Dok je 1916. godine bjesnio Prvi svjetski rat te je »maksim« lupao po divizijama kod Verduna u Francuskoj, pretvorivši ga u jedno od najkrvavijih bojišta, tristotinjak kilometara jugoistočno od tog stratišta, u neutralnom švicarskom gradu Zürichu, osnovan je dadaistički pokret.

Skupina umjetnika okupljena u Cabaret Voltaireu (Hugo Ball, Emmy Hennings, Hans Arp, Sophie Taeuber-Arp, Richard Huelsenbeck, Tristan Tzara, Marcel Janco i dr.) usprotivila se univerzalnosti, dogmama, važećim konvencijama, načelima i pravilima te se umjesto toga priklonila intelektualnom negacionizmu. Iako u osnovi umjetnički, bila je riječ o pokretu koji je uvelike nadilazio njegove okvire. Tristan Tzara, francuski pjesnik rumunjskog podrijetla i jedan od važnijih predstavnika ovog pravca te njegov osnivač, koji se u to vrijeme našao u Zürichu na studiju, dao je 1950. godine intervju u kojemu se osvrnuo na glavne motive pokreta i razloge za njegov nastanak:

»Da se razumije kako je nastao dadaizam valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje grupe mladih, koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvog svjetskog rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu, koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916., 1917. činilo se da rat nikada neće završiti. Štoviše, i za mene i za moje prijatelje rat je izdaleka poprimao iskrivljene proporcije odveć širokih mogućnosti. Otuda gnušanje i bunt. Bili smo protiv rata, no ipak nismo upali u zamku običnog utopističkog pacifizma. Znali smo da se rat može ugušiti samo ako mu se iščupa korijenje. Nestrpljenje da živimo bilo je veliko, gađenje se proteglo na sve oblike takozvane moderne civilizacije, na same njezine temelje, na logiku i jezik i pobuna je poprimila oblike u kojima su groteska i apsurd uvelike nadvladali estetske vrijednosti. Ne smije se zaboraviti da je u književnosti nametljivi sentimentalizam prikrivao ljudsko i da se loš ukus s pretenzijama uzvišenoga uvlačio u sve oblasti umjetnosti obilježavajući snagu buržoazije u svemu što je njoj najomraženije.«

Za ime pokreta također je zaslužan Tristan Tzara, koji je tvrdio da je riječ dada preuzeo iz Larousseova rječnika te da je na nju slučajno nabasao i da ona ništa ne predstavlja, ništa više od same pobune, iako se u nekim jezicima može povezati s određenim značenjima. Također, u okviru dadaističkog pokreta izdavana su glasila te traktati, međutim sve je stalo pod zajednički nazivnik kako čak ni dada ne smije biti talac dade. Dadaizam se proširio i izvan Züricha te najvažnije oaze ovog pravca, sa svojim specifičnostima, postaju New York, Köln, Berlin i Pariz, a neki od najistaknutijih umjetnika što su stvarali u tim središtima pod utjecajem dade bili su Marcel Duchamp, Francis Picabia, Man Ray, Max Ernst, Raoul Hausmann, Hannah Höch, George Grosz i André Breton.

Te 1916. godine u Zürichu se nalazio i Vladimir Iljič Lenjin, koji je bio u egzilu i još uvijek relativno nepoznata ličnost na svjetskoj sceni te je tamo prema nekim svjedočenjima igrao šah s Tristanom Tzarom. Godinu kasnije Lenjin će u zapečaćenom vlaku iz Njemačke otići za Rusiju, s mišlju da pokrene promjene – drugačije, no podjednako radikalne poput onih dadaističkih – u svojoj domovini, no više o tome u sutrašnjem broju…