Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 3
Sutra: 10° 10° 3
19. siječnja 2020.
Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi

Intervju Kristić: Religije okrunjene "jakom" moći su puko sredstvo skrivanja i sakralizacije razmahale neljudskosti

Alen Kristić
Alen Kristić
Autor:
Objavljeno: 14. lipanj 2015. u 8:17 2015-06-14T08:17:00+02:00

Punina Crkve može se dosegnuti tek s onu stranu crkvenih bedema – na marginama društveno prihvatljivog i probavljivog. Onamo kamo za svojih putovanja nezaustavljivo hrli papa Franjo!

Alen Kristić zvanje magistra teologije stekao je po završetku filozofsko teološkog studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Jedan je od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa »Concilium za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Do sada je u Sarajevu objavio četiri knjige, od kojih je posljednja objavljena i u Zagrebu: »Religija i moć«, »Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir«, »Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu« i »Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog«. 

Alen Kristić u svom angažiranom i promišljateljskom radu kreće od koncepcije »slabog kršćanstva«, postmodernog kršćanskog filozofa Giacoma Vattima, tragajući za novim obličjem hrvatskog katolicizma koje bi, s onu stranu hrvatskog političkog katolicizma, bilo u stanju primjereno odgovoriti postratnim i tranzicijskim traumama kojima su izručena društva nastala raspadom nekadašnje Jugoslavije. Urednik je i nekih vrijednih publikacija, a s njemačkoga je preveo dva značajna naslova objavljena u Rijeci – »Etiku« D. Bonhoeffera (Synopsis, Rijeka/Sarajevo) i »Gnozu i kršćanstvo« Ch. Markschiesa (Ex libris, Rijeka). Nedavni posjet Pape Franje Sarajevu bio je povod za predstavljanje mišljenja i viđenja ovoga vrijednoga kršćanskog teologa i filozofa, a koja sasvim sigurno zaslužuju pozornost javnosti.

Prizivanje sebe

Posjet pape Franje Sarajevu jasan je po svome simboličkom značenju, no može li on po vama, i ako da, na koje načine, ostaviti traga u stvarnome i svakodnevnom životu Sarajeva i BiH? Neki su vaši kolege istaknuli da priželjkuju promjene koje se tiču bošnjačke nacionalističke politike i uvezene islamističke ideologije, za koje smatraju da su prilična prijetnja životu u miru i uvažavanju.

Na obzoru kršćanskog čak ni Bog nije apsolutan

Fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u razgovoru kojega ste vodili s njim kaže – »Ne smije ni jedna religija apsolutizirati samu sebe, obožavati samu sebe. Religija je sredstvo spasenja i nije apsolutna, samo je Bog apsolutan, koji je jedan za sve i koji nije nacionalni bog nego gospodar cijele povijesti.« No takvo što rijetko ćemo, ili nikada nećemo čuti s naših propovjedaonica. Propast religija dolazi iznutra?

– Izbor pape Franje i jest bio reakcija na prijeteću propast iz same Crkve, u liku seksualnih i financijskih skandala. A sve što poduzima jest desekularizacija ili – ako hoćete – relativizacija vlastite službe i same Crkve. Ostanak u Domu sv. Marte umjesto preseljenja u Papinsku palaču nije bio refleks pukog zazora od luksuza. To je razorna proročka gesta! Ispražnjujući središnje mjesto crkvene moći – utjelovljeno baš u figuri pape – papa nas Franjo provocira da na to mjesto naselimo žrtve globalizacije. Da se – umjesto ulagivanja crkvenim i političkim moćnicima – okrenemo praktičnoj solidarnosti u korist žrtava globalizacije. Tek se u tom okretu – uprizorenom u putovanjima pape Franje –  začinje ljudsko, a time i kršćansko. Skretanjem pozornost svjetske javnosti na žrtve globalizacije, papa Franjo demonstrira da su božanska čast i autoritet položeni u ruke žrtava globalizacije. Da je sve u Crkvi – od sakramenata preko nauka i službi do socijalne forme – relativno odnosno opravdano u mjeri u kojoj služi zaštiti ljudi čije je ljudsko dostojanstvo pogaženo ili ugroženo. To je srž iznevjerene poruke II. vatikanskog koncila koju papa Franjo provokativno oživljava usred Crkve. Jedino se dobrovoljnim relativiziranjem u korist solidarnog stajanja uz žrtve globalizacije može zauzdati propast, koja svaku religiju vreba iz nje same, i zadobiti autoritet kakav krasi papu Franju. Na obzorju kršćanskog – pokazuje to papa Franjo – čak ni Bog nije apsolutan. Sunovrativši se s nebesa, samog je sebe relativizirao u korist žrtava društveno-političkih devijacija. Takvo sunovraćenje papa Franjo prakticira i očekuje od same Crkve. 

