Hrvatska je u ovoj godini napredovala na globalnoj ljestvici u provedbi ciljeva održivog razvoja. U igri je 17 ciljeva čija se realizacija mjeri s 38 pokazatelja, a naša je zemlja 12. od ukupno 166 članica Ujedinjenih naroda koji sudjeluju u ovom statističkom svjetskom prvenstvu. U onom nogometnom trenutno smo treći, ali ni ova 12. pozicija što se tiče održivog razvoja nije loš rezultat. Štoviše, jako je dobar kada se pogleda da je na prvom mjestu Finska, a da je iza nas na 13. jedna Slovenija, zemlja čijim građanima možda i najviše zavidimo.

Naravno, ovo su dobre vijesti, ali kao i uvijek kada su u pitanju statistički podaci sve treba uzimati sa zrnom soli. A treba poznavati i kontekst. To što Hrvatska raste i brzo napreduje u ostvarivanju ciljeva održivog razvoja možda znači i to da su razvijenije zemlje, koje su iza nas na ovoj ljestvici, dobar dio posla oko toga već i obavile. Pa sada napreduju sporije od nas koji ih moramo stizati u nečemu što su oni dobrim dijelom već i odradili. Ali trendovi su jako dobri. Kao što se kaže u onim istraživanjima javnog mnijenja – zemlja ide u dobrom smjeru.

U izvješću UN-a kažu se zanimljive stvari o tome kolike su socijalne razlike. Pa se tako navodi da 20 posto hrvatskih građana koji primaju najveći dohodak imaju 4,6 puta više novca od 20 posto onih koji imaju najmanji. I ta je razlika u Hrvatskoj nešto manja od europskog prosjeka gdje petina onih s najvećim dohotkom ima 4,7 puta veća primanja od petine onih s najmanjim. Da tu Hrvatska napreduje pokazuje i činjenica da je 20 posto najbolje plaćenih Hrvata dobivalo pet put više od onih koji dobivaju najmanje plaće. Usto Hrvatska je smanjila udio osoba u riziku od siromaštva s 27,9 iz 2016. na 19,9 u prošloj godini.

Ova razlika između bogatih i siromašnih moguće da je ipak i veća jer je jako dobro poznata činjenica da u hrvatskom gospodarstvu postoji dosta velika siva zona u kojoj se također zarađuje jako puno novca, a da to nije uhvaćeno službenim statističkim radarima. Da se ne spominje legalna zarada iz suvlasništva nad tvrtkama i financijskih instrumenata gdje se također vrti veliki novac.

Hrvatska je mala i srednje razvijena zemlja. Da se bolje gospodarilo i dalje bi, istina, bila mala, ali bi bilo puno razvijenija. I to je velika šteta što su se propustilo brojne prilike od 1990. naovamo. Naravno, još ih je više nije iskorišteno i prije toga, recimo tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada se tadašnja vlast pokazala potpuno nesposobnom prilagoditi zemlju novim okolnostima. Pokazni je primjer bila činjenica da se Sovjetski Savez pod Mihailom Gorbačovom gospodarski otvorio prema zapadu pa su obje strane prestale koristiti jugoslavenske reeksport tvrtke, a što je pak dovelo do loma u brojnim tvrtkama koje su od uvozno-izvoznih poslova bile jako dobro živjele. Što je pak bilo nakon 1990. jako je dobro poznato, kao što je očigledno o kojim se propuštenim prilikama tu radilo.

Sada se igra nova utakmica u kojoj Hrvatska ima priliku ispraviti neke od brojnih pogrešaka napravljenih tijekom zadnjih desetljeća. Ulazak u EU, a sada i pridruživanje sustavu Schengena i eurozoni koje je na djelu od početka ove godine, daje snažan okvir za napredak hrvatske i približavanje vodećim zemljama EU-a.

Pitanje je hoće li Hrvatska taj okvir ispuniti na najbolji mogući način i izvući koristi iz ovih političkih uspjeha. Ona je činjenicom da je i u eurozoni i u Schengenu postala dio političke Lige prvaka. Ali treba jako dobro paziti da u njoj ne prođe onako kako je znao prolaziti Dinamo prije desetak godina kada su se sve utakmice redom gubile, a veliko je slavlje bilo kada bi se postigao kakav gol. I tada je Dinamo zadovoljio sve forme, formalno je s jedne strane igralo 11 njegovih, a s druge strane, 11 iz, recimo, Real Madrida. Ali rezultati su, oni početni, bili loši. Kasnije je ipak krenulo na bolje. Hrvatska je prije deset godina ušla u EU. Postavši članica ovog ekskluzivnog kluba imala je neke izravne koristi. Ali i neke izravne štete od kojih je najveća i najozbiljnija demografska katastrofa. Ovi pokazatelji o napretku u održivom razvoju govore o tome da se može nešto napraviti. Ali to još uvijek nije dovoljno.