Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 1n
Sutra: 9° 9° 1n
19. travnja 2019.
Paradoks

POTRAGA ZA POTRAGOM ZA NESTALIMA Ostale mnoge dvojbe nakon susreta dvoje predsjednika s obiteljima nestalih

Foto D. Kovačević
Foto D. Kovačević
Autor:
Objavljeno: 25. veljača 2018. u 22:36 2018-02-25T22:36:00+01:00

Inicijativa Vučića i Grabar-Kitarović u sebi sadrži i paradoks koji poziva na oprez: da potragu obnavljaju političari čije su političke opcije i stranke istu tu potragu uvelike i zaustavile. Ali, obitelji nemaju izbora. Prisiljene su prihvatiti svaku, pa i najmanju nadu

Ne, ne nadam se. Zašto? Zato što 26 godina tražim, nema gdje nisam bila, na koja vrata nisam pokucala! Bože, daj da nešto bude! Kad mama kaže da bi bila sretna da nađe barem kosti svoga sina, onda moš'te znat' kol'ko je sati...«. Tako je u kamere govorila Pakračanka Blanka Petrovečki, stojeći prošlog utorka po hladnome vjetru pred rezidencijom predsjednika Srbije u središtu Beograda. Zajedno s još trinaest ljudi koji već gotovo trideset godina traže svoje najbliže, nestale u užasu rata u Hrvatskoj 1991, gospođa Petrovečki tog je dana razgovarala s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

Ukratko je prepričala što se dogodilo njezinom sinu Marijanu, koji je 1991. bio policajac u Daruvaru. »Odveli su njih petoricu. Jednog su pustili, drugi je prešao k njima, za trojicu se ni danas ne zna. Dan ranije Marijanu se rodio sin – čuo je to, ali dijete nije vidio. Oteli su ga kolege s kojima je radio. Najprije ih je počastio, poslije su ga oteli«. Trinaestoro ljudi koji su smogli odlučnosti otići na razgovor bivšem šešeljevcu Vučiću dijele slične tragedije, jednu bolniju od druge. Među tim ljudima bilo je i onih u poznim godinama - kada su izgubili najdraže, bili su tek sredovječni. Mnogi istinu nisu ni dočekali. Danas, 23 godine nakon rata, u Hrvatskoj se traga za 1945 ljudi. Nešto više od polovine nestalo je 1991., ostali uglavnom 1995., poslije Bljeska i Oluje. Ni danas, toliko godina kasnije, institucije ne čine dovoljno: glavni direktor Međunarodnog odbora Crvenog križa (ICRC) Yves Daccord ovog je tjedna u Zagrebu govorio o »zabrinutosti ICRC-a zbog drastičnog usporavanja u rješavanju pitanja nestalih«.

Gdje su posmrtni ostaci?

Daccord je aludirao na polugodišnji zastoj u suradnji Hrvatske i Srbije u traganju za nestalima, uzrokovan političkim incidentom na konferenciji »Proces ekshumacije i identifikacije nestalih osoba na području Republike Hrvatske«, koju je 28. kolovoza prošle godine u Zagrebu organizirala Regionalna koordinacija udruženja obitelji nestalih osoba s područja bivše Jugoslavije. Skup je bio zamišljen kao novi poticaj regionalnoj suradnji, bez koje je potraga za nestalima praktički nemoguća. No zbilo se posve obrnuto: predsjednik Komisije za nestale osobe Srbije Veljko Odalović demonstrativno je napustio skup, nakon što je pomoćnik ministra branitelja i načelnik Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja Stjepan Sučić prigovorio Srbiji što ne daje informacije o grobištima u Hrvatskoj, dodajući kako je »svo zlo stiglo iz Srbije«. Odalović, pak, tvrdio je da je Srbija odgovorila na svaki upit iz Hrvatske. U izjavi novinarima poslije neuspjele konferencije, Sučić je objasnio kako Srbija jest odgovorila o mjestima pokapanja u Srbiji, ali Hrvatsku zanimaju »primarne grobnice na prostorima koji su bili okupirani četiri ili šest godina«. »Što je s tim primarnim grobištima, gdje su prebačeni posmrtni ostaci? Većina grobišta je premještena nakon što su međunarodni čimbenici potvrdili lokaciju na Ovčari, nakon toga se krenulo, i zna se tko je to provodio imenom i prezimenom, koje postrojbe i znaju se i datumi kad se to događalo, jer postoje zapisi o svim tim aktivnostima, čak i imena osoba koja su upravljala motornim vozilima u toj aktivnosti. Moramo se pogledati u oči i prihvatiti činjenice i okolnosti koje su se događale u Domovinskom ratu i bez obzira na protek vremena ne treba ništa zaboravljati«, kazao je Sučić, dodajući kako je Srbiji sada najlakše tvrditi da nema informacija o takozvanim sekundarnim grobištima na nekad okupiranim područjima Hrvatske, odnosno onima stvorenim nakon što su tijela premještena iz grobnica u koja su bačena odmah nakon likvidacija.

