Reuters
Nakon zarobljavanja u Boliviji, Guevara je odveden u La Higuer. Rečeno mu je da će biti izveden pred vojni sud, ali je odlučeno da ga se smakne. To je dobrovoljno učinio narednik bolivijske vojske Mario Teran 9. listopada 1967.
Danas počinje nova faza. Na farmu smo doputovali noću. Putovanje je bilo mirno i dobro. Citirane rečenice prve su rečenice koje je revolucionar Ernesto Che Guevara zapisao u svom Bolivijskom dnevniku. Datum je 7. studenoga 1966., 49. je obljetnica Oktobarske revolucije. Che je u lipnju 1966. napunio 38 godina, globalno je poznati revolucionar, marksist, gerilac. Nakon kraha gerilske borbe u Kongu i višemjesečnog boravka u Dar es Salaamu i Pragu odlazi u Boliviju gdje namjerava pokrenuti još jednu gerilsku borbu koja bi trebala dovesti do revolucije. Bit će to njegova posljednja (i neuspješna) borba koja će potrajati niti godinu dana. Točno 11 mjeseci kasnije, 7. listopada 1967. Che Guevara zapisao je u dnevniku »Vojska je objavila čudan izvještaj o prisutnosti 250 ljudi u Serranu, a oni su tamo kako bi zaustavili okruženu skupinu muškaraca za koju je rečeno da broji 37 ljudi; locirali su naša skrovišta između rijeka Acero i Oro. Čini se da je vijest neistinita«.
Bio je to posljednji zapis Chea. Sljedećeg dana u sukobu s bolivijskom vojskom je ranjen i zarobljen, a dan potom, 9. listopada 1967. godine je likvidiran. U tih 11 mjeseci njegova gerilska skupina doživjela je potpuni neuspjeh. Isprva ih je bilo pedesetak, na koncu samo 17 gladnih, umornih, bolesnih, slabo naoružanih gerilaca. Kod lokalnog stanovništva nisu uspjeli zapaliti revolucionarni plam, ostali su bez radio veze s Kubom, CIA je doznala da je Che u Boliviji i poslala svoje savjetnike, vojska je nemilice češljala teren kojim su se kretali, a Che i njegova skupina nisu imali ono što je nužno za svaku gerilu – podršku lokalnog stanovništva.
Nakon zarobljavanja Guevara je odveden u La Higuer. Rečeno mu je da će biti izveden pred vojni sud. Sljedećega dana prebačen je u Vallegrande. Odlučeno je da ga se smakne, a narednik bolivijske vojske Mario Teran, čija su tri prijatelja (svi su se zvali Mario) poginula u borbama protiv Cheove skupine, dobrovoljno se prijavio za egzekutora. Dan nakon egzekucije objavljena je fotografija mrtvoga Che Guevara. Na toj je fotografiji podsjećao na mrtvoga Isusa skinutog s križa. I prije smrti Che Guevara bio je lice revolucije šezdesetih godina, nakon smrti postao je globalni simbol revolucije, borbe za socijalnu pravdu, a na valu studentskih zbivanja 1968. i ikona pop-kulture.
Iznimno tvrd i nemilosrdan
Che, simbol marksističkih revolucija s velikom dozom antiimperijalizma i antikolonijalizma šezdesetih godina, bio je iznimno tvrd i nemilosrdan čovjek burne biografije. Rođen je u argentinskom Rosariju u materijalno zbrinutoj porodici u kojoj su čitanje i školovanje bili na cijeni. Godine 1948. taj je astmatični mladić upisao studij medicine u Buenos Airesu. godine 1951. krenuo je motociklom na devetomjesečno, 8.000 kilometara dugo putovanje Latinskom Amerikom i to ga je putovanje uvelike formiralo. Bio je zgrožen uvjetima u kojima su radili čileanski rudari, progonima komunista, stanjem u kojem su živjeli radnici i seljaci oštro kontrastirano raskoši i korupciji vladajućih. Po povratku u Buenos Aires završio je studij i postao dr. Ernesto Guevara.
