Sretan Vam 100. rođendan, barba Maks

Dug je život za mojim leđima. Imao sam svoju filozofiju: ni sa kime se svaditi, svi su ljudi dobri, ako je netko i malo čudan, pusti ga na miru. Toga se držim i danas, veli hodajuća riječka enciklopedija, projektant i graditelj mostova, najstariji aktivni novinar, zaljubljenik u fotografiju, filatelist, spisatelj, sportaš, nekadašnji profesor...

Maksimilijan Maks Peč, »povijest Rijeke na dvije noge«, kako ga je jednom prilikom nazvao riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić, danas slavi 100. rođendan. Stoljeće života barba Maksa, kako ga zovu svi koji ga vole, a zavoljeti ga nije teško, hodajuća je riječka enciklopedija, projektant i graditelj mostova od Senja do Trsta, pranećak sv. Leopolda Bogdana Mandića, cijenjen katolički laik, najstariji aktivni novinar u riječkim »Zvonima«, a prije i u Novom listu, La Voce del Popolu i Panorami, zaljubljenik u fotografiju iza kojeg stoji deset samostalnih izložbi, filatelist, spisatelj, sportaš, nekadašnji profesor u Građevinskoj školi u Rijeci, tajnik Plivačkog kluba Primorje, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak, zaposlenik Ministarstva pomorstva i u riječkoj gradskoj upravi.    

Čovjek-institucija

Gospodin Peč, čovjek-institucija, svojim je zapisima, brojnim datim intervjuima, a najviše djelima, na najbolji mogući način svojim je suvremenicima, »urbi et orbi«, prikazao povijest Rijeke i Sušaka u posljednjih stotinu godina, grada koji ima dušu, a koju je uvelike oplemenio ovaj uvijek veselo raspoloženi »dobri duh grada«. Možda ga je jednom prilikom najbolje opisao Zdravko Ćiro Kovačić, još jedna živuća riječko-sušačka legenda, riječima: »Kada sretnete ovog čovjeka u najboljim godinama kako veselo prolazi gradom, onda s njim prolazi i značajni dio povijesti Rijeke i Sušaka. Bez njega bi grad, a i svi mi, bili siromašniji.« 

  – Ma, ja sam ti stara karampana!, rekao nam je barba Makso, u za njega prepoznatljivom stilu šaljenja na vlastiti račun, tijekom telefonskog razgovora pred objavljivanje ovog teksta kojeg su obogatili mnogi dijelovi iz prijašnjih razgovora s njime, objavljeni u Novom listu, Nadbiskupijskom listu Zvona, Sušačkoj reviji ili u najnovijoj knjizi »Maks Peč – radoznali promatrač«, autorice Gordane Fumić i nakladnika Riječke nadbiskupije.

   O obitelji i rođenju

– Cijela moja obitelj pripada našoj divnoj, napaćenoj domovini. U našoj brojnoj familiji svi su »naše gore list«, iznimka je jedino moj otac. Djed po ocu, Matija Pötsch, bio je Nijemac, aktivni oficir kod Franje Josipa i poznati graditelj utvrda na fronti prema Rusiji. Jedan od njegovih sinova bio je, dakle, moj otac Theodor, aktivni marinski vojni časnik s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Godine 1914. bio je stacioniran na topiljerki ispred Dugog Rata, gdje se nalazila tvornica municije SUFID. Na toj topiljerki služili su Austrijanci, Česi, Slovaci i Hrvati, a moj je otac bio prvi oficir stroja. Kad je moja majka u visokom stadiju trudnoće došla posjetiti muža u Dugom Ratu, tu joj je pozlilo i tu sam rođen 13. siječnja 1914. godine. Jedna seljanka me tada stavila u koš te su me odnijeli na obližnje brdo do kapelice, gdje sam odmah kršten. Kako sam rođen u tvornici municije, zato sam ovako nemiran duh, svakom loncu poklopac, pravi vulkanski tip. S druge strane, moja majka, Genoveva Mandić, bila je iz poznate obitelji u Boki kotorskoj. Njezina prabaka bila je grofica Ana Bujević, udana za Mandića, admirala Bokeljske mornarice. Bili su dobrostojeća obitelj u ono vrijeme. Mamin djed Kuzma Mandić i baka Marija imali su jedanaestero djece. Jedan njihov sin bio je naš svetac Leopold Bogdan Mandić, brat moje bake ili mamin ujak.  

