Foto TZG Novalje
U svojoj skromnosti i siromaštvu, umjesto raskošnih kuća i visoka komfora, Novaljci ponudiše svoju dušu, veliko gostoprimstvo i srdačnost bijahu zamjena za sve materijalne nedostatke. Fetu sira i pršuta, čašu crnog domaćeg vina kušao je svaki gost. I nije to morao platiti. Još je kao uspomenu na ljetovanje i svog dobrog domaćina kući ponio bocu rakije i domaćeg prošeka
povezane vijesti
Turistička Novalja razvikana je danas daleko izvan hrvatskih granica, u Europi i svijetu. Nadasve među mladom populacijom. Tko još nije čuo za Zrće, a upravo ta velika prekrasna plaža postala je sinonim Novalje i njezina turizma, kultno okupljalište, mjesto razuzdane zabave desetaka tisuća mladih iz čitava svijeta. Tko je bio u Novalji, a nije posjetio Zrće, kao da nije ni bio. To je neoprostiv propust, posebno za mlađu generaciju.
Takav je današnji status turističke Novalje, mjesta u kojemu se živi, i zabavlja 24 sata, u kojemu glazba danonoćno trešti, a vrata mnogih ugostiteljskih objekata uopće se ne zatvaraju. Današnja Novalja živi intenzivan turizam, pun dinamike, turizam mladosti, njezina poimanja života, odmora i zabave. Nama starijima, i obiteljskim ljudima uopće, teško prihvatljivog i razumljivog. Vremena su se promijenila, ne čujem to prvi put!
Novalja – mjesto, a danas grad – desetljećima je slovila za pojam obiteljskog ljetovališta. Nekad, u bivšoj državi… Teže se sada za Novalju opredjeljuju obitelji željne mirnog odmora na lijepim plažama, ugodnih večeri uz more, mirnih noći. Novalja sada nudi drukčije užitke, »život do daske«, kako bi rekli oni koji se tamo zabavljaju. Onaj drukčiji, prijašnji način ljetovanja i odmora u Novalji spada u vremeplov. A baš će ovogodišnje novaljsko ljeto proteći pod okriljem turističkog vremeplova.
Novalja obilježava 70. obljetnicu turizma. Moglo bi se reći – službenog turizma! Jer, dolazilo se u Novalju na odmor i ljetovanje znatno ranije, desetljećima, pa i tisućljećima. Da, Novalja s punim pravom može govoriti o turizmu koji traje od rimskih vremena. Za službeni početak turizma u Novalji davno je određena 1953. godina. Ne bez razloga. U sjećanju su mi neki detalji iz tog, sedam desetljeća dugog razdoblja turističkog poslovanja. Nije to obljetnica kakvom se mogu hvaliti najbliži susjedi, kao što su Rab i Lošinj, ali nije zanemariva. Mnogi su u turizam uplovili i kasnije pa su ostvarili visoke domete.
Najvažnija kućna radinost
Godine 2003., u sklopu obilježavanja 50-godišnjeg jubileja, novaljskom turizmu podarena su dva značajna objekta. U centru Novalje, praktički na samoj obali, otvorene su nove prostorije Turističke zajednice, a podalje od mjesta, iznad novaljskog polja, na rubu brdovite i krševite Zaglave, novosagrađeni hotel Boškinac, danas jedan od kultnih simbola novaljskog turizma. Album sjećanja vrtim još unatrag. Godina je 1993. – ratna. Ima turista, ali je to daleko od turizma kakav Novalja poznaje. Jubilej – 40. obljetnica, obilježen je finalnom manifestacijom konvoja brodova Mare Croaticum i svečanom sjednicom Sabora Turističke zajednice Novalja. Opet sam nazočio i, što je najvažnije, sačuvao bilješke. U njima nalazim zanimljive podatke koje je tom prigodom prezentirao Zlatko Škunca, tadašnji predsjednik Turističke zajednice. Uvodno je istaknuo da Novalja svoj preobražaj najviše mora zahvaliti turističkom gospodarstvu. Prvi koraci, prema njegovim riječima, učinjeni su u godinama prije Drugog svjetskog rata, kada su neke obitelji pokrenule kućnu radinost. Na sastanku Poljoprivredne zadruge u studenome 1952. postignut je dogovor za turizam. Ljeto 1953. dovelo je prve goste, s prilivom iznad očekivanja. Svaka nova sezona donosi više posjetitelja, kapaciteti su nedovoljni. Prva turistička investicija bio je