Agrokor je kao zao duh koji prati Hrvatsku više od šest godina. Najnovija drama vezana je sada za navodnu prodaju poljoprivrednog biznisa nekadašnjeg Agrokora koji se sada zove Fortenova. A koja sada nema novca da plati preko milijardu eura za otkup obveznica od američkog fonda HPS. Pa je prvo menadžment pokušao prodati tvrtku, a kada to nije uspjelo, pokrenuo se HPS koji navodno kao uvjet za refinanciranje traži da Fortenova proda svoj poljoprivredni biznis kako bi mogla lakše vratiti dug. Uglavnom, radi se o visokim financijama, a za sve ono što se događa niti imamo dovoljno informacija niti bi ih mogli u potpunosti razumjeti bez nekakve barem elementarne MBA diplome. Ali jedno je ipak jasno. Fortenova je i dalje u sistemskim problemima koji traju sve tamo od prije šest godina kada je Ivica Todorić potpisao izjavu da se u skladu s lex Agrokor odriče svoje tvrtke.

Stoput se već napisalo kako je došlo do svega ovoga, ali nije zgorega ponoviti neke stvari. Naime, u kaotičnom i netransparentnom procesu pretvorbe i privatizacije tijekom sada već davnih devedesetih godina prošlog stoljeća Ivica Todorić je uz još nekoliko tajkuna iskočio kao najveći hrvatski poduzetnik. Kako su godine prolazile, drugi su otpadali, uključujući i najvećeg tajkuna broj dva Miroslava Kutlu, a Todorić je bio ustoličen kao temeljni i nezaobilazni kapetan ne samo hrvatske industrije nego i cijelog gospodarstva. Politika je u svemu tome asistirala, ali se nitko nije usudio povući crtu i ustvrditi da je Agrokor postao prevelik da bi mogao propasti, a da za sobom ne povuče dobar dio hrvatskog gospodarstva. Štoviše, politika je bila sretna da utrapi Todoriću neke krhke i posrnule tvrtke što je on prihvaćao, očito kao dio nekog većeg dogovora. I tako je sve to trajalo više od jednog desetljeća. Dakle, za čudovište koje je Agrokor postao odgovorna je politika, baš sva koja je vodila Hrvatsku tamo od 1990. pa negdje do 2015. kada je postalo jasno da je Agrokor upao u ozbiljne poslovne probleme.

Nešto kasnije cijeli se ovaj problem srušio na glavu aktualnoj Vladi. Ona ga je naslijedila, nije sudjelovala u njegovom nastajanju, ali ga je morala riješiti. Odnosno, točnije, nije morala, mogla ga je prepustiti tržištu. To bi pak značilo da Akrokor ode u stečaj sa svim posljedicama koje bi iz toga proizašle. A kakve bi one bile, nitko do kraja ne bi mogao predvidjeti. Lako je iz promatračke ili analitičke fotelje tvrditi da bi to bila najbolja solucija. Da se, eto, država ne petlja i da sve prepusti tržištu pa ako Akrokor kako-tako preživi stečaj, okej. A ako ne, onda što se može, ali barem Vlada nije smetala nevidljivoj ruci tržišta da sama riješi ovaj slučaj. Na kraju je ipak odlučeno da se intervenira kroz takozvani lex Agrokor. I ishod je, barem zasad, prilično povoljan. Tvrtka je nastavila funkcionirati, očuvana je većina radnih mjesta, spašeni su praktički svi dobavljači, a da sve to porezne obveznike nije koštalo niti jedne jedine lipe. Tako je stanje i u ovom trenutku. Tako da se ovaj Vladin zahvat može smatrati uspješnim. Naravno, tu je i afera Borg, ali ako je tu bilo kakvog kriminala, novac je izvučen iz tvrtke, a ne iz proračuna. Time neka se bave DORH i USKOK. Uostalom, za vrijeme velike svjetske financijske krize američka je država u jednom trenutku nacionalizirala jedan General Motors. Pogaženi su dakle bili svi postulati kapitalizma. I to u zemlji koja utjelovljuje taj i takav gospodarski sustav.

E sad, što će iz svega toga na kraju izaći kada je u pitanju Fortenova, malo tko može sa sigurnošću reći. Lako je moguće da će netko drugi sada postati Todorić umjesto Todorića. A moguće je i da se original vrati. Ni on nije potpuno napustio utakmicu. I nada se ponovo postati njezinim glavnim i odlučujućim akterom.

A što se tiče Hrvatske, sada će se dogoditi da neke nekadašnje perjanice poljoprivredne industrije završe u tko zna čijim rukama. Poslovni je svijet prilično okrutno mjesto, a njegovi najveći igrači puno jači od malih država kao što je Hrvatska. Koja je svojim potezima itekako pridonijela da njezinu gospodarsku politiku na kraju tridesetogodišnje balade kroje američki fondovi rizičnog kapitala.