– U ovom kontekstu ne bih izdvajao niti jednu nacionalističku politiku niti jedan ekstremizam. Hoće li poruke pape Franje zaživjeti ovisi od svakog od nas posebno. O tome hoćemo li iskre zaostale u sarajevskom tragu pape Franje pretvoriti u plamen odgovornih gesti u drami vlastitog života, od obiteljskog, preko susjedskog, do radnog konteksta. Trebalo bi poruke pape Franje prizivati protiv samog sebe! Plesti omču vlastitoj uskoći, vlastitoj težnji za dominacijom, vlastitoj sklonosti pristajanja na korupciju, vlastitoj komotnosti povinovanja diktatima s pozicija moći, vlastitoj prijemčivosti prezirnim mislima o drugima  – sve to na osobnom ali i kolektivnom planu. Karta na koju papa Franjo, suludo poput Isusa iz Nazareta, igra, nije političko-religiozni establišment – zorno je to iz načina kako pristupa jednostavnim ljudima – nego običan puk. S pravom! Postane li u običnom puku stvarnost obrat, za koji se zalaže, strukture političke i religiozne moći, ma koliko bile važne, bit će obesnažene za projekte cvjetanja zla. Stvarnu moć da produciraju zlo ne crpe iz sebe nego iz pristanka puka. 

Nadati se da će uspomena na papu Franju običan puk u kriznim situacijama prizvati razboritosti. Da će i sutra vjerovati više bjelini pape Franje a ne iznova crnilu političko-religioznog establišmenta. Na koncu, treba biti sulud poput pape Franje. Nadati se da bi se čudo obrata moglo dogoditi čak i u srcima političko-religioznih prvaka. Ali čekajući na to čudo ne oklijevati s obratom u vlastitom srcu.  

Vjeruje se da su oni na koje Papa svojim posjetom možda najviše treba djelovati bosansko hercegovački biskupi i svećenici, pa tek onda katolici i vjernici, koje je sve potrebno podsjetiti na zloupotrebe temeljnih kršćanskih ideja od strane ideologija, politika, ideja države, naroda, granica, entiteta… 

– Papa je Franjo, već time što je njezin poglavar, pozvao Katoličku crkvu u našoj regiji da prednjači u pretakanju poruka izrečenih u Sarajevu u život. No, preduvjet za to je dvostruk. Na strani crkvene hijerarhije to je oproštaj od zavodničkog sjećanja na Crkvu kao instituciju koja s Olimpa suvereno ravna svim segmentima društveno-političkog, a kamoli ne crkvenog života. To i jest omča vezana oko vrata Katoličke crkve u našoj regiji, osobito Hrvatskoj, koja je – gušeći – gura sve dublje u ralje neurotičnog. Poput pape Franje svijetu treba pristupati ne odozgo i nepoučljivo nego u stavu osluškivanja i solidarnosti. Samo zajedno sa svijetom – učeći od svijeta – možemo dokučiti smisao i značenje poruke Isusa iz Nazareta za našu suvremenost. 

Izlazeći iz sebe Crkva se ne gubi – tvrdoglavo demonstrira papa Franjo – nego se tek pronalazi. Punina Crkve može se dosegnuti tek s onu stranu crkvenih bedema – na marginama društveno prihvatljivog i probavljivog. Onamo kamo za svojih putovanja nezaustavljivo hrli papa Franjo! Na strani vjernika to je oproštaj od zavodničkog sjećanja na crkvenost i samo kršćanstvo kao statiku pukog objekta, koja se bez propitivanja kao mehanika biološkog prenosi s koljena na koljeno. Vjernici moraju postati subjekti crkvenog života na svim razinama. Ne trošiti se u pukoj kritici crkvenih struktura i ogorčeno čekati na njihovo obraćenje nego dovitljivo, pogledajući i na papu Franju, pronalaziti načine kroz i onkraj crkvenog prostora na koje će se začinjati ljudsko, a time i kršćansko usred profanog.  

   Poruke pretočiti u život

Nacionalizmi su uvijek neprijateljski raspoloženi jedni prema drugima, a politike na ovim prostorima izrazito vole operirati s nacionalizmima. To je u opreci s idejama mira i dijaloga, dobrih odnosa, težnje za razumijevanjem i oprostom. Vjera je, a na to ukazujete svojim radom i knjigama, na ovim prostorima postala maskom za, kako kažete, »skrivanje vlastite neljudskosti«.

– U sluganstvo nacionalizmima religiozne institucije izručuje poglavito problem konstitucije moći. Taj je problem – makar u slučaju Katoličke crkve – posve radikaliziran prisilom poniznog života »u ruševinama razorenog sustava moći« nakon traumatičnog iskustva silaska i razvlaštenja – sekularizacije. Pred tim se izazovom religiozne institucije mogu opredijeliti za dva oprečna puta. Jedan je put pape Franje. Iskoračivši prvi put izvan zidina Vatikana, zaputio se na otok Lampedusu da izrazi solidarnost s bjeguncima iz afričkog kaosa ali i prodrma Europu iz neljudske ravnodušnosti. Solidarnost sa žrtvama papi je Franji podarila »slabu« moć koja je u stanju razbuditi zamrlu i zaštititi ugroženu ljudskost. To je moć koja priliči religioznim institucijama i prvacima. To je moć Isusa iz Nazareta.  Iz nje izvire prepoznatljiv autoritet pape Franje. Drugi je put naših regionalnih religioznih prvaka.

Po moć se ponizno ide kod političkih prvaka, u nas redovito nacionalističkog kova. No, »jaka« moć koju zadobivaju promeće se u prijetnju ljudskom dostojanstvu politički, religiozno i nacionalno nepodobnih, progoneći božanski duh iz skuta religioznog. Umjesto da se poput Franje solidarno pojavljuju u »lampedusama« vlastitog društveno-političkog konteksta, religiozni se prvaci naše regije u pravilu pojavljuju u vilama i tornjevima političara iz čije su nezasitne pohlepe iznikle naše domaće »lampeduse«, od rudarskih okana u kojima nekažnjeno radi uvećanog profita ginu rudari, preko jama smrti iz nedovršenog rata, do kolone radnika poduzeća stradalih za krimogene privatizacije. Religije okrunjene »jakom« moći nisu ništa do puko sredstvo skrivanja pa čak i sakralizacije razmahale neljudskosti. A religiozni prvaci »jake« moći  krinka su demonskog u sferi društveno-političkog! 

Papa poljubio ruku žrtvi, a biskup Košić ratnom zločincu

Bavite se teorijskom dijagnozom patologije kojom su obuzeta današnja i ovdašnja društvena okruženja, slika realiteta nije previše optimistična. Što kao teolog možete reći, je li, kako je to rekao autor kojega ste prevodili, teolog i žrtva nacističkog režima Dietrich Bonhoeffer, »Čovjek pozvan da sudjeluje u Božjoj patnji u bezbožnom svijetu«? Religije, umjesto da potiču na nenasilje i mirotvorstvo, još utječu na zaoštravanje mržnje i sakralizaciju zločina, sami zamjećujete. Može li se to promijeniti?

– Vrhunac posjeta pape Franje Sarajevu bilo je svjedočenje svećenika Zvonimira Matijevića o ratnim torturama koje je doživio i oproštenju za koje se izborio. Vidno potresen, nakon svjedočenja, papa Franjo prilazi vlč. Zvonimiru, moleći ga za blagoslov i ljubeći mu ruku na kojoj su nepovratno urezani tragovi lisičina. S obzirom na službu, skandal za crkvenu ali i sekularnu javnost. Kontrapunkt poljubac ruke ratnog zločinca bez javnog pokajanja Darija Kordića od strane biskupa Košića, ili orden Vojislavu Šešelju od strane vladike Filareta. Ta dva poljupca simboliziraju blasfemičan jaz vizije Crkve pape Franje i vizije Crkve kakva se dominantno promovira u našoj regiji. 

Promjena o kojoj pitate bit će moguća kad se prestanemo klanjati ratnim zločincima, sakralizirajući političku logiku iz koje su ponikli, i počnemo se priginjati pred žrtvama političke logike koja se krije iza nacionalističkog ludila 1990-ih i postratno-tranzicijske pustinje. Kad se Srpska pravoslavna crkva počne ustrojavati polazeći od užasa Srebrenice i Vukovara kao »trna u svom tijelu«. Katolička crkva polazeći od užasa Ahmića i Stupnog Dola. Islamska zajednica od užasa Uzdola i Kazana. I time potaknu jednak obrat u sve tri nacionalističke politike. To je poruka koja izvire iz skandalozne geste pape Franje dok traži blagoslov i ljubi ruku čovjeka tijela slomljenog logorskom torturom, ali ne i duha da ne bi mogao oprostiti i živjeti poruku pape Franje: Pamtiti, ali ne radi osvete, nego opraštanja i mirotvorstva!

Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog, kako to zamjećuje jedan recenzent vaše knjige. Težnja bi bila osloboditi religijsko od njegove vulgarne političke instrumentalizacije. Vidite li dovoljno ljudi oko sebe koji tome uistinu i teže i vidite li put kojim bi trebalo ići?

– Ljudi zauzetih oko toga je više nego slutimo, i u religioznoj i u sekularnoj sferi, ali nedostatno da bi se negativni procesi preokrenuli u pozitivnom smjeru. Tim je više posjet pape Franje Sarajevu važan kao podrška radu tih ljudi za koje u pravilu nema mjesta u medijima. Presudno bi bilo, iznova na tragu pape Franje, pozornost usredotočiti na mlade. Uz osoban primjer, mladima pružati uzore i modele protivne onome što dominira i razara društvo, od čega nije izuzeta ni sama Crkva. Osvjedočiti mlade da je moguće u život pretočiti poruke pape Franje. Da je nebrojeno mnoštvo pojedinaca iz svih kultura i religija koji su te poruke živjele u još nepovoljnijem društveno-političkom kontekstu. Upravo zato sam jednu od tri objavljene knjige - »Graditeljice mira: Društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir« - i četvrtu pred tiskom -»Prognani u zaborav: Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog« - i posvetio skupljanju svjedočanstava o takvim ljudima. 

Na ničijoj zemlji

Religiozne institucije na prostorima bivše Jugoslavije nisu javno priznale vlastitu konkretnu sukrivnju za nacionalističko ludilo i ratove 1990-ih i za, kako i sami primjećujete, poratno tranzicijske traume. A pomirenje je moguće temeljiti samo na istini. Može li posjet Pape Franje, ili nešto treće, utjecati da se dogodi taj pomak prema istini?

– Mučno je bilo promatrati kako se šutnja o krivnji za ratne i poratne traume nastavila i u Sarajevu, u nastupima reprezentanata domaće političke i religiozne moći pred papom Franjom, kao da nemaju ništa s katastrofalnim stanjem našeg društva razorenog omrazama nacionalno-religioznog kova, socijalnom bijedom, političkim fanatizmom i korupcijom kao stilom života. Prokockana prigoda da se javnim priznanjem krivnje posvjedoči stvarna spremnost na obrat u smjeru poruka pape Franje! 

