Ministrica turizma Nikolina Brnjac iznijela je jučer zanimljive brojke o porastu broja ležajeva u privatnom sektoru. Pa je tako rekla da Hrvatska u odnosu na prošlu 2002. sada ima čak 33.000 više ležajeva u privatnom sektoru. A u odnosu na 2017., dakle samo šest godina ranije, Hrvatska sada ima, možda nećete vjerovati, čak 300.000 novih ležajeva. Naravno, u tom istom privatnom sektoru. Brojke su fakat zastrašujuće. Cijeli jedan grad više može sada doći na more u Hrvatsku nego 2017 godine. Može, ali je pitanje veliko hoće li. Posebno kada se uzmu u obzir cijene koje trenutno vladaju na obali.

Neki dijelovi zemlje, posebno daleko su previše postali ovisni o turizmu. To utječe i na društvo i na gospodarstvo i na način na koji žive ljudi na tim područjima. A koliko je sve to krhko pokazala je pandemije. Turizam je gospodarska grana koja je jako osjetljiva na ovakve stvari. Te prve godine pandemije posjet turista Jadranu bio je osjetno manji. Tada se nije znalo se koliko je korona teška bolest pa je puno turista puhalo i na hladno. To što su od korone bili zaštićeniji na plaži, u svom apartmanu ili hotelskoj sobi, puno njih nije previše marilo. Naprosto su ostali kod kuće. Ili su naprosto. prihvatili naputke svojih Vlada da u tako teškim vremenima budu domoljubni. I da novac koji bi potrošili na Jadranu radije upotrijebe na način da godišnji odmor provedu u svojoj zemlji.

Bila su to gadna vremena u kojima je svaka država prvo brinula sama za sebe, a tek potom za EU kao cjelinu. Sve to skupa itekako se osjetilo na turističkim brojkama. Stradali su i hoteli i kampovi i privatni smještaj. Došlo je manje turista nego inače. Njihov dolazak mogu smanjiti i neke druge pojave kao što su recimo politički nemiri u nekoj od susjednih zemalja, posebno onoj koja ima granicu s Hrvatskom dugu preko 1.000 kilometara. Dovoljno je da zapuca jedna puška da ne kažemo gdje, pa da zapadni turisti nakon kratkog pogleda na kartu odustanu od dolaska u Hrvatsku. Turizam je plaha biljka

Zbog svega toga zaista je nužno da se na tim područjima u većoj mjeri razviju neke druge gospodarske grane koje neće ovisiti o gore spomenutim vanjskim faktorima. Ako na tom dijelu države postoje nekakvi industrijski pogoni, oni mogu svoje proizvode izvoziti bez obzira je li vani vlada epidemija korone ili je netko odlučio zapucati u jednoj od susjednih zemalja. Takva je vrsta gospodarske djelatnosti puno neovisnija od turizma.

Ima tu naravno još nekih faktora. Od kojih je možda najvažniji onaj da se utječe na način života u tim krajevima koji sve više liči na rentijerstvo. U županijama koje se najviše bave turizmom i najveći je broj formalno i stvarno nezaposlenih. Posebno kada je riječ o mladim ljudima čije se obitelji bave baš iznajmljivanjem apartmana. Ima tu svega pa bi za objašnjavanje onoga što se događa zaista trebala detaljna sociološka analiza za koju ovdje nema mjesta. Ali je inače itekako potrebna. Jer bi inače stvari s daljnjim protokom vremena mogle otklizati još dalje u negativnom smjeru.

I tu je još, naravno, infrastruktura koja ne može podnijeti tolik broj objekata. To što je zadnjih godina

Izgrađeno na desetine tisuća novih apartmana sa stotinama tisuća ležaja dodatni je pritisak na ionako slabu infrastrukturu na obali. Često se događa, jedan grad u južnoj Dalmaciji je najbolji primjer tome, da novoizgrađeni apartmani nemaju najosnovnije priključke. Često je u pitanju čak i struja, da se ne govori o kanalizaciji.

Problem je toliki da ga ne mogu riješiti čak ni septičke jame. Već se i ove godine dogodilo da je more, odnosno da su plaže zagađeno fekalijama. Ako se ne zaustave ovakvi trendovi u jednom će trenutku hrvatski turizam uništiti samog sebe. Neće za to biti potrebni ni epidemije korone ili neke druge boleštine. Ili početak ozbiljnih sukoba u Bosni i Hercegovini.

Hrvatski će turistički sektor samog sebe zatrpati apartmanima, i da ne kažemo čime još. Naravno, da će tržište riješiti problem. Točnije riješit će samo dio problema. Dio objekata zjapiti prazan. Ali onaj drugi dio morat će rješavati netko drugi. Od urbane i socijalne katastrofe pa do nevraćenih kredita podizanih u želji za brzom zaradom. Moglo je to sve bolje ispasti.