   O djetinjstvu

– Budući da obitelj nije bila zadovoljna izborom majčinoga partnera, ona se, kad je otac poslan na ruski front, sa mnom preselila na Sušak, gdje sam od četvrtog mjeseca života. Oca se na sjećam jer je poginuo u Prvom svjetskom ratu, pa nas je moja majka uzdržavala radeći i šivajući po kućama. Našla je neku podstanarsku sobicu iznad današnjega Autotroleja na Fiumari. Teško smo živjeli i često puta išli spavati gladni. Nakon šest godina, kada više nije bilo nikakve nade da će se moj otac vratiti, majka se preudala za Antuna Benussija, direktora velike sušačke tvrtke za skladištenje drva Pavlović d.d., u čijem su vlasništvu bile još dvije pilane u Bosni i jedna na Pećinama. Pučku školu završio sam na Sušaku. Mi smo kao djeca i mladići bili drukčije odgajani. Molitva i odlazak na svetu misu nedjeljom bili su sastavni dio življenja. U školi smo bili poslušni, slušali smo i poštovali i profesore i starije. Kao pubertetlije još smo igrali nogomet krpenjačom i špigule, igrali se skrivača. Očuh me nakon svršetka gimnazije poslao na Tehnički fakultet u Zagreb – postao sam inženjer građevine, a kasnije sam doktorirao u Italiji.

  O Sušaku

– Sušak moga djetinjstva bio je potpuno neizgrađen, a prvu građansku kuću tamo su počeli graditi moja majka i očuh: nije bilo asfalta, vodovoda, kanalizacije, postojala je samo jedna kočija »starog Majera s Trsata«. Polako se sve urbaniziralo, ovdje su obični činovnici počeli dizati kuće – Sušak se izgrađivao i napredovao. Bio je to grad s gotovo 20 tisuća stanovnika, i to vrlo perspektivan grad u kojem su ljudi govorili – tamo u luci trava raste, ovdje se radi. Sjedište velikih brodarskih kompanija, niza konzulata, ali i živo tkivo umjetničkoga života. Sam hotel Continental gradila je obitelj Bačić, oni su činili dio sušačke elite i dali nekoliko gradonačelnika grada. U Kontu je bio cijeli život Sušaka. Nego, smatram se pravim Sušačanom. Ovdje sam prohodao i pohađao školu, maturirao, oženio se, zaposlio…  

  O mostovima

Njegovu vitrinu krase brojne medalje, odličja i diplome koje je dobio od institucija, sportskih društava u Jugoslaviji, Hrvatskoj i iz drugih država. One nijemo svjedoče o svojemu vremenu, raznim društvenim i političkim prilikama, pomiruju svjetonazore, ideje i sustave. Uz Spomenicu Domovinskoga rata, najvećim priznanjem smatra ono bl. pape Ivana Pavla II. – Pro Ecclesia et Pontifice, najveće priznanje koje laik u Crkvi može dobiti. Tu su i medalje za zasluge u izgradnji Tunela Učka, za obnovu sporta nakon rata, plaketa za suradnju u Zvonima, Medalja sv.Vida koju je dobio kao istaknuti crkveni laik i vjernik, jubilarne medalje i plakete Plivačkoga kluba Primorje, plaketa i sat Grada Rijeke za obnovu porušene luke i obale, a proglašen je inovatorom 1946. godine, kada je ponovo gradio porušene mostove do Trsta i drugo.

– Uspio sam izgraditi mnoštvo mostova sve do Trsta, iako mi je na fakultetu statika bila najmrskiji predmet. Osim statike, nisam trpio ni mostove, pa sam zbog toga građevinu studirao šest godina. No, budući da je poslije rata porušene ceste i mostove gradila vojska, kad sam dobio naredbu od generala Holjevca da gradim mostove, otišao sam kući i tjedan dana ponavljao statiku kako bih mogao ispuniti njegovu naredbu. Kako sam bio jedini građevinski inženjer među arhitektima u Općini Rijeka, rečeno mi je da treba obnavljati mostove i ceste od Novog Vinodolskog i Crikvenice pa sve do Trsta. Trebalo je odmah napraviti provizorne drvene mostove pa sam tako najprije izradio most u Šoićima kraj pruge, a onda je došla naredba da treba izgraditi most kod Kontinentala. Kod Kontinentala sam odmah po oslobođenju Rijeke i Sušaka 1945. godine napravio drveni most u samo 24 sata, koliko je trajalo njegovo cjelokupno projektiranje i postavljanje. Tko bi uopće mogao zamisliti da ću ja, koji sam kao pučkoškolac s prozora gