Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 2° 1
Sutra: 2° 2° 1
23. veljače 2019.
Maduro ili Guaido

BOJIŠTE SUPERSILA Kako je propala Venezuela, zemlja s najvećim rezervama nafte u svijetu?

Reuters
Reuters
Autor:
Objavljeno: 3. veljača 2019. u 18:30 2019-02-03T18:30:07+01:00

Početkom godine Maduro je prisegnuo i počeo mu je šestogodišnji mandat. Kazao je da će stvoriti socijalizam 21. stoljeća, a svoje je protivnike prozvao imperijalistima i fašistima. Ubrzo nakon toga Jose Guaido proglasio se za predsjednika države

Venezuela, država s najvećim potvrđenim rezervama nafte na svijetu, je u krizi koja bi je mogla gurnuti i u građanski rat. Venezuelu potresa hiperinflacija koja je premašila milijun posto, ekonomska kriza je duboka i dugotrajna, u trgovinama nedostaju osnovne namirnice, nema lijekova, ali zato ima izbjeglica o kojima se (za razliku od onih koji idu prema Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji) malo piše, a prema podacima Visokog povjereništva UN-a za izbjeglice ima ih više od tri milijuna.
Nitko ne zna kako će kriza u Venezueli završiti. Hoće li se rasplesti u građanskom ratu koji bi zemlju gurnuo u još veću katastrofu? Hoće li kriza biti razriješena na izborima? Hoće li se nastaviti bezvlašće (a ta bi riječ trenutačno možda i najpreciznije opisala stanje u zemlji)?

Na rubu propasti

Hoće li se nastaviti dvovlašće Nicolasa Madura i Juana Guaida? Venezuela je posljednjih tjedana definitivno postala i važno geopolitičko bojište na kojem se sukobljavaju Sjedinjene Države koje u dubokoj venezuelskoj krizi vide priliku da eliminiraju rigidni socijalistički režim koji državom vlada već dva desetljeća, koji je SAD-u i u vrijeme predsjednika Huga Chaveza bio trn u peti (međutim, Sjedinjenim Državama nije smetala venezuelska nafta koju su kupovali u golemoj količini).

Chavez se na međunarodnoj pozornici afirmirao kao verbalno veliki protivnik SAD-a i njegovog kapitalizma i imperijalizma (koji mu nisu smetali da tom istom SAD-u prodaje goleme količine nafte). I Rusija (u manjoj mjeri i Kina) s druge strane ima itekakvih interesa u Venezueli. Samo ugovorene vojne nabavke vrijedne su 11 milijardi dolara, a ne smije se zaboraviti ni razgranate poslovne interese golemog ruskog naftnog diva Rosnjefta. Venezuela je postala geopolitičko bojište supersila i već iz toga se može zaključiti da joj budućnost nije svijetla.

Posljednjih dana mediji iscrpno izvještavaju o zbivanjima u toj državi, ali kako je došlo do toga da država koja, ponovimo, ima najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu i koja je nekada bila najbogatija država Južne Amerike postane država na rubu propasti?

Sve je počelo dolaskom na vlast socijalista Huga Chaveza 1999. godine. U to doba on je figurirao kao nova nada Latinske Amerike (još jedna u nizu ljevičarskih) i njegova pobjeda i vladanje Venezuelom imali su znatan utjecaj na Južnu Ameriku i širenje ljevičarskih vladavina kontinentom. Začetke današnjeg venezuelskog rasula možemo pronaći upravo u 14 godina dugoj Chavezovoj vladavini koja je završena njegovom smrću 2013. godine. Chavez je provodio socijalističku revoluciju, on i njegova Socijalistička stranka držali su gotovo svu vlast (višestranačje nikada nije ukinuto, dapače sve vrijeme organizirani su višestranački i ne naročito slobodni izbori). U vrijeme kada je Chavez postao predsjednik Venezuele ta je država već bila najvažniji inozemni dobavljač nafte za tržište Sjedinjenih Država koje su se devedesetih godina ubrzano prestrojavale i iz političkih i strateških razloga smanjivale uvoz nafte iz arapskih zemalja i povećavale uvoz od drugih proizvođača, na prvome mjestu Venezuele. Golemi naftni prihod Chavez je neracionalno trošio, za goleme je svote kupovao rusko oružje, postao najglasniji protivnik Sjedinjenih Država i na tome uvelike gradio svoju međunarodnu reputaciju. Istodobno je ekonomija postajala sve neefikasnija, što je za zemlju gotovo potpuno ovisnu o naftnom prihodu bilo itekako opasno.

