Dana Auguštin: Umjetnički hod na žici

Na Likovnoj akademiji radila sam instalacije od špage, proučavala odnos svjetla i sjene. Družila sam se s ljudima s plesne scene, počela razmišljati o korištenju mojih instalacija kao scenografije. Ubrzo sam špagi priključila elastičnu tkaninu. Potom sam počela kombinirati penjanje, kiparstvo, gibanje, jogu, a to me dovelo do odluke o učenju akrobatskih vještina

Plesom na tkanini, diplomirana akademska kiparica i cirkuska umjetnica Dana Auguštin – spojila je naizgled nespojivo. Ali i dokazala da umjetnost ne poznaje granice, da se mediji i žanrovi vrlo često prepleću, sljubljuju ili izviru jedni iz drugih, nastavljajući se u beskonačno…

  Njena ljubav prema glazbi (svirala je klavir), pokretu, ali i likovnom oblikovanju – usmjerila ju je najprije prema Akademiji likovne umjetnosti u Ljubljani, gdje je diplomirala na odsjeku za kiparstvo. Svoje zanimanje za pokret najavila je već u diplomskom radu, istražujući modalitete gibanja u kiparskom prostoru.

Rezultat je bila i scenografija i predstava nagrađena Prešernovom nagradom Akademije. Iako se radilo o kruni studijskog razdoblja, za Danu Auguštin to je bio tek – novi početak. Zainteresirala se za vertikalno gibanje, počela je istraživati pokret na visoko obješenim tkaninama, a kako sama kaže – za penjenje je bila predodređena.

Diploma koju je stekla u Nacionalnom centru za cirkuske umjetnosti u Châlons-en-Champagne, bolje poznatom kao CNAC, odvela ju je u sfere scenske umjetnosti kod nas prilično nepoznate, ali zato ne i manje atraktivne.

Upoznala sam je prilikom jednog od njenih performancea na platnu, tkanini, na kojoj i dalje pronalazi nove tehnike kretanja, a publici koja to prati bez daha, predstavlja iznenađujuće forme i oblike koje utiskuje u platno vlastitim tijelom.    

Ples na tkanini

Ako dodamo da je Dana prije tri mjeseca postala majka, da se penjala po tkanini i izvodila akrobacije do poroda, a uskoro potom nastavila sa svim svojim aktivnostima – eto povoda za novinski susret s atraktivnom ljubljanskom umjetnicom, koja obiteljski pripada Ičićima, a određenjem – čitavom svijetu.

  – Oduvijek me zanimalo penjanje, visine… A na Likovnoj akademiji sam radila instalacije od špage, proučavala odnos svjetla i sjene. Družila sam se s ljudima s plesne scene, počela razmišljati o korištenju mojih instalacija kao scenografije. Ubrzo sam špagi priključila elastičnu tkaninu i tako je nastala moja prva scenografija i predstava na Kongresnom trgu u Ljubljani. Potom sam počela kombinirati penjanje, kiparstvo, gibanje, jogu, a to me dovelo do odluke o učenju akrobatskih vještina. Kako na ovim prostorima nema cirkuske škole, odlučila sam je upisati u Francuskoj. Prijemni je ispit bio vrlo rigorozan, ali ja sam se odlučila ozbiljno pripremiti jer sam te godine punila dvadeset šestu, a to je bila granica upisa u CNAC-u. Nakon dvije godine, koje su za mene bile iznimno zanimljive u fizičkom smislu, ali i različitim umjetničkim disciplinama, postala sam dio diplomske predstave koja je najprije imala turneju po Francuskoj, a potom i Latinskoj Americi. Neko sam vrijeme živjela pravi cirkuski život – stanujete u kombiju, u svakom mjestu podižete šator, izvodite svoju akrobatsku točku…    

Tkanina glavni predmet

Dana Auguštin saznala je za francusku školu cirkuskih umjetnosti od Volodje Lesluina, čiju je radionicu penjanja na tkaninama pohađala u Ljubljani. Trodnevna radionica pružila joj je priliku da upozna osnovne ključeve kojima se vertikalno giba po obješenoj tkanini, ali i mogućnosti improvizacije.

