Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
13. studenoga 2019.
Priča dostojna filma

Katarina i Anton spasili su djevojčicu od nacista: Medalja Pravednik među narodima obitelji Šragalj

Medalja je obitelji dodijeljena u Muzeju Mimara – Tamara Ukrainčik, Juraj Šragalj, Štefica Šragalj Vranić, Zdenka Ferenčak, Josip Ferenčak i Zina Kalay Kleitman / Foto Darko JELINEK
Medalja je obitelji dodijeljena u Muzeju Mimara – Tamara Ukrainčik, Juraj Šragalj, Štefica Šragalj Vranić, Zdenka Ferenčak, Josip Ferenčak i Zina Kalay Kleitman / Foto Darko JELINEK
Autor: ,
Objavljeno: 15. rujan 2018. u 22:08 2018-09-15T22:08:00+02:00

Prijedlog za proglašenje Antona i Katarine Šragalj Pravednicima među narodima, koji su 117. obitelj odlikovana tom čašću u Hrvatskoj, podnijela je Tamara Ukrainčik, kći Lee Gostl-Ukrainčik, koju su spasili supružnici iz Vrbovskog, prigrlivši je kao vlastito dijete. »Nećemo nikada zaboraviti«, rekla je veleposlanica Izraela u Hrvatskoj Zina Kallay Kleitman na svečanosti dodjele medalje

ZAGREB/VRBOVSKO »Lako je danas o tome govoriti, ali Antun i Katarina Šragalj to su uistinu i učinili. Nećemo nikada zaboraviti«, rekla je jučer u Zagrebu veleposlanica Izraela u Hrvatskoj Zina Kallay Kleitman na svečanosti dodjele medalje Pravednika među narodima nasljednicima to dvoje Vrbovščana, koji su od nacista i ustaša spasili devetogodišnju židovsku djevojčicu Leu Gostl. 
Antun i Katarina Šragalj bili su samozatajni, marljivi i plemeniti ljudi koji su pomagali svima, pa su i Leu prigrlili kao svoje dijete, kazao je njihov zet Josip Ferenčak, koji se uime obitelji zahvalio na medalji, koju su zaslužnici dobili 75 godina nakon njihova plemenitog čina. »U ta olovna i teška vremena to je bila velika hrabrost i odvažnost, i kada smo se god sastajali kao obitelj, uvijek smo to spominjali i to se nikada ne može zaboraviti«, rekao je Ferenčak.

Riskirali živote

Medalju Pravednik među narodima država Izrael dodjeljuje kao najviše priznanje nežidovima koji su za vrijeme 2. svjetskog rata spašavali Židove riskirajući pritom svoje živote. Laureate medalje autonomno bira Yad Vashem, izraelski državni muzej za sjećanje na mučenike i junake. Prijedlog za proglašenje Antona i Katarine Šragalj Pravednicima među narodima, koji su 117. obitelj odlikovana tom čašću u Hrvatskoj, prije dvije godine podnijela je Tamara Ukrainčik, kći Lee Gostl-Ukrainčik, koju su spasili supružnici iz Vrbovskog.

Odličje 'Pravednik među narodima'

Od 1943. pa do 1945. godine svaki dolazak ustaških ili njemačkih fašističkih vojnika u dio Vrbovskog u kojem se i danas nalazi kuća obitelji Šragalj, značio je da bi se njihova brojna obitelj uvećala za – jednu djevojčicu. Ta se curica zvala Lea Gostl i bila je dio židovske obitelji Gostl koja je pri svakom dolasku fašista bježala s partizanskim zbjegom, a mala Lea ostajala je kod Šragljovih i to na temelju ideje Katarine Šragalj, tada već majke šestero djece, koja je, vidjevši nakon povratka iz jednog od tih zbjegova promrzlu sićušnu djevojčicu, vršnjakinju njene kćeri Štefanije, rekla Leinoj majci Ruži: »Gospođo, mi imamo šestero djece. Ne možemo vas sve sakriti, ali ne možemo ni dopustiti da ovo malo dijete hoda i smrzava se. Kad god u Vrbovsko dođu ustaše ili Švabe, neka mala uzme svoj ruksak sa stvarima – bit će naše sedmo dijete«.

Lea Gostl dala znatan doprinos zagrebačkoj Židovskoj općini

Lea Gostl rođena je u Vrbovskom 1934. godine, a 1942. i 1943. godinu provela je u logorima u Kraljevici i Rabu da bi od 1943. godine bila u partizanskom zbjegu. Po završetku rata s obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu. Završila je studij povijesti umjetnosti i kulture, a svojim je radom dala znatan doprinos zagrebačkoj Židovskoj općini. Jedna je od osnivačica poznatog pjevačkog zbora »Moša Pijade«, a više od 30 godina bila je ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu, jedne od najznačajnijih galerija u Hrvatskoj. Njena kći Tamara, izv. prof. mr. et radi kao konzervator-restaurator na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

I tako je počela priča dostojna filma. Naime, ženski dio obitelji Gostl 1. studenog 1942. godine talijanski su fašisti odveli u logore u Kraljevici i na Rabu, a po kapitulaciji Italije sve su se one odlučile vratiti u Vrbovsko gdje su vjerovale da će, budući da su tu živjele prije rata i bile dio cijenjene veterinarske obitelji Gostl, naći zaštitu. I zaista je bilo tako. Pomoć im je pružila jedna od uglednijih vrbovšćanskih obitelji, obitelj Antona i Katarine Šragalj, odnosno Antonovog oca Lovre. Taktika koju su pri toj pomoći zamislili bila je da Lea »glumi« sestru blizanku njihovoj Štefaniji, a da bi sve skupa izgledalo vjerodostojnije Leina majka sašila je dvije potpuno iste haljinice koje su djevojčice oblačile kad bi u mjestu bili njemački ili ustaški vojnici. Kad bi njih dvije obukle iste haljinice dojam je bio da je riječ o sestrama blizankama, tim više što bi ih za svakog dolaska na po jedno koljeno stavio Štefanijin djed Lovro, ljuljao ih i pitao njemačke vojnike da li im se sviđaju blizanke? Fašistima koji su dolazili do kuće obitelji Šragalj niti jednog trenutka nije palo na pamet da blizanke nisu blizanke te da je jedna od njih – Židovka!

Dramatična sjećanja: »Tako mora izgledati čisto arijevsko dijete«

Lea Gostl Ukrainčik svoja je sjećanja na dramatične trenutke Drugog svjetskog rata objavila u knjizi »Obitelj«. Spominjući sjećanja na »igru blizanki« u Vrbovskom posebno ističe jednu epizodu: »Pamtim jednu prigodu – iznenada su naišli Nijemci – dvojica ili možda trojica oficira. Jedan od njih zagledao se u mene. Imala sam svijetlo plavu kosu s velikim kovrčama, a moja Štefica, iako i ona plava, imala je ravnu kosu. Nijemac je uporno gledao u mene. Još danas osjećam napetost u koljenu mog »starog tate«, djeda Lovre. Znao je da se nešto neobično ogađa – činilo se kako taj pogled neprirodno dugo traje. Upitao je na njemačkom: »Zašto gledate moju unuku?«, a oficir je odgovorio: Znate, ja sam fotograf amater. I sada jako žalim što nemam fotoaparat. Ja bih nju snimio jer upravo tako mora izgledati čisto arijevsko dijete. Dao bih izraditi plakat da je vidi cijela Njemačka«.

Neraskidiva veza

Antun i Katarina Šragalj i Lea Gostl

Prevara osmišljena iz nužde zbog obrane života i ostvarena, po sjećanjima Lee Gostl, točno 22 puta, dvije je djevojčice vezala neraskidivim vezama koje su postajale to čvršće što su inspekcije njemačkih vojnika bile sve češće, a prijateljstvo nije nestalo ni nakon rata i trajalo je cijeli život. Šteficu je sudbina odvela u Crikvenicu gdje ima obitelj (Vranić) i danas živi, a Lea je otišla u Zagreb i dugo, više od trideset godina, pod imenom Lea Gostl Ukrajinčik bila ravnateljica čuvenog Umjetničkog paviljona na Zrinjevcu. No, svoju filmsku priču nikada nisu zaboravile, a Leina kći Tamara, koja ju je čula bezbroj puta, odlučila je pred nekoliko godina priču svoje majke i pomoć koju je dobila od obitelji Šragalj prijaviti za čuveni projekt države Izrael – Pravednik među narodima. Riječ je o projektu kojim izraelska država posebnim priznanjima ističe pripadnike drugih naroda koji su u doba holokausta imali hrabrosti i volje pomagati – po cijenu vlastitog života – Židovima. Priča o obitelji Šragalj i »blizankama« bila je dovoljna jaka, dojmljiva i snažna da uskoro na adresu preostalih članova obitelji Šragalj, točnije brojne djece Antona i Katarine Šragalj stigne poziv da na posebnoj svečanosti prime nagradu države Izrael, odnosno da im bude dodijeljenja titula »Pravednika među katolicima«. To, između ostalog, znači da će imena Antona i Katarine Šragalj biti zapisana na Zidu časti u vrtu Pravednika u Yad Vashemu.