restoran Jadran kapaciteta 400 mjesta. Iz odjela za turizam Poljoprivredne zadruge 1960. godine formirano je Ugostiteljsko poduzeće Turist. Potom se grade dva hotelska paviljona, pa 1967. hotel Liburnija. Hotel Loža otvoren je 1971. godine, a glavna mu je karakteristika cjelogodišnje poslovanje. Značajan je datum i 1977. godina, kada se Turist pripaja Kompasu iz Ljubljane. Od prvih dana do danas najvažniju ulogu u segmentu smještaja ima kućna radinost. Do 1964. godine samo je ona prihvaćala goste. U početku su uvjeti bili skromni, ali je ubrzo krenula gradnja novih kuća i modernizacija postojećih do visoke kategorije. A, onda je krenula gradnja apartmana, što ne staje do vremena današnjeg. |
Težaci i ribari
Novalja je u pravi turizam krenula bez struje i vode, bez asfalta i potrebne infrastrukture, stari parobrod bio je jedina veza sa svijetom, dovozeći u ljetnim mjesecima turiste tri puta tjedno. Težačka i ribarska Novalja okrenula se turizmu, težaci i ribari preko noći odjenuše bijele bluze. Vizionari osjetiše duh budućeg vremena, ljudi bez velika obrazovanja i stručna školovanja udariše temelje boljem životu svojih kćeri i sinova, a još više unuka i praunuka. Osnivanje Turističkog društva 1953. godine označava početak organizirane turističke djelatnosti u Novalji.
Od toga vremena Novalja bilježi konstantan turistički rast i razvoj koji je danas dostigao razmjere kakve nisu mogli zamisliti ni najveći optimisti među onima koji su u to za nas davno vrijeme došli na ideju da se osnuje Turističko društvo i pozovu gosti na ljetovanje u Novalju, te da tadašnja Poljoprivredna zadruga sa svojom neuglednom gostionicom postane nositelj turističke djelatnosti. U skromne težačke kuće privremeno useliše neki nepoznati ljudi, »stranci«, kako Novaljci u to prvo vrijeme nazivahu sve turiste. Ti prvi »stranci« bijahu Slovenci i Zagrepčani, a koju godinu nakon njih istim putem doploviše na otok i u Novalju prvi pravi stranci, najprije Austrijanci, pa potom Nijemci i Talijani, a za njima ostali Europljani i svi ostali.
Nekada je Zrće izgledalo ovako / Foto ARHIVA BRANKO ŠULJIĆ
Život novaljskog čovjeka počeo se mijenjati. Najprije postupno, u malim koracima, pa sve brže, pa još brže… Poljoprivreda i ribarstvo još su dugo bili temeljni izvori egzistencije, a lakše zarađeni turistički dinar samo je ublažavao vječitu egzistencijalnu borbu otočnog čovjeka. Pune konobe vina, koje je teško nalazilo puteve do tržišta, i čuveni paški sir, koji se ipak bolje prodavao, bila je ekonomska svakodnevica većine novaljskih obitelji. I ribari su tukli more, gubili noći, a svoj ulov često nisu imali kome prodati. Broj zaposlenih… a gdje se uopće moglo zaposliti u to vrijeme? I počeše dolaziti turisti.
Feta sira i pršuta
U svojoj skromnosti i siromaštvu, umjesto raskošnih kuća i visoka komfora, Novaljci im ponudiše svoju dušu, veliko gostoprimstvo i srdačnost bijahu zamjena za sve materijalne nedostatke. Fetu sira i pršuta, čašu crnog domaćeg vina kušao je svaki gost. I nije to morao platiti. Još je kao uspomenu na ljetovanje i svog dobrog domaćina kući ponio bocu rakije i domaćeg prošeka, koji Novaljci držahu lijekom i koji se pio samo u iznimnim zgodama. Svi ti gosti, koji su se najprije brojali u stotinama, a ubrzo ih je bilo i tisuću i još više, morali su jesti, nisu mogli živjeti od sunca i čistog mora. Odjednom zatrebaše kuhari koji će gostima pripremiti obroke, konobari koji će ih posluživati. Zatrebaše, a nije ih bilo. Ali problema zbog toga nije bilo. Novaljski čovjek doskočio je tome. Nakon što su pomuzle ovce i napravile sir, novaljske domaćice našle su se u restoranskoj kuhinji. Muškarci su posluživali goste, pa u pauzi između dvaju obroka skočili u polje ili isplovili na more baciti mreže.
Početak je obećavao, pa su i promjene bile neminovne. Krenulo je školovanje stručnog kadra, jer turizma bez njega nema. Počele su se uređivati kuće, graditi nove. Došla je voda, došla je prava struja, a ne samo večernja, došla je cesta, most je otok povezao s kopnom, odnosno preko trajekta druga cestovna veza. Ostvarila se i davnašnja želja najstarijih turističkih djelatnika – Novalja je dobila hotele, iako osnovu njezinog turizma i danas čine veliki kapaciteti kućne radinosti.
Lice Novalje ubrzano se mijenjalo. Od malog sela stisnutog uz more, okupljenog oko rive i dvije crkve, Novalja je izrasla u grad, pa danas i službeno ima takav administrativni status. Čak preveliki grad u kojemu se gradnja otela kontroli, zbog čega je izgubljena slika primorskog i otočnog mjesta. Intimno ljetovalište s više prekrasnih plaža preraslo je u industrijsko turističko središte. Ali i danas kao veliki turistički centar Novalja će svom gostu ponuditi izvorni paški sir i domaće vino, proizvod rijetkih pojedinaca koji su ostali vjerni djedovskim korijenima i tradiciji po kojoj je njihovo mjesto stvaralo svoj turistički identitet.
Česi krajem 19. stoljeća
Organizirani turizam u Novalji krenuo je 1953. godine, ali prvi gosti počeli su dolaziti i znatno ranije. Bijaše to početkom prošlog stoljeća, preciznije u godinama odmah nakon Prvog svjetskog rata. Neki izvori navode da su bogati Česi Novalju otkrili još krajem 19. stoljeća. Ali nisu uspjeli u naumu da je već tada učine mondenim ljetovalištem. Došli su Česi i počeli pošumljavati otočni kamenjar, a ono što bi oni danju zasadili, Novaljci im noću počupaše. Tvrdokorni novaljski seljak brinuo je za svoje ovce, za koje neće biti paše ispod zelenih borova. Razmišljali su tako pradjedovi, ali ne i praunuci, pa je okoliš Novalje davno zazelenio, a na mnogim škrtim pašnjacima niknula su velebna zdanja namijenjena turističkom biznisu ili su okovani betonom s istom namjenom.
Povijest novaljskog turizma ne iscrpljuje se Česima, kojima mnoga, danas poznata turistička središta na našoj obali duguju svoje početke. Novaljski turistički korijeni znatno su dublji, stari dva tisućljeća, a ne tek sedam desetljeća. Tako tvrde povjesničari, potkrepljujući svoje navode konkretnim dokazima. Na mjestu današnje Caske, u blizini Novalje, ljetovala je supruga velikog Julija Cezara. Da, osobno ona! Njezina sestra u Caski sagradila je ljetnikovac u kojemu je ugostila ne samo svoju sestru nego i mnoge ugledne i poznate rimske građane svoga vremena.
Školski jedrenjak JRM-a
Neka mi je dozvoljeno još malo vraćanja u prošlost, u vrijeme što ga pamtim iz djetinjstva. Ma nisam bio baš dijete, završavao sam sedmi razred. Događalo se posljednjih dana škole, sredinom lipnja. Slavila se deseta godišnjica turizma u Novalji. Priređena je velika fešta. Povorka se formirala ispred škole, današnja zgrada Gradskog poglavarstva. Sačinjavali su je školska djeca, omladina, mjesni folklor, zaposlenici svih poduzeća, mnogi mještani, čelnici mjesta i općine, uvaženi gosti, predstavnici JRM-a, Jugoslavenske ratne mornarice. Prošla je povorka gotovo kroz čitavu Novalju, a potom je na Loži održan narodni zbor, danas bismo rekli – miting. Kako danas tako i onda redali su se govornici, od lokalnih do kotarskih. Ondašnji kotar mogli bismo smatrati pandanom današnje županije, a otok Pag i tada je bio »malo simo – malo tamo«, jednom u Zadru, pa onda u Rijeci. U popodnevnim satima odigrana je rukometna utakmica, ili turnir, teško se sada sjetiti. Svečanost u Novalji uveličao je školski jedrenjak JRM, Jadran, usidren ispred Novalje. Uz rivu se nije mogao vezati zbog većeg gaza. To je onaj brod oko kojega se danas spore Hrvatska i Crna Gora. Ukazala mi se tada prilika, i nisam je propustio – nekoliko sati proveo sam u razgledanju tog atraktivnog broda. |
Od antičkih vremena
Mnogima će ova priča djelovati nestvarno. Međutim, tu negdje, na današnjim novaljskim prostorima ili u blizini njih nalazila se Cisa, velika rimska luka. Onda je jasno da je u neposrednoj blizini, pokraj lijepe plaže mogao biti ljetnikovac značajne osobe toga vremena. U kamenu isklesani rimski vodovod završava u samom središtu Novalje, a jedan njegov nadzemni krak čiji su tragovi još vidljivi išao je u smjeru današnje Caske. Ne bez razloga. Morao je tamo boraviti netko velik i važan kada je imao i tekuću izvorsku vodu. Očito nije bio svjestan da će njegovim turističkim putovima svakog ljeta gaziti tisuće Europljana, zbog kojih je u Novalju i na Pag davno stigla voda s kopna.
I da se razumijemo, priča o supruzi Julija Cezara i ljetnikovcu njezine sestre na Caski nije marketinška tvorevina kojom se nastoji »očarati« goste, izvući od njih koji euro više, kao što se radi u mnogim turističkim odredištima širom svijeta. To je dokazana činjenica, a nju mi je svojedobno ispričao poznati i uvaženi povjesničar Nikola Crnković, rođeni Novaljac. Još je naglasio, onako na svoj način, da 1953. godinu »za početak turizma računaju samo komunisti, jer sve su oni započeli«.
Danas je teško govoriti tko je bio inicijator, tko je prvi spomenuo riječi turisti i turizam. Poznavao sam novaljske čelnike toga vremena, davno su preselili u dobra spominjanja, kao i mnogi njihovi potomci. Sjećam se, spominjano je nekoliko imena, najčešće Emil Dabo Blasić. Bio je prvi čovjek Novalje, »narodni poslanik« u saveznoj skupštini Jugoslavije. U vrijeme pokretanja novaljskog turizma bio sam dijete da bih mogao o tome suditi. Ali je nepobitno da je Teofil Smojver bio prvi predsjednik Turističkog društva. S njim sam dugo razgovarao u prigodi obilježavanja 50. obljetnice turizma 2003. godine. Sjećao se mnogih detalja iz tog dalekog vremena. Nešto sam zabilježio i – sada – pronašao bilješke.
Sjećanja Teofila Smojvera
Tada je Novalja, pričao je Teofil Smojver, imala Poljoprivredu zadrugu, u čijem je sklopu bila i gostionica. Sve skupa slabo je poslovalo, pa se u studenome 1952. došlo na ideju da se krene u turizam. Osnovano je Turističko društvo, objavljen oglas u Vjesniku, glavnoj hrvatskoj novini toga vremena, kasnije i u slovenskim novinama.
Prvi gost, odnosno gošća došla je brodom – gospođa Zinka iz Kamnika u Sloveniji. Rekao je i njezino prezime, ali ga nisam zapisao. Na Velu rivu iskrcala se 7. lipnja 1953. godine. Malo potom došla je velika organizirana grupa, također iz Slovenije. Za njih je organiziran i doček. Toga se malo sjećam. Loža je bila krcata, valjda se sjatila cijela Novalja. Pamtim i to da smo u našu kuću, u Boškinčevomu dvoru, primili četvero turista. Sjećam se i toga da su ljudi iz Zadruge prethodno obilazili kuće, evidentirali tko je zainteresiran za primanje turista. Skromne su tada bile novaljske kuće – »čista kamara i postilja u njoj«.
Teofil Smojver posebno je istaknuo jednu zgodu s tog dočeka. Nije upravni govor, prepričavam, ali stavljam u prvo lice jednine, radi autentičnosti.
– Dok je vapor s timan gostiman koštival, došal mi je Jurić Stojanov, govori da bi trebal održat govor. Odgovaran mu da sam parićal. E, ali u ovoj gužvi neće te niki ni vidit, ni čut, moraš se na ča dignut. A na ča, pitan ja… Kad, evo ti za dva minuta Jurića, valja bačvu od nafte, pomogal mi je na nju se dignut. I tako san s bačve poželil dobrodošlicu prviman gostiman. To se ne zaboravlja!
– Prvog ljeta imali smo više od 400 gostiju iz Slovenije. Pola stoljeća intenzivno se razvija ljubav između Novalje i turizma, ljubav koja je danas čvrsta i obostrana. Međusobno su se prigrlili i zagrlili. U turizam se u Novalji krenulo doslovno od ničega. Ali su Novalja i Novaljci turizmu i svojim gostima podarili ljudsko lice, dočekivali ih otvorena srca, gostoljubivost je nadoknađivala sve manjkavosti. Turizam je došao u dobre ruke, rekao je tom prigodom Teofil Smojver.