Novca nitko nema

Pravi problemi nastupili su nakon Chavezove smrti i dolaska na vlast Nicolasa Madura, bivšeg vozača autobusa (eto, nije Hrvatska jedina država u kojoj vozači autobusa uspijevaju izgraditi uspješnu političku karijeru). U usporedbi s njime, Chavez je bio i mekan. Madurova autoritarnost mnogo je eksplicitnija, pa i pogubnija od Chavezove, a njene posljedice na ekonomiju su mnogo razornije. Eksproprijacija, protjerivanje stranih kompanija (koje za razliku od mnogih domaćih, imaju i tehnološko znanje), stroga kontrola cijena, loše upravljanje, korupcija, sve to je dovelo do toga da je BDP Venezuele već do početka 2018. godine bio smanjen za 40 posto u odnosu njegovu visinu u vrijeme Chavezove smrti.

Prihod od nafte tvori 95 posto prihoda od uvoza, a zbog toga što je Maduro otjerao mnoge strane kompanije, proizvodnja nafte pala je na najnižu razinu u posljednjih 30 godina. Tome treba pridodati i američke ekonomske sankcije i smanjenje kupnje venezuelske nafte. Prošle godine Venezuela je SAD-u prodavala tek nešto više od pola milijuna barela sirovne nafte dnevno, godinu prije gotovo 600.000 tona. Pad prihoda osjetio je proračun, a posljedica je bila fiskalna kriza. Vlada je fiskalnu krizu odlučila pobijediti tiskanjem novca i time je državu izravno odvela u hiperinflaciju. Novca za uvozne potrepštine, prije svega hranu i lijekove, nema.

U ljeto prošle godine The Guardian je objavio reportažu o životu u zemlji hiperinflacije. Život su ilustrirali primjerom prodavača voća Joséa Pacheca. Dvije godine prije nego što su novinari The Guardiana doputovali u Venezuelu, kupci su Pachecu voće plaćali svežnjevima novčanica od 100 bolivara. Inflacija je bila visoka, ali u usporedbi sa sadašnjom malena. Novčanica od 100 bolivara bila je najveća novčanica u optjecaju. Dvije godine kasnije Pacheco je primao novčanice od 100.000 bolivara.

Madurova samovolja

Ekonomska kriza, inflacija, pogoršanje uvjeta života, nedostatak osnovnih potrepština, politički progoni rezultirali su izbjegličkom krizom koje je pogodila susjedne države. Veliki prosvjedi potaknuti ekonomskom krizom, inflacijom i pogoršanim uvjetima života pokrenuli su 2014. godine prve velike prosvjede u Madurovoj eri. Vlast ih je slomila i rastjerala, uz 11 ubijenih prosvjednika. Sljedeće godine opozicija je pobijedila na parlamentarnim izborima, osvojila većinu u Narodnoj skupštini, po prvi put u gotovo dva desetljeća. Bio je to signal Maduru da postane još tvrđi i netolerantniji u unutarnjoj politici. Vlada je 2016. oduzela sve ovlasti Narodnoj skupštini koje se tiču ekonomije, a u ožujku 2017. godine Vrhovni sud, kojega kontrolira Maduro, raspustio je Narodnu skupštinu. No, pod pritiskom ta je odluka povučena, a na prosvjedima podrške Narodnoj skupštini i otporu Madurovoj samovolji ubijeno je najmanje stotinu ljudi. Ne bi li parirao Narodnoj skupštini, Maduro je, bez ikakva osnova, utemeljio Narodnu ustavotvornu skupštinu koja ima zadatak predložiti novi ustav zemlje.

Prošle godine Maduro je pobijedio na predsjedničim izborima održanima u svibnju. Izbore je bojkotirala većina opozicije, Maduro je osvojio 67 posto glasova, a opća je ocjena da izbori nisu bili na elementarnoj demokratskoj razini (iako izbori nisu bili utrka s jednim konjem kako bi rekao Clement Atlee, imao je Maduro dva protivnika). Početkom ove godine, 10. siječnja, Maduro je prisegnuo i počeo mu je teći šestogodišnji mandat. U inauguracijskom govoru kazao je da će stvoriti socijalizam 21. stoljeća, a svoje je političke protivnike prozvao imperijalistima i fašistima. Ubrzo nakon toga predsjednik skupštine Jose Guaido, zasigurno uz pomoć i podršku Sjedinjenih Država, proglasio se za predsjednika države. Od tada Venezuela je međunarodna vijest broj jedan.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
UKLJUČITE SE I VI ZA BOLJE OBRAZOVANJE!
Započela je modernizacija strukovnog obrazovanja na dobrobit učenika i gospodarstva Republike Hrvatske!

UKLJUČITE SE I VI ZA BOLJE OBRAZOVANJE!