Zalud što su se našli pred čovjekom koji je nedugo po izboru u novu službu pred svjetskom javnošću u razgovoru s jednim novinarom priznao – onkraj načelne frazeologije – da je grešnik uz priznanje konkretnih krivnji, što je skandal ne samo za crkvene nego i sekularne uši! No, kako uvjeriti političko-religiozne prvake naše regije da je u skandalu priznanja krivnje položeno sjeme vjerodostojnosti i autoriteta koji izbija iz svake geste pape Franje? Da se može biti društveno relevantan bez autoritarnog, demagoškog i poslušničkog?  Pomak prema istini je moguć – primjer toga je i papa Franjo – no preduvjet toga je da dopustimo da »progovori patnja drugog«, kako je kazao Theodor Adorno, dubeći prostor za njezinu jeku u porama javnog, upravo priznanjem vlastite krivnje za bilu i trenutnu patnju ljudi samljevenih kotačima ratne i poratne mašinerije neljudskosti, koja ne bi neometano tutnjala bez pobratimstva religiozne i političke moći. Reprezentanti domaćeg političko-religioznog establišmenta pred papom Franjom u Sarajevu nisu položili ispit, premda je tehnički sve prošlo besprijekorno. Popravni ispitni dani su pred nama.  

Kao teolog i stručnjak radite i djelujete na više razina. Kako sebe kao privatnu osobu i stručnjaka čuvate od upliva politike i politikantstva u vlastitu misao i djelovanja? Svojevremeno su vašoj uređivačkoj politici jednog časopisa stigli dosta oštri prigovori od strane uglednih BiH intelektualaca, koji su se odnosili na to da zastupate određena politička stajališta nacionalističke naravi, što je dakako u opreci sa svime što govorite i pišete, pa može djelovati zbunjujuće.

– Ne bi se smjeli zavaravati da smo lišeni patologija svog društva. Upisano je u nas više nego slutimo i priznajemo. Ali napustiti marginu i postati poslušnik neke političke nomenklature značilo bi vlastitim rukama zadaviti stvaralačku slobodu. 

Radije u noćni sat prignut nad stranicama knjige koju pišem ili prevodim zbog kruha svagdašnjeg, nego u sat danji prignut pred aparatčikom političke stranke. Tvrdoglavo se toga držim. Za razliku od nesanice, potonje ne bih mogao svariti. Što se tiče spomenutih prigovora, riječ je o »Statusu – Magazinu za političku kulturu i društvena pitanja iz Mostara«. To je mogao biti prostor otupljivanja okoštalih, a politički zlorabljenih fronti u našem društvu, bosanski i hercegovački Hrvati, matrica nacionalnog i matrica građanskog kao rješenje ustroja BiH...
Zato sam i pristao biti jedan od tri urednika sukobljenih stavova. Za suradnike smo programski nastojali dobiti zastupnike sukobljenih pozicija, što je kršilo ustaljenu koncepciju, prema kojoj je časopis jednako susretište istomišljenika. Po mom sudu nismo uspjeli. U svim je rovovima bilo baš onoliko dogmatizma koliko se zapažalo kod oponenata. Prigovorima zbog suradnje u Statusu – pa i gubitkom prijatelja – unatoč tuzi nisam se pokolebao. Ne progoni me što sam se »moralno zaprljao« doticajem s oponentom iz drugog rova, nego pitanje kako će, opet na tragu D. Bonhoeffera, živjeti iduća generacija. Hoće li se moj sin s njegovim sutra gledati preko nišana puške. I usidravao sam se sve više na ničijoj zemlji koja dijeli rovove. Sluteći da to i jest jedino pravo mjesto za stvaralaštvo – teološko ili literarno svejedno.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.