»Blizanke« na koljenima »starog tate«, djeda Lovre

Posjeti ustaških i njemačkih vojnika Šragljovima bili su česti djelomično i stoga što je kuća Šragljovih pri svakom njihovom dolasku, piše u knjizi »Obitelj« Lea Gostl, bila njihov štab: »Obitelj Šragljovih bila je jedna od najimućnijih i najkultiviranijih seoskih obitelji u Vrbovskom. Stari djed, domaćin i gazda kuće Lovro Šragalj, radio je dugo u Americi. Vrbovčani su ga zvali Lovro Amerikanac. Znao je engleski i pomalo njemački. Kod Šragljevih je uvijek odsjedao štab, bilo ustaša, bilo Nijemaca. Mještani su znali pitati moju majku kako se usudi ostaviti me u toj kući. Ona je, u stvari, vjerovala kako se neprijatelj neće dosjetiti da je netko sakriven u »osinjem gnijezdu«. I tako sam ja bila »blizanka« mojoj Štefici, koja je bila treće dijete u Šragljevoj obitelji. A djedu Lovri, »starom tati«, kako smo ga zvali, ona je bila ljubimica. Kad god bi dolazili Nijemci, on bi sjedio na čelu stola, stavljao bi Šteficu na jedno, a »blizanku« na drugo koljeno«, napisala je Lea Gostl Ukrajinčik.

Jedan od potomaka Antona i Katarine je i Juraj Šragalj, dugogodišnji dopisnik Novog lista, koji sa suprugom Jasnom živi u Vrbovskom, u kući koja se nalazi neposredno uz nekadašnju kuću obitelji Šragalj u kojoj su Lea i Štefanija odjevene u iste haljine glumile blizanke, postale zaista duhovne blizanke i ostale prijateljice cijeli život. Juraj je rođen 1939. godine i u vrijeme tih zbivanja bio je dječačić: »Malo se toga sjećam, a tih prevara moje sestre i Lee nimalo. Naravno, lako je moguće da meni namjerno o tome nisu govorili kako ne bih kao dijete koje ne razumije što se zbiva nešto nenamjerno otkrio. Nas je u kući bilo puno djece. Ja sam bio peto dijete, a nakon mene mama će roditi još troje. Sjećam se da su se vojske u Vrboskom često mijenjale. Najprije su tu bili Talijani i Njemci, potom ustaše i partizani, a ja se sjećam da je mene baš jako simpatizirao jedan talijanski sergente koji je u Italiji imao sina mojih godina pa sam ja gotovo svki dan išao do obližnje kuće u kojoj su bili smješteni talijanski vojnici koji su nam rado davali hranu i često sam s nijima jeo. Čak su i njemački vojnici prema nama djeci bili dobri i često su nam dijelili kruh, a uz to se sjećam kako smo često brinuli za tatu koji nije bio sposoban za vojsku, ali je imao zaprežna kola pa su ga često pozivali da vozi za potrebe vojske pri čemu je znao voziti i za partizane i za ustaše, a nas je uvijek bilo strah hoće li se vratiti s zadataka koji su znali trajati po sedam, ili čak i petnaest dana«, govori Juraj koji ističe kako je i on i svi članovi obitelji Šragalj ponosni na priznanje koje će dobiti.

Zina Kalay Kleitman i Josip Ferenčak

Kći ratne mame

»Tek kad sam odrastao shvatio sam u kolikoj je opasnosti bila cijela naša obitelj zbog toga što smo glumeći pomagali Lei i obitelji Gostl, ali se sjećam da kasnije moji roditelji to nikada nisu posebno potencirali jer je njima bilo logično da pomognu ljudima koji su živjeli do nas i s kojima smo bili tako dobri. Naravno, kasnije kad su Lea i Štefica postale velike prijateljice to se također nije uopće postavljalo kao pitanje, a kad je Lea 1996. godine bila jedna od koautorica knjige »Obitelj« u kojoj su obrađeni ovakvi i slični događaji, u posveti Štefaniji napisala »Svojoj dragoj sestri i »blizanki« Štefici u znak zahvalnosti i ljubavi. Njena Seka«, prisjeća se Juraj Šragalj priče o djevojčici koja je od 1943. do 1945. godine točno dvadeset i dva puta odlazila od svoje kuće i ostajala po nekoliko dana u svojoj novoj obitelji, kod svoje ratne mame Kate i njenih novih šestero sestara i braće.

Osmero djece Katarine i Antona

Anton (1902 – 1993) i Katarina (rođena Jardas) Šragalj (1905 – 1991) imali su osmero djece od kojih je jedno umrlo nedugo nakon rođenja. Najstarija je Nada Malnar (1930), a nakon nje rođeni su Zlatko (1931), Štefanija Vranić (1934), Franjo (1936 – 2001), Juraj (1939), Zdenka Ferenčak (1943) te Antonija Grdanović (1948). Uz Vrbovsko žive i u Crikvenici (Nada i Štefanija) te Beogradu (Antonija).

Zdenka Ferenčak i Josip Ferenčak

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.