Album »Emotional Contracts« američkog indie rock sastava Deer Tick (Crni krpelj, kojeg li imena!) jedan je od najboljih ljetnih rock albuma ove godine. Iako su u deset pjesama izmiješali niz glazbenih pravaca i izraza, uspjeli su baš u svakoj pjesmi odraditi odličan posao pa 40-ak minuta glazbe djeluje energično, pjevno, poletno, plesno… Sve pršti od gitara, refreni su idealni za zborsko pjevanje, ritam diže na noge, tekstovi udaraju po negativnostima, ali bez očaja i plača.

Plesno i razigrano

Odličan agresivni i sirovi vokal Johna J. McCauleyja, sjajne gitare Iana O’Neila te uigrana ritam-sekcija koju čine braća basist Christopher Ryan i bubnjar Dennis Ryan, dojmljiva je u svakoj izvedbi.

Southern rock uvod »If I Try to Leave« diže sa stolice ili iz kauča žestinom, rifovima, ritmom i pozitivnom energijom koja se nastavlja i u sjajnom indie rock trenutku »Forgiving Ties« u kojem čak ni tekst o tome kako je pjevač (u ovom je slučaju to gitarist O’Neil) uhvaćen između dosade i bijesa ne umanjuje pozitivu, a još manje to čini »Grey Matter«, sjajna himna svim »supstancama« koje omogućavaju bijeg iz sivila.

»If She Could Only See Me Now« opet se vraća na američki Jug kroz blago osvetničku ljubavnu u kojoj je glavna tema želja da ga ona bar sada, kad ju je prebolio, može vidjeti! Za razliku od te pjesme, klasično gubitnička tužaljka je »Running from Love« koja je u svom najvećem dijelu odličan starinski soul kao što je »Once in a Lifetime« klasični college radijski trenutak u kojem u pjesmi o razlazu i emocijama nakon tog čina čujemo i funky doprinos plus malo disco basa. I sve je to dobro te, opet se treba upotrijebiti pojam – razigrano. Sjajna ljubavno-svađalačka »Disgrace« prpošna je i zarazno plesna, što i nije čudo kad su joj temelji u kreolskom Louisiana zydeco zvuku.

Moćni završetak

Slijedi potom ljubavna tužaljka »My Ship« koja je samo uvod u prekrasnu ljubavnu baladu »A Light Can Go Out in the Heart« koja uz divne stihove (»ponekad i u srcu može nestati svjetlo«) oduševljava i nježnim i divnim gitarama za koje je, kao i za vokal, opet zadužen sjajni gitarist Ian O’Neil koji je odlično otpjevao pjesmu o iščeznuću ljubavi.

Za kraj »Krpelji« čuvaju moćnu, gotovo punih devet minuta dugu »The Real Thing« s rifovima i hard rock udarima kojih se ne bi postidjeli ni Zeppelini. Solidan tekst o gubitku ljubavi i osjećaj promašenosti nakon pola životnog vijeka prate čvrste rock gitare koje ne upadaju, zbog dužine pjesme, u opasnost skretanja u prog rock.

Sve u svemu, osmi studijski album grupe iz Rhode Islanda sjajna je potvrda mogućnosti i uigranosti ovog sastava koji je nakon dvadesetak godina nazočnosti napravio možda i svoj najbolji album. Glazbeno najraznovrsniji svakako. Zasluge za visoku kvalitetu u velikoj mjeri pripadaju i producentu, a to je bio Dave Fridmann (Mogwai, Sleater-Kinney, MGMT, The Flaming Lips…), svojedobno jedan od osnivača sjajnog američkog sastava Mercury Rev.