrajinske ofenzive.

Negodovanja Zelenskog nastavila su se i ovog tjedna nakon što mu NATO na samitu u litavskom Vilniusu nije uručio željenu pozivnicu za učlanjenje. Fotografije razočaranog i izoliranog ratnika u maslinastom obišle su svijet zajedno s izjavama glavnog tajnika Sjevernoatlantskog saveza Jensa Stoltenberga, koji je kazao kako o članstvu ne može biti rasprave ako Ukrajina ne pobijedi u ratu. Nastavak dvostruke politike provociranja Rusije i istovremenog držanja Ukrajine na distanci potvrdio je Joe Biden izjavom kako Ukrajina »nije spremna« za ulazak u NATO, premda s operativne strane ukrajinska vojska već koristi NATO-vo oružje i opremu, intel, tj. vojne informacije, digitalne baze podataka te usluge neborbenog ljudstva poput instruktora i operacijskih planera. Dakako, ono što bi se formalnim ukrajinskim članstvom promijenilo bila bi obveza svih tridesetak država članica da svoje trupe pošalju na megdan najjačoj svjetskoj nuklearnoj sili, što je ishod koji samo psihopati mogu poželjeti.

Niska strateških debakla

Sigurnosno vijeće Ruske Federacije, najvažnije tijelo ruskog ratnog pohoda, ni sa čim nije dalo do znanja da misli odustati od postizanja službenih ciljeva »specijalne vojne operacije« – uklanjanja vojno-sigurnosne prijetnje iz svog susjedstva i geopolitičke neutralizacije Ukrajine. Dok će za drugi cilj diplomacija biti neophodna, Putin je na dobrom putu da ostvari onaj prvi, s obzirom da ukrajinska ofenziva nije ugrozila rusku obrambenu liniju, pa će ruska vojska do daljnjeg ostati na pozicijama s kojih se nije pomakla mjesecima. Ruskim se medijskim krugovima već dulje vrijeme širi uvjerenje kako će rat biti gotov do kraja godine, no ono što je sigurno bez obzira na pogođenost ove evaluacije jest činjenica da Rusija trenutno uživa najkomotniju poziciju od početka svoje brutalne invazije.

Dovođenjem u situaciju u kojoj ne mora ovisiti o tuđim obećanjima, Putin je u praksi pokazao kako sa zemljama Zapada ne misli imati posla, odlučan da ovog puta ne nasjedne na izigravanja Ukrajine i Europe poput onih oko Minskih sporazuma. Istovremeno, ruski vrh predvođen inoministrom Lavrovom proklamira spremnost za razgovor o postratnim aranžmanima, no iskrenost ovih navoda SAD i Europska unija dosada su propuštale testirati.

Naravno, najveći gubitnik ovog bezrazložnog čekanja je Ukrajina koja za teritorijalni povrat ima sve manje šanse što se duže rat oteže pošto njeni gubici, ponajprije oni u ljudstvu, garantiraju da njihova vojska u bliskoj budućnosti neće biti sposobna voditi nikakav oštriji sukob. Vođe vojno, ekonomski, politički i diplomatski oslabljene te sve više zavisne Ukrajine svojim inzistiranjem na maksimalističkim i lako odbacivim ciljevima nastavljaju s kolosalnom strateškom greškom koju će ukrajinski narod plaćati desetljećima. Odbijanjem svake prilike za postizanjem diplomatskog kompromisa – implementacija sporazuma Minsk 1, 2014. i Minsk 2, 2015. godine, pojačano moljakanje NATO-ove članske iskaznice 2021., napuštanje istanbulskih pregovora 2022. – vlasti Petra Porošenka i Zelenskog bezglavo su jurišale u eskalaciju rata te nepovratno pogoršavale vlastitu pregovaračku poziciju.

Nažalost, niti desetljetnom europskom sekundiranju ovoj propaloj politici ne vidi se kraja, budući da Europska unija nije izrodila nikog boljeg od mađarskog premijera Viktora Orbana da javno zagovara zaustavljanje ratnog ludila. Kada je riječ o ključnoj ulozi Europske unije u okončanju rata situacija se nije promijenila u odnosu na prije 18 mjeseci. Dok Francuska grca u internim problemima, Njemačka kao politički najutjecajnija i ekonomski najznačajnija europska zemlja čeka naputke iz Washingtona, ne shvaćajući da većinu konaca europske budućnosti drži u svojim rukama. Europski bi mirovni impuls naposljetku mogao stići s najneočekivanijih adresa. Dobro upućeni američki novinar Seymour Hersh pisao je kako politički čelnici Poljske, Latvije, Litve, Estonije te Mađarske potiho mole Zelenskog da okonča rat, uz opasku da ukrajinski lider počinje gubiti privatnu potporu istoka Europske unije.

Kada god neminovni mirovni pregovori započeli i tko god da zbog njihovog potezanja počini politički rizik, EU i SAD moraju biti spremni na dogovor s Rusijom koji će uključivati dvije razine. Prva je rješenje za Ukrajinu i Donbas koje će uključivati definiranost teritorijalnih granica ili autonomnih zona, načine fizičke implementacije budućeg sporazuma, kompromis oko političke naravi vlade u Kijevu te sustav reparacija i obnove uništene zemlje. Premda dvije dosadašnje mirovne inicijative za Ukrajinu – kineska i afrička – dosad nisu naišle na pozitivan odgovor, one će do daljnjega služiti kao konkretni dokazi da je međunarodna zajednica predana mirovnim naporima i da o razrješenju ukrajinskog rata, sukoba s uistinu globalnim posljedicama, neutralne i siromašne zemlje imaju mnogo toga reći.

Druga razina dogovora je stvaranje dugoročne paneuropske sigurnosne arhitekture koja će obuhvaćati Ukrajinu, Rusiju, Bjelorusiju, Moldaviju i cijelu Europsku uniju, s naglaskom na zemlje bivšeg socijalističkog bloka. Ovaj će pakt morati ponovno uspostaviti ekonomske veze između Rusije i ostatka Europe čiji je raskid donio toliko patnje svim zahvaćenim narodima. Drugim riječima, on će morati sadržavati gospodarski plan koji će u većoj ili manjoj mjeri sličiti na postratnu Europsku zajednicu za ugljen i čelik iz čijih se uspjeha daju naučiti lekcije. Dijametralna suprotnost interesa američkog imperija i europskog stanovništva, ali i kapitala, glavni je kočničar ovog idealnog scenarija bez kojeg stari kontinent neće moći biti siguran od najkatastrofalnijih nestabilnosti, što je otkriće koje još nije stiglo do glava briselskih tehnokrata, štrebera i poltrona. Uskraćeni za demokratske mehanizme kojima bismo mogli utjecati na najviše političke procese, ne preostaje nam drugo nego da u nadi iščekujemo da se šture informacije o tajnim diplomatskim sastancima pretvore u sadržaj dostojan prijelomnih vijesti. U suprotnom bi zakon džungle, poput onog ukrajinskog iz 2014. godine, mogao postati farsičnom budućnosti njegovanog europskog vrta.