  – Jako me zaintrigiralo to što Volodja radi, pa sam ga pitala gdje se to uči. Nabrojao mi je tri škole u Francuskoj, a ja sam se odlučila za CNAC, koji je i on završio, jer je to državna škola, koja dakle nema školarine, a nudi čak i mogućnosti stipendije. Odmah sam odlučila proučiti uvjete upisa. Iz formulara na internetu shvatila sam da se traži prilična fizička spremnost i vještina polaznika škole, tražili su se i podaci o završenim plesnim, glazbenim i kazališnim tečajevima, o svim radionicama koje sam u životu do tada pohađala, kao i podacima o fizičkim aktivnostima kojima sam se bavila. Prijava za prijamni ispit uključivala je i kratki video kojim se kandidat predstavlja komisiji kao i video s prezentacijom svoje tehnike, discipline koja će biti glavni predmet tijekom školovanja. Izabrala sam tkaninu kao svoj glavni predmet, a na temelju videa pozvana sam na prijamni ispit, koji je trajao tjedan dana. Radili smo s različitim profesorima, koji su provjeravali našu gibljivost, kondiciju, općenito fizičke sposobnosti, zatim je došao red na koreografa i provjera plesnih mogućnosti, pa gluma i rad s redateljem, ali i s glazbenim pedagogom.

Polovina pozvanih kandidata ušla je završni krug, gdje smo se izravno susreli s komisijom – izveli svoju točku i obavili razgovor. U obavijesti da sam primljena na CNAC, stajala je i obaveza da vladam francuskim jezikom, jer inače neću biti u stanju pratiti predavanja. Odmah sam pristupila osnovnom tečaju francuskog jezika u Ljubljani, što mi je otvorilo receptore i omogućilo da – uz prethodno poznavanje talijanskog i engleskog – već za tri mjeseca počnem sasvim solidno razumijevati o čemu profesori govore. Od grupne nastave slušala sam ples, teatar, glazbu i teoriju, na prvoj nas je godini bilo petnaestak, a na drugoj je ostala jedva polovina klase.

 Sretna okolonost za mene bila je ta što sam jedina u klasi upisala tkaninu kao glavni predmet, tako da je nastava, praktički, bila individualna. Radila sam s tri profesora – glavni mentori su bili Gerard Sasoli i Bruno Dizien, s njima sam radila na tehnici, ključevima, transponiranju gibanja – penjali smo se po stijenama i djelove gibanja prenosili na tkaninu i obrnuto. Povremeno – jedan do dva puta mjesečno – dolazio je treći profesor s kojim sam radila improvizacije, izraz, uvježbavala nastup, a kad god sam imala neku ideju ili želju, moji mentori bi pozivali ljude koji se bave segmentom mog zanimanja, s kojima sam mogla razraditi svoju ideju. Škola je također redovito pozivala profesore koji su ono čime se bavimo radili i na drugačiji način! Tako sam učila koreografiju na tkaninama, sjene, trapez… Nakon druge godine slijedio je završni ispit na kojem smo svaki izveli svoju desetminutnu točku, a nakon diplome smo s profesionalnim redateljem pripremili predstavu s kojom smo otišli na turneju. Više od uspjeha same predstave za sve nas bila su dragocjena poznanstva koja smo stjecali na turneji, susreti s ljudima u istoj branši interesa, s kojima smo kasnije surađivali i razmjenjivali iskustva.    

Nacionalni centar za cirkuske umjetnosti – Centre national des arts du cirque CNAC – u opisu djelatnosti ima učenje, inovaciju i istraživanje, ali i odraz svake od fizičkih aktivnosti na tijelo čovjeka koji je prakticira, na zdravlje, a uključuje i aspekt sigurnosti. CNAC svojim djelovanjem pomaže otklanjanju granica među različitim umjetničkim disciplinama, tako da nove generacije diplomanata ove škole spadaju među najviđenije mlade profesionalce na francuskoj i internacionalnoj akrobatskoj sceni.   Svi studenti, bez obzira na zemlju porijekla, imaju isti status, većina dolazi iz EU, ali i prekomorskih zemalja. Ukratko, radi se o školi koja je svojevrsna akademija za one koji se žele baviti cirkuskim umjetnostima i kao takva je priznata u sustavu europskog školstva. CNAC financira francusko Ministarstvo kulture i komunikacija, a podržava regionalna uprava pokrajine Châlons-en-Champagne.

Micromovement yoga

Vaša je tehnika vertikalnog kretanja poznata kao »ples na svili«.

