Godina 1908. ostala je zapamćena po jednom od najtajanstvenijih događaja modernog doba – Tunguskoj eksploziji. Tog 30. lipnja, u zabačenoj sibirskoj regiji kod rijeke Tunguske, masivna eksplozija snažnija od 15 megatona zbrisala je s lica zemlje više od 80 milijuna stabala na površini većoj od 2.000 četvornih kilometara. Udarni valovi tog jutra proputovali su planetom, ostavljajući znanstvenike i javnost u čudu.

»U 7.43 zvuk sličan jakom vjetru čuo se. Odmah nakon toga začuo se užasan udarac koji je slijedio potres koji je doslovce potresao zgrade, kao da ih je udario težak kamen. Nakon prvoga udara slijedio je drugi, pa potom treći. Između prvog i drugog udara zabilježen je neobični podzemni zveket, slično željezničkoj pruzi po kojoj istodobno prolazi tisuću vlakova.

Nebo se, na prvi pogled, činilo bistrim. Nije bilo vjetra ili oblaka. Međutim, pažljivije gledajući prema sjeveru, tj. gdje se čula većina udara, neka vrsta pepeljastog oblaka vidjela se prema horizontu koji je postajao sve manji i prozirniji. Oko 2 – 3 sata popodne, potpuno je nestao«, zabilježeno je u novinama Krasnojarec svjedočenje stanovnika jednog sela u blizini eksplozije.

Eksploziju su registrirale seizmološke stanice diljem Euroazije. U nekim mjestima podrhtavanje tla bilo je snažno kao potres magnitude 5,0 na Richterovoj ljestvici. Kao nuspojava pojavila se i fluktuacija u atmosferskom tlaku koja je bila dovoljno jaka da se uočila u Velikoj Britaniji. Tijekom sljedećih dana, noćno nebo u Aziji i Europi bilo je tako osvijetljeno da se Londonu noću bez svjetla moglo čitati novine. U SAD-u, opservatoriji Smithsonian Astrophysical i Mount Wilson uočili su smanjenje u atmosferskoj prozirnosti koja je trajala nekoliko mjeseci.

Najprihvaćenija teorija o tome što se dogodilo govori o meteoroidu ili kometu koji je eksplodirao nekoliko kilometara iznad Zemljine površine. Nedostatak kratera potvrđuje ovu hipotezu, dok nevjerojatna snaga eksplozije, čak šezdeset puta jača od atomske bombe bačene na Hirošimu, podcrtava razorne potencijale nebeskih tijela. Znanstvena istraživanja započela su tek 1927. godine, kada je ruski znanstvenik Leonid Kulik organizirao ekspediciju u nadi da će otkriti ostatke meteoroida. Unatoč iscrpnim pretragama, nikakav materijalni dokaz svemirskog objekta nije pronađen, što je potaknulo alternativne teorije – od sudara s antimaterijom do vanzemaljskih svemirskih brodova.

Premda se takve ideje često odbacuju, one doprinose intrigantnosti ove priče. Lokalna plemena, poput Evenka, interpretirala su eksploziju kroz prizmu duhovnih vjerovanja, smatrajući je upozorenjem bogova. S druge strane, znanstvenici i danas proučavaju Tungusku kako bi razumjeli i spriječili potencijalne buduće katastrofe. Ovaj događaj označio je početak razvoja globalnih sustava za praćenje nebeskih tijela, čime se povećala svjesnost o prijetnjama iz svemira.

Više od stoljeća nakon eksplozije, Tunguska ostaje simbol moći svemira i nepredvidivosti prirode. Ona nije samo fascinantan prirodni fenomen – ona je i opomena čovječanstvu da bolje razumije i poštuje sile koje oblikuju naš svijet.