Godine 1953. ponovo kreće na veliko putovanje po latinoameričkim državama, a najviše vremena proveo je u Guatemali. U to doba na vlasti je predsjednik Jacobo Arbenz kojega je zbog njegove zemljišne reforme kojom je američka United Fruit Company djelomično razvlaštena s vlasti srušila CIA. U Guatemali upoznaje kubanske emigrante, okupljene oko 26. srpnja, pokreta kojega je osnovao Fidel Castro i koji će 1959. preuzeti vlast na Kubi. U rujnu 1954. je u Ciudad Mexicu, radi u bolnici na alergološkom odjelu, ponovno se povezuje s Kubancima, a u lipnju 1955. upoznaje Raula Castra koji ga ubrzo upoznaje sa svojim bratom Fidelom.
Fidel i Che dvije su ključne osobe kubanske revolucije. U vrijeme prvog susreta bili su prilično različiti, a upravo u toj različitosti su se izvrsno nadopunjavali. Fidel je bio vrstan propagandist, Che čovjek od akcije na terenu, gerilac u nastajanju. Fidel nije bio komunist, pa ni marksist u to vrijeme (iako je zagovarao socijalnu pravdu), u to vrijeme priželjkuje izvesti revoluciju po uzoru na Josea Martija, tvorca kubanskog nacionalnog pokreta u 19. stoljeću.
Urušavanje Batistinog režima
Njegova revolucija, kojom bi s vlasti zbacio Fulgencija Batistu, bila je zamišljena kao nacionalna i antiimperijalistička. Che je već tada ideološki formiran kao marksist-lenjinist. Castro u Pokretu nije okupljao ni marksiste ni komuniste. Među rijetkim komunistima u Pokretu bio je njegov brat Raul. Klonio ih se jer su na Kubi, i zbog veoma snažne propagande, bili nepopularni. Bilo je predviđeno da Che bude liječnik u Pokretu 26. srpnja, ali nakon što je kao najbolji prošao gerilsku obuku priključio se pokretu kao borac. Che je bio jedan od 82 ljudi koji su brodom Granma (Baka) doplovili do Kube 25. studenoga 1956. ne bi li digli ustanak protiv Batiste. Ustanak je gotovo propao. U prvom sukobu s vojskom teško su stradali, preživjelo ih je tek dvadesetak i bili su razbijeni u male grupe. Fidel je bio u grupi s još dva borca, a njih su trojica imali dvije puške i dva para čizama.
Za stvaranje kulta Chea kao revolucionara ključna je fotografija »herojski gerilac« (guerrillero heroico) snimljena 5. ožujka 1960. u Havani na komemoraciji za žrtve eksplozije broda La Coubre. Tu je fotografiju snimio Alberto Korda. Izjavio je da ga je privukao Cheov izraz lica kojim je iskazao »apsolutnu nepomirljivost kao ljutnju i bol«. Korda je govorio da fotografija pokazuje Cheov čvrst karakter, a do kraja šezdesetih godina ta je fotografija imala golemu ulogu u pretvaranju Chea iz karizmatičnog revolucionarnog vođe u kulturnu ikonu. »Herojski gerilac« najreproduciranija je fotografija 20. stoljeća.
Pokret 26. srpnja, nije toliko brzo rastao, koliko se brzo Batistin režim urušavao. Batista je ponovno bio na vlasti od 1952., bio je iznimno korumpiran, golem utjecaj na otoku imala je američka mafija. U sedam godina njegove vladavine tajna policija i vojska likvidirale su oko 20.000 ljudi. Bio je toliko nepopularan da su mu i Sjedinjene Države uskratile pomoć, prekinule opskrbu njegove vojske, a u završnim danima, neposredno prije nego što će izgubiti vlasti, poručile mu da u SAD-u ne može dobiti utočište.