Sučićevo neiskustvo

Ma koliko Sučićeve primjedbe mogle biti točne, izazvale su efekt suprotan onome zbog kojih su izgovorene: umjesto da Odalović prizna da Srbija ima podatke o kojima je govorio Sučić, on je ustao i demonstrativno napustio konferenciju u Zagrebu. Time je dobru lekciju u pregovaranju o nestalima dobio Stjepan Sučić, vojnik neiskusan u političkim pregovorima, kojega je vlada Tihomira Oreškovića u travnju 1996. postavila na mjesto pomoćnika ministra branitelja zaduženog za potragu za nestalima, smijenivši pukovnika Ivana Grujića koji je taj posao vodio još od samoga početka, od ranih devedesetih. Razočarana takvim razvojem situacije, predsjednica Upravnog odbora Regionalne koordinacije Olgica Božanić, kao organizatorica zagrebačke konferencije, Odalovićev je odlazak komentirala tvrdnjom kako je i njoj, ali i svim prisutnim članovima obitelji nestalih, »bilo neugodno zbog načina na koji je pomoćnik ministra branitelja Sučić završio svoje izlaganje, jer su tema konferencije bile ekshumacije i identifikacija nestalih osoba, a ne uzroci i posljedice rata«. Izgred je komentirao i Matthew Holliday iz Međunarodnog povjerenstva za nestale osobe (ICMP), međunarodnog tijela koje traga za nestalima u ratovima. Međunarodna suradnja, konstatirao je, »od vitalne je važnosti«. »Hrvatska neće riješiti problem nestalih osoba bez suradnje sa Srbijom, ali i s BiH. Ovo pokazuje da sve države u regiji trebaju udvostručiti napore u smislu zajedničkog rada na razrješenju pitanja nestalih osoba u sukobima u bivšoj Jugoslaviji«, poručio je Holliday.

Tajne kriju zapisnici o »asanaciji bojišta«?

Dokumenti vojske i policije Srbije o »asanaciji bojišta«, kao i drugi zapisi o vojnim i policijskim operacijama, najvjerojatnije kriju tajne o nestalima, tvrdi se u analizi složenog problema nestalih u ratu, koju upravo priprema zagrebački Centar za suočavanje s prošlošću Documenta.
»Upravo su dokumenti koji se odnose na asanaciju terena važan trag u procesu traganja za nestalim osobama, jer su operacije asanacije bojišta u nekim slučajevima vršene upravo zato da se prikriju dokazi«, navodi se u tom dokumentu. »U vojnim i policijskim arhivima postoji dokumentacija o asanacijama terena, o čemu svjedoči i činjenica da je na osnovi tih dokumenata Radna grupa Ministarstva unutarnjih poslova Srbije 2001. godine otkrila masovne grobnice s tijelima kosovskih Albanaca u Batajnici, Perućcu i Petrovom Selu u Srbiji«, objašnjava se. No takvi dokumenti, kao i drugi pohranjeni u državnim arhivima vojske i policije Srbije, premda najvjerojatnije »sadrže relevantnu građu«,
»uglavnom su nedostupni široj javnosti«. »Ograničavanje pristupa arhivskim dokumentima uglavnom se opravdava razlozima povjerljivosti. Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije zahtjeve uglavnom odbija s obrazloženjem da ne posjeduje tražene podatke, dok Ministarstvo obrane odbijanje opravdava obrazloženjem da je riječ o tajnim ili osobnim podacima«. Analitičari Documente zaključuju kako »nedostatak aktivnijeg angažiranja Komisije za nestale i drugih nadležnih tijela da samostalno utvrde postojanje masovnih grobnica, ukazuje na inertan i reaktivan pristup u radu, odnosno na odsustvo inicijative u lociranju masovnih grobnica«. Uspije li Aleksandar Vučić tu »inertnost i reaktivnost« prometnuti u »inicijativu i aktivnost«, mnoge bi obitelji u Hrvatskoj našle smiraj u tuzi, a odnosi Hrvatske i Srbije, bez ikakve sumnje, uvelike bi se poboljšali.

