Iako se očekivalo da će možda i sam biti kandidat za predsjednika SDP-a nakon što je na europskim izborima bilo veliki pobjednik po preferencijalnim glasovima SDP-ovih birača, Tonino Picula odlučio je na unutarstranačkim izborima podržati Zlatka Komadinu u čijoj kampanji sada i aktivno sudjeluje.

Možemo li krenuti in medias res: na pitanje da prokomentira vašu podršku Komadini, Zoran Milanović je prije nekoliko dana rekao – ne pratim nerad Tonina Picule u Bruxellesu. Možete li komentirati što znači ta poruka, što ona govori o političkom diskursu i odnosima u SDP-u?

– Da se našalim, kada me je Milanović nazvao »neradnikom« zapravo sam još i dobro prošao jer mi nije prišio nijedan od zooloških epiteta kojima često časti svoje oponente. Međutim, za svakog čovjeka je loše, a za onoga koji sebe voli doživljavati političkim liderom, pa čak i državnikom, i pogubno, kada postane neizbavljivi talac svoga impulzivnog karaktera.

Možete li ocijeniti stil Milanovićeva vođenja stranke?

– Nažalost, Zoran Milanović svojim isključivim i agresivnim stilom komunikacije na rubu ekscentričnosti ne šteti samo vlastitim političkim kapacitetima nego i stranci. Nema sumnje da se takvo ponašanje loše odrazilo i na Vladu koju je vodio jer, ma koliko god on to želio reinterpretirati, ostaje činjenica da njegova politika nije dobila dovoljnu potporu građana na cijelom nizu izbora.

  Zašto ste odlučili na kraju ipak podržati Komadinu, a niste se sami kandidirali? S Iblera kažu da je briselska plaća glavni razlog za to, ili ste procijenili da nemate dovoljno široku bazu na terenu u stranci?

– Tri su temeljna razloga zašto se nisam kandidirao za predsjednika SDP-a. Zlatko Komadina se javno kandidirao još prije godinu i pol dana, a kandidaturu je obnovio nakon parlamentarnih izbora. Pored toga, on je na čelu velike i uspješne stranačke organizacije u Primorsko-goranskoj županiji, godinama je potpredsjednik stranke, te ima veće mogućnosti za dugotrajnu terensku kampanju. Jednako važan razlog je sam Zlatko jer vjerujem da ima potrebne osobne kvalitete i političke kapacitete za dužnost predsjednika. Nema nikakve sumnje da bi moj ulazak u izbornu trku definitivno podijelio glasove onih koji opravdano žele promjene u SDP-u i to počevši od samog vrha stanke. Da ne bježim od vlastite odgovornosti za budućnost stranke, dokazujem i kandidaturom za člana Predsjedništva odnosno potpredsjednika stranke. Da mi je stalo samo do, kako kažu, briselske plaće, izabrao bih ulogu »europskog promatrača« i ne bih niti ulazio u unutarstranačku utrku.

Otklanjanje anomalija

  Kad je Komadinin program u pitanju, kako ga ocjenjujete?

– Zlatko Komadina ponudio je unutarstranačkoj javnosti socijaldemokratski program u punom kontaktu s političkim realnostima naših stranačkih i društvenih (ne)prilika. Taj dokument ne boluje od nadutog univerzalizma jer prepoznaje kako je potrebno da SDP preuzme razmjeran dio odgovornosti za razvoj Hrvatske, ali i da potiče na okupljanje oko naših vrijednosti. Također, izuzetno je važna poruka Zlatkova programa kako svaka stranka, kako bi mogla demokratizirati društvo, treba prvenstveno demokratizirati sebe. Komadinin program vrlo jasno i nedvosmisleno progovara o posljedicama sve veće neravnoteže u odnosu rada i kapitala.

 Puno je rasprava i o demokratizaciji SDP-a: jasno nam je da Milanović odluke donosi u uskom krugu najbližih intimusa, no nije li i takva »totalna« demokratizacija stranke kakvu predlaže Komadina, u kojoj bi članstvo biralo čak i vijećnike u najmanjim općinama, isto mogla biti opasnost za stranku u smislu da bi opet lobiranja ili šalabahteri odlučivali, a da bi neposredno birani predsjednici na svim razinama u stranci bili time na neki način anulirani? Neće li totalna demokracija, koja se spominje u vašem zajedničkom programu, »pojesti svoju djecu«? Milanović ovih dana otvoreno izjavljuje da je protiv toga, te tvrdi da time dapače štiti stranku od atomizacije?

– Odmah želim reći da još jedan ciklus Milanovićeve »zaštite« SDP teško može preživjeti kao demokratska, a još manje kao socijaldemokratska stranka. Uvjerili smo se kakve posljedice ostavlja njegov firewall na stranku i državu. Ipak, nitko ne može negirati pozitivni zaokret kada se baš SDP 2007. godine odlučio na uvođenje direktne demokracije kod izbora čelnika stranke na svim razinama. Iz takvog načina izbora, izabrani čelnici crpili su svoj veliki legitimitet, ali je bilo i dosta slučajeva kada su se profilirali u autoritarne likove. Nasuprot tome, imali smo kolektivna tijela i izabrane dužnosnike koji nisu birani istim načelom što ih je dovodilo u politički inferiorniji položaj. To je stvaralo dodatne neravnoteže unutar stranke. Dakle, vrijedno je da se opet zamislimo nad novim statutarnim inovacijama i pokušamo otkloniti očite anomalije.

– Ne sumnjam da Zlatko Komadina može biti 2. travnja izabran za predsjednika SDP-a. Konačan rezultat će, prije svega, ovisiti o tome što će presudno dominirati unutarstranačkom kampanjom i odrediti raspoloženje naših članova; loši izborni rezultati i još gori odnosi u stranci ili način formiranja ove Vlade, te njeni izrazito nesuvisli kadrovski i politički potezi.

 Je li on samo prijelazno rješenje, kako bi budući premijer postao netko drugi, možda Zvonimir Mršić – ili vi? Kakve su vaše ambicije na duge staze?

– Na travanjskim unutarstranačkim neposrednim izborima biramo predsjednika stranke. Vjerujem novog. O svim ostalim budućim kadrovskim prijedlozima i rješenjima odlučivat ćemo demokratski unutar stranke kada za to dođe vrijeme. No, Zlatkovo odbijanje da uzurpira sav prostor moći unutar SDP-a, svakako je dodatan razlog moje podrške. Što se tiče osobnih ambicija, ja sam sada posvećen poslu kojeg već više od dvije godine radim u Europskom parlamentu. Želio bih na kraju mandata, kao europski zastupnik, u potpunosti opravdati visoka očekivanja birača koji su me s velikim povjerenjem poslali u Bruxelles. A vrijeme koje dolazi vjerojatno će mi pomoći da odgovorim i na vlastita pitanja o mogućim pravcima političkog angažmana.

Socijalna sigurnost

Vi se sad kandidirate za Predsjedništvo, a imate ambicije biti i potpredsjednik stranke? Je li to moguće iz Bruxellesa?

– Uvijek sam nastojao postaviti ostvarive političke ciljeve. Naravno da je moguće. Dapače. Punopravnim članstvom Hrvatske u EU, Bruxelles je postao jedno od vrlo utjecajnih žarišta hrvatske politike, često s boljim pogledom na ono što će se događati ili može dogoditi nego kada ste doma. Bruxelles je od Zagreba udaljen oko dva sata vožnje avionom, što je manje nego li je, primjerice, Zadar udaljen od Zagreba vožnjom automobilom. Uostalom, ritam i sadržaj mojih radnih obveza i planova, u praksi znače boravak u Hrvatskoj gotovo svakog tjedna.

  Kad govorimo o hrvatskoj socijaldemokraciji, kako bi ona po vama zapravo trebala izgledati? Možete li konkretno »prevesti« koncept koji zastupate vi, Komadina i ekipa na hrvatske prilike? Bi li to značilo više rezanja, ili manje, kako bi politika vlade izgledala da je vaša ekipa vodi?

– Premda je socijaldemokracija najuvjerljivija konstanta europske ljevice, njezina budućnost u 21. stoljeću ovisit će isključivo o tome koliko će biti uspješna u prilagodbi i promociji svojih temeljnih vrijednosti u vremenu globalnih promjena koje radikalno utječu na prava i položaj radno ovisnih dijelova stanovništva. A ona su sve ugroženija. Činjenica da će svaka generacija biti u prosjeku manje zastupljena u radnom kontigentu od onih ranije, dok su danas cijeli slojevi društva još uvijek izvan politike ili na njenim rubovima – mladi, žene, građani s dodatnim potrebama, radnici u novim tehnologijama, nove manjine i dr. Socijaldemokracija bi trebala biti njihova politička identifikacija i mogućnost utjecaja na zbivanja na lokalnoj, nacionalnoj i medjunarodnoj razini.

 Dakle?

– Riječ je o koktelu uzroka. Pojavu desnog radikalizma treba povezati s činjenicom da Hrvatska već godinama živi u uvjetima ekonomske stagnacije, degradacije mnogih socijalnih i društvenih standarda uz sve zaoštrenije političke odnose, a što, kako se svakodnevno možemo uvjeriti, nadilazi okvire izbornih kampanja. Budući da lijevo-liberalna koalicija za svoga mandata, usprkos najavama i očekivanjima, nije ponudila rješenja ili barem ne u dovoljnoj mjeri, političko klatno je otišlo na drugu stranu. A ta druga strana, kako nema adekvatan program ni potrebne kompetencije, pokušava konzumirati vlast na prizeman način pokazujući ideološke mišiće uz često bizarno kadroviranje. Ne treba smetnuti s uma ni očitu inspiraciju HDZ-ovih i ostalih hardlinera političkim modelima tzv. neoliberalne demokracije razvijenima s one strane žilet-žice. Čini se da nastoje biti dio populističkog trenda koji postojeće slabosti europskog projekta želi iskoristiti za jačanje ingerencija nacionalnih država, ali ne radi efikasnijih rješenja koliko zbog političkog primata.