Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 6
Sutra: 10° 10° 6
18. siječnja 2020.
Priprema za ''pravi'' život

foto Posjetili smo stambenu zajednicu u zagrebačkoj Dubravi. Mjesto gdje nema "neću", "ne mogu" ili "ne znam"

 Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Autor:
Objavljeno: 25. prosinac 2017. u 22:01 2017-12-25T22:01:00+01:00

Ovi će dečki, kad napune 21 godinu, krenuti u život puno samostalnije od mnoge djece odrasle u obiteljima. U stanu u Dubravi nema mjesta za lijenost. Oni su,  iz perspektive majke jedne djevojke, zetovi za poželjeti! Toliko su vrijedni i disciplinirani, uporni u svemu što rade, da i sami njihovi odgajatelji Goran Šeketa i Ante Starčević kažu kako, makar od njih puno stariji, od te djece štošta uče

Rijetki su danas tinejdžeri, bilo dečki ili djevojke, koji će ujutro bez problema ustati iz kreveta, pospremiti ga, pripremiti si doručak i otići u školu, nakon škole pak na posao, a nakon posla još kod kuće i čistiti, prati i peglati, kuhati, u potpunosti brinuti o sebi. Sve to znaju i rade Stjepan, Emanuel, Edi, Ivica i Tin – svi redom stari 18 ili 19 godina, djeca izdvojena iz svojih obitelji zbog različitih problema, odrasla u domu u Nazorovoj ili u drugim ustanovama, a danas žive u stambenoj zajednici u zagrebačkoj Dubravi pod budnim okom odgajatelja, koji žive s njima, pripremajući ih za »pravi« život. Ovo je njihova međustanica između djetinjstva pod krovom ustanove i budućnosti u kojoj će, kad napune 21 godinu, biti prepušteni sami sebi. U Zagrebu je više takvih stanova, kao i u ostalim gradovima, a namjera je države što više mladih maknuti iz domova u manje, intimnije okruženje, više nalik obitelji.

Ovi će dečki, nema sumnje, u život kad napune 21 godinu krenuti puno samostalnije od mnoge djece odrasle u obiteljima, kojoj previše popuštamo, a od njih premalo tražimo. U stanu u Dubravi nema mjesta za lijenost, ovdje se ne čuje odgovor »neću«, »ne mogu« ili »ne znam«. Oni su naprosto, iz perspektive majke jedne djevojke, zetovi za poželjeti! Toliko su vrijedni i disciplinirani, uporni u svemu što rade, da i sami njihovi odgajatelji Goran Šeketa i Ante Starčević kažu kako, makar od njih puno stariji, od te djece štošta uče.

Trećina plaće – džeparac

Edi je, priča nam, zbog problema s ocem izdvojen iz obitelji u ustanovu s 13 godina, koliko je imao i Stjepan kad je izdvojen iz svoje obitelji u Čakovcu. Emanuel je u domu u Nazorovoj bio od treće godine, kasnije prošavši i kroz druge ustanove, sličan put su imali i Ivica i Tin koje, nažalost, u stanu nismo zatekli jer su bili na poslu. Ivica je keramičar, a Tin kuhar. Svi ovi dečki rade ili idu na praksu, odnosno školuju se.
Jedna trećina plaće koju zarade ostaje im kao džeparac – za izlaske, »ulaganje« u izgled, kino, što već žele, dok dvije trećine plaće odvajaju na stranu, svatko u svoj »fond«. Kad s 21 godinom izađu iz ovog stana, odnosno sustava socijalne skrbi koji je o njima brinuo kao o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, sve ono što su stavljali sa strane im se daje, odnosno vraća, kako bi imali neku svotu za početak samostalnog života.

z1512k01

Svrha stambenih zajednica poput ove u Dubravi jest upravo to – što više djece i mladih maknuti iz domova, učiti ih samostalnom životu i onda pustiti da nastave sami. U stanovima – koji su u vlasništvu grada – režijske im troškove i hranu plaća država, no mladi sami, uz vodstvo odgajatelja, hranu koju dobiju za cijeli mjesec moraju raspodijeliti tako da im toliko i potraje.
– U početku bi, kad smo tek došli ovamo nakon ustanova, i dobili bi hrane i ostalih potrepština unaprijed za mjesec dana, imali prave gozbe! Onda smo ipak shvatili da nam nakon desetak dana čašćenja neće ostati dovoljno za cijeli mjesec pa smo naučili štedjeti, dobro raspolagati onim što imamo, ali i improvizirati kad nemamo dovoljno, šale se dečki i njihovi odgajatelji.

Život na smjene

Goran, Ante ili Hrvoje kao treći, kojeg nismo zatekli, odgajatelji su koji s dečkima žive »na smjenu« od 24 sata, učeći ih životu i pazeći da ne zastrane. Oni su ti koje dečki mogu pitati bilo što, zatražiti savjet, pa tako i o djevojkama. Stjepan je na razgovor s nama doveo, primjerice, svoju Valentinu s kojom, nemam nikakve sumnje, ima očito jako ozbiljne planove. Oboje završavaju školu, Stjepan unatrag mjesec dana i radi u jednoj trgovini, naporno mu je, kaže nam, cijeli dan je u poslu, ali se životu veseli i ne boji ga se. Sam je, priča nam, s 13 godina zatražio socijalnu skrb da ga makne iz biološke obitelji u kojoj je problema bilo previše, i tamo više nije mogao živjeti. Nije mu u početku bilo lako ni u ustanovama, no navikao se. Ipak, sad mu je, u stambenoj zajednici, zaključuje, najljepše jer ima puno više mira i prostora za sebe. S roditeljima je u kontaktu, znaju i oni da im se više neće vratiti, zovu ga, podržavaju u svemu što misli da je za njega najbolje.
– Ja sad živim svoj život, živim za sebe i k obitelji se ne vraćam. Idem polako, znam što želim i što mi je važno – kaže zrelo Stjepan, nježno pogledavajući svoju Valentinu. Najvažnije je, uči nas ovako mlad, stalno raditi na sebi, i ustrajati.

z1512k04

Edi je najbolji kuhar od svih stanara, slažu se ostali dečki, hvaleći svog cimera koji se školuje za stolara i restauratora namještaja, krenuo je u potragu za poslom, a po kući radi apsolutno sve. Osim što jako dobro kuha, on je i njihov majstor koji zna popraviti kvar na perilici rublja, peglu, što god treba... U slobodno se vrijeme bavi orijentacijskim trčanjem, ponešto otrči i za djevojkama, i jednako kao i ostali u ovoj zajednici, zna što hoće. Isto nam kaže i Emanuel, koji se također već zaposlio, a u školi je imao same petice. Donedavno je godinu dana, u sklopu programa namijenjenog djeci u sustavu socijalne skrbi, boravio u Nizozemskoj i namjera mu je tamo se i vratiti. U Hrvatskoj ne bi ostao, kaže nam, jer smatra da će svoje ambicije vani lakše realizirati. Bavi se i sportom te ga odgajatelj Goran hvali kao vrlo discipliniranog i ustrajnog.

Najbolji od dobrih

Od Edija je odgajatelj, priznaje nam, naučio nešto kuhati, a Stjepan mu svojim primjerom pokazuje kako čovjek, neovisno o godinama, stalno treba raditi na sebi i mijenjati se nabolje.

– Divni su to dečki, i nikakvih problema s njima nemamo. Rade raspored čišćenja i kuhanja, kojeg se onda i drže, čisti se svaki dan, a četvrtkom su generalke. Nema ljenčarenja, izlasci su do 11, ali se dogovaramo i ako žele ostati duže vani. Svatko bilježi u koliko je sati izašao iz stana i kad se vratio, sve se općenito dogovara i o svemu razgovara, kaže nam Goran.
Ne može bilo koje dijete dobiti priliku da živi u ovakvoj zajednici, pojašnjavaju Goran i Ante, nego samo oni koji su spremni na suživot u takvom obliku, na red, rad i kompromise, dogovor.

– Tu su najbolji od dobrih – kažu odgajatelji.
Dio mladih s radošću prihvaća preseljenje iz ustanove u stambenu zajednicu kao prijelaznu fazu prema potpuno samostalnom životu, no dio njih nakon ulaska u punoljetnost što prije želi otići iz ustanove, i odmah živjeti na svoj način. Misle da će im tako biti bolje, ali se neki od njih nakon određenog vremena požele ipak vratiti.
– Ovdje su nakon 18. godine još nekoliko godina pod našom skrbi, u svojevrsnom režimu, i imaju vremena pronaći posao, naučiti ga raditi, kako bi kasnije samostalno mogli i nastaviti, pojašnjavaju odgajatelji, koji su ovoj djeci i obitelj i prijatelji. I mi im želimo sretan Božić i svu sreću ovoga svijeta, da nađu svoj put i u njemu uživaju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.