Nikad ne pijem… vino, kultna je rečenica iz crno-bijelog filma »Drakula« Toda Browninga iz 1931. godine. Nju izgovara grof Drakula engleskom odvjetniku Renfieldu, koji počinje shvaćati da mu prijeti opasnost. Došavši poslom u Transilvaniju, da s tamošnjim grofom dogovori posao oko iznajmljivanja opatije u Londonu, Renfield se oglušio na upozorenja lokalnih stanovnika kako nije pametno ići u Drakulin dvorac, zbog vampirskih priča koje o njemu kruže. Prvi nadnaravni događaj kojem Renfield svjedoči događa se na putu prema dvorcu, kad primijeti da Drakulinu kočiju ne vodi čovjek, već šišmiš. Po dolasku Renfield stupa u jezivi dvorac, gdje ga dočekuje šarmantni i karizmatični grof. Raspravljajući o zaključenju posla, engleski se odvjetnik poreže na papire, a krv koja se pritom pojavi na jagodici srednjeg prsta izazove veliku pažnju Drakule, koji kao očaran ne može skinuti pogleda s kapljice. Tada odvjetniku ispadne križić pričvršćen za džep na odjeći, a transilvanijski grof dramatično odvraća pogled. Nakon što Renfield pospremi raspelo nazad, domaćin ga nudi vinom i izgovara famoznu rečenicu iz uvoda, nakon što odvjetnik primijeti da sebi nije natočio vina. Sve je praćeno misterioznim pogledom grofa Drakule, kojemu su samo oči osvjetljene, dok je ostatak lica u sjeni.

Iako ovo nije prvi film o mitskom vampiru – i tu svakako treba spomenuti »Nosferatu« iz 1922. godine, gdje grof Orlok ima Drakuline osobine, ali je zbog autorskih prava preimenovan – jedan je od najupečatljivijih i najpopularnijih filmova na ovu temu. Uvelike je za to zaslužan Bela Lugosi, koji je utjelovio lik transilvanijskog grofa gospodskih manira. Njegov spor, odmjeren govor, s izraženim mađarskim naglaskom i dramatičnim zastajkivanjima, dodatno naglašava Drakulinu zlokobnost, dajući istovremeno jeziv i karizmatičan ton liku. Lugosiju ovo nije bila prva uloga u vampirskoj koži. On je 1927. godine već na Broadwayu utjelovio grofa Drakulu, koji se kao fiktivni lik prvi puta javlja 1897. godine u istoimenom romanu Brama Stokera. »Bela Lugosi je mrtav… Nemrtav, nemrtav, nemrtav…« pjevat će engleski bend Bauhaus 1979. godine, poistovjećujući već dvadeset i tri godine pokojnog glumca s Drakulom, što svjedoči o tome koliko je njegova uloga bila upečatljiva. Ona će nadahnuti mladiće iz Northamptona, koji se u vrijeme njegove smrti još nisu ni rodili, ne samo za tekst i melodiju pjesme već i za cjelokupnu estetiku koja će iznjedriti novi glazbeni žanr – gothic rock.

Na koncu kažimo kako su horor-filmovi bili popularni i u dvadesetim godinama 20 stoljeća, pa uz ranije rečenog »Nosferatu« Friedricha Wilhelma Murnaua, imamo još »Kabinet doktora Caligarija« Roberta Wienea, »Zvonara crkve Notre Dame« Wallacea Worsleyja i »Fantoma iz opere« Ruperta Juliana, da spomenemo samo neke zapažene filmove tog desetljeća. Međutim, 1931. je ipak posebna za ovaj žanr jer osim Browningove »Drakule« izlaze horor-klasici »Frankenstein« Jamesa Whalea te »Dr. Jekyll i Mr. Hyde« Roubena Mamouliana, koji će izvršiti veliki utjecaj na kasniju filmografiju, ali imati i veliki komercijalni uspjeh. Nema sumnje, bila je to godina horora!