  – Ne upotrebljavam svilu, već sam u školi u Francuskoj počela istraživati različite tkanine. Sve to vodi nastupima na nekoliko festivala koji imaju program adekvatan mojim interesima, a posljednjih godina nastupam u predstavama zajedno sa suprugom Thiernom Diallom. On je glazbenik, kontrabasist, a otkako imamo dijete – razmišljamo o izvođenju dječjih predstava.

  Bavite se i edukacijom. Koliko polaznika imaju vaše skupine plesača na tkanini?

– Isprva je sve to bilo teško ostvariti u Ljubljani, ali nagrade i predstave potaknule su i zanimanje publike, tako da se edukacijom bavim treću sezonu. Prva grupa koja trenira, dakle sad već tri godine, ima desetak polaznika, druga petnaestak, a treća još nema stalni sastav. Radi se o vrlo ozbiljnom treningu, koji nije bezopasan, zato je sudionike potrebno dobro pripremiti i svaki pokret raditi s maksimalnom koncentracijom.    Koncentracija je važna u svemu čime se bavite – od alpinističkog penjanja, preko gibanja na tkanini, do joge.    – Jogom se bavim dugo, prakticiranjem i poučavanjem, a poseban mi je izazov bio pratiti promjene u tijelu u trudnoći. Naš sin Amadou sudjelovao je u predstavama još dok je bio u trbuhu – kretala sam se po tkanini do poroda, također i prakticirala jogu, a ponovo sam se vratila svim aktivnostima kad je Amadou navršio mjesec dana. Razvila sam i vlastitu tehniku u jogi – micromovement yoga – upravo radeći mikro pokrete, brzo sam se nakon poroda vratila u formu.    

Često me ljudi pitaju je li ovo čime se bavim opasno. Ako se ide prebrzo i bez poznavanja vlastitih mogućnosti – može biti opasno. Zato i svojim učenicima stalno govorim neka sve što isprobavaju rade na maloj visini, u svakom trenutku svjesni mogućnosti svojih ruku, nogu i tijela. Bolje je sići, nego se zaplesti, jer ako se »ključ« ne izvede dobro možete ispasti ili se razvezati, što na visini može biti pogibeljno.   U školi smo imali dobre strunjače i sigurne oslonce na kojima je visila tkanina, ali ja kad sam počinjala treninge – nisam imala ništa od toga. Zato sam sve radila na maloj visini, postepeno, isprobavajući i razrađujući svaki ključ i pokret najprije u glavi.   Važno je paziti na svaki korak, uključujući provjeru izdržljivosti mjesta na koje se kači tkanina, kao i održavanje i pospremanje tkanine – mora biti pohranjena u dobrim uvjetima, da zadrži svoja osnovna svojstva, da ne sagnjili na pregibima, da nema slabog mjesta. Ali prije svega – treba voditi računa o vlastitim mogućnostima. Ako se to sve poštuje, rizik od nezgode je minimalan.

S Amadouom u trbuhu

Ipak, osnova svega fizičkog kod vas je bilo penjanje.

  – Najprije je to bilo sportsko penjanje, alpinizam, a sad me najviše raduje penjanje bez osiguranja uz more. U Ičićima postoji Grotta di Diavolo, objavljeni su i smjerovi penjanja, ali ja se penjem bosa, istražujem svoje smjerove, a penjala sam se i s Amadouom u trbuhu!

  U vrtu kuće u Ičićima, uz obješeno platno na kojem trenirate, vidjela sam i nategnutu žicu. To je novi izazov?

  – Slackline (vrpca različitih dužina, širine najčešće od 2,5 do 3,5 centimetara, napravljena iz umjetnih, poliesterskih vlakana, napeta između dvije fiksne točke, najčešće stabala) prakticiram već četiri godine. Hodanje po slacklineu je odlična vježba za razvijanje ravnoteže, koordinacije i koncentracije. Kad uspijemo spojiti koncentraciju sa svijesti o gibanju tijela, da ono postane mekano i opušteno, lebdimo na elastičnoj traci s osjećajem velike lakoće i užitka. Počinje se obično s kraćim razdaljinama od oko 12 metara. S razvojem osjećaja ravnoteže polako se povećava dužina, kao i trikovi (figure) koje se mogu izvesti. Dugačak slackline mora biti postavljen i na veću visinu – kako bi izbjegli da na njegovoj sredini hodamo »po podu«. Moja najduža linija do sada je bila 50 metara, napeta na visini od 1.70 metra. Da, to mi je izazov !