Che se iskalio kao gerilac. Pokret je pod oružjem imao svega nekoliko stotina ljudi, na njih je Batista poslao vojsku od 10.000 ljudi, ali i vojska je bila rastrojena, a Pokret je imao podršku lokalnog stanovništva. Malene gerilske skupine vješto su i brzo manevrirale Sierra Maestrom, vojska zapadala u sve dublju krizu. Završni napad izvela su dva odreda (treći, najveći, pod zapovjedništvom Fidela Castra ostao je u pozadini). Che je zapovijedao većim od ta dva odreda, a taj je odred imao točno 148 ljudi. Dovoljno da se 1. siječnja 1959. preuzme vlast.
Che je bio brutalno lice režima. Nakon preuzimanja vlasti pet mjeseci je zapovijedao havanskim zatvorima i on je bio taj koji je provodio revolucionarnu pravdu. Pod njegovim je zapovjedništvo smaknuto, obično nakon odluka revolucionarnog suda, vjerojatno više tisuća pristalica Batistinog režima, a u samom zatvoru smaknuto ih je između 50 i 100. Oštrina i brutalnost nisu bili ništa novo u Cheovu revolucionarnom putu. Kao gerilac je uvijek provodio oštre disciplinske mjere, prebjege je nemilosrdno strijeljao. Nakon petomjesečne epizode revolucionarne pravde, Guevara postaje glavni čovjek za provedbu agrarne reforme. Tri četvrtine zemlje na Kubi bilo je u vlasništvu dva posto ljudi, a Guevara se ponovo sudario s američkom United Fruit Company.
Azija, Afrika, Jugoslavija i Grčka
Šef CIA-e Allen Dulles odlučuje da Castra treba ukloniti s Kube i to u vrijeme kada Castro na poziv američkih novinara posjećuje SAD i izjavljuje da nije komunist. U to doba i nije bio, još je bio revolucionar Martijevog tipa, ali za SAD je čovjek koji provodi agrarnu reformu, razvlašćuje velike kompanije, pokreće goleme akcije opismenjavanja, unaprijeđuje javno zdravstvo, nacionalizira američku imovinu, komunist i zbog toga SAD odlučuju izolirati Kubu. Upravo će ta izolacija gurnuti Castra prema Sovjetskom Savezu i komunizmu kao posljednjim kartama kojima još može igrati.
Sredinom 1959. Castro šalje Chea kao svog najvažnijeg diplomata u 14 država (azijske i afričke države, te Jugoslavija i Grčka). To čini ne bi li smanjio njegov utjecaj na otoku, ali slanje marksista-lenjinista u inozemstvo samo je pojačalo dojam o ubrzanom stvaranju komunističke Kube. U prosincu 1964. Guevara predvodi kubanskoj delegaciju u UN-u, drži jednosatni govor u kojem kritizira nesposobnost UN-a da se suoči s brutalnom politikom apartheida, osuđuje politku SAD-a prema crnačkog stanovništvu. Gostuje na CBS-u, susreće niz važnih ljudi – od po antikomunizmu znanog senatora Eugenea McCarthyja do suradnika Malcolma X.
Početkom 1965. Guevara napušta Kubu, vraća se gerilskoj borbi i odlazi u Kongo. Alžirskom predsjedniku Ahmedu Ben Belli tumači da je Afrika najslabija karika imperijalizma te da ima golem revolucionarni potencijal. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser, inače vrlo blizak s Cheom, smatrao je da je njegov odlazak u Kongo osuđen ne propast. Nakon sedam mjeseci neuspješne gerilske borbe, iscrpljen dizenterijom i astmom, Che se povlači, zajedno s još šest preživjelih kubanskih suboraca, iz Afrike. Opčinjen gerilskim ratovanjem i revolucijom Che pogrešno zaključuje da njegova borba u Kongu nije uspjela jer je »zakazao ljudski faktor. Tamo nema volje za borbu. Vođe su korumpirani. Tamo se nema što raditi«. Nakon višemjesečog boravka u Tanzaniji i Čehoslovačkoj zaključio je da se ima što raditi u Boliviji. Tamo je i stradao, a zahvaljujući svom životu, stradanju i dvjema fotografijama postao je simbol revolucionarne borbe i ikona pop-kulture.