I zato je inicijativa o obnovi potrage za nestalima, koju su Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić pokrenuli tijekom susreta u Zagrebu, svakako dobrodošla. Ona u sebi, dakako, sadrži i paradoks koji poziva na oprez: da potragu obnavljaju političari čije su političke opcije i stranke istu tu potragu uvelike i zaustavile. Ali, obitelji nemaju izbora. Prisiljene su prihvatiti svaku, pa i najmanju nadu. I zato su išli u Beograd. Na sastanku, Vučić je izgovorio upravo ono što su htjeli čuti: da »nema nijednog osobnog razloga da se ne uključi u rješavanje problema nestalih, i da ga apsolutno ne zanima zaštita onih koji su devedesetih bili u lancu odgovornosti, a utjecaj možda imaju i danas«. Vučić je najavio i da će se »njegov ured tjedno baviti pitanjem nestalih«, te da će obitelji biti obaviještene o napretku. Prema Vučićevim riječima, koje je novinarima prenijela predsjednica Koordinacije udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir, u Zagrebu će se uskoro održati sastanak povjerenstava Hrvatske i Srbije za nestale, čime bi trebao biti prevladan zastoj izazvan Odalovićevim odlaskom s konferencije u kolovozu prošle godine. Kada će taj novi sastanak biti održan, međutim, još se ne zna: pitali smo Ministarstvo branitelja, ali odgovor, do zaključenja ovoga teksta, nismo dobili.

Hoće li pritisak biti učinkovit?

S druge strane, jučer je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u Zagrebu primila izaslanstvo udruga koje okupljaju Srbe nestale u ratu u Hrvatskoj. Tako se dvoje predsjednika dogovorilo: Vučić će u Beogradu primiti obitelji nestalih Hrvata, Grabar-Kitarović u Zagrebu obitelji nestalih Srba. Premda ta nacionalna podjela ratnih žrtava može djelovati neprimjereno, pa i odbojno, ima u njoj operativne logike: potraga za ljudima nestalima 1991., uglavnom Hrvatima, gotovo isključivo ovisi o podacima koje može imati Srbija; potraga, pak, za onima nestalim 1995., ponajviše Srbima, ovisi o podacima koje ima Hrvatska. Ključno je pitanje: može li biti učinkovit pritisak dvoje predsjednika na vlade? Može li Aleksandar Vučić uistinu i ostvariti svoje obećanje da ne kani štititi one onih koji su devedesetih bili u lancu odgovornosti, a danas imaju osobni interes da se istina ne dozna? Može li Vučić, nakon gotovo tri desetljeća, doprijeti do najdublje skrivanih tajni u arhivima JNA? I ima li hrvatska predsjednica snage prisiliti hrvatsku vladu i Ministarstvo branitelja, koje je, prema pisanju medija, od 2016. dramatično usporilo potragu za Srbima nestalim u Hrvatskoj, da obnove taj proces, te da nastave traganje za pokopanima i identifikaciju preostalih ekshumiranih, a još uvijek neidentificiranih posmrtnih ostataka?
Na to će pitanje odgovori stići u sljedećim tjednima i mjesecima, ali prve naznake nisu ohrabrujuće: do zaključenja ovoga teksta, u petak rano poslije podne, Uprava za zatočene i nestale Ministarstva branitelja nije odgovorila na pitanja našeg lista, premda je riječ o elementarnim informacijama koje smo tražili još u četvrtak ujutro. Zanimalo nas je kada će biti sastanak povjerenstava za nestale Hrvatske i Srbije, te što ministarstvo od njega očekuje. Željeli smo doznati i koje točno informacije o nestalima Hrvatska traži od Srbije, zašto se problem rješava tako sporo, te zašto još nije riješena sudbina nestalih poslije Bljeska i Oluje. Sporost ministarstva da odgovori na pitanja našeg lista ne mora, dakako, značiti ništa. Ali, jedno drugo pitanje uistinu jest važno: što obiteljima nestalih znači nesposobnost institucija da gotovo trideset godina ne odgonetnu sudbinu gotovo dvije tisuće nestalih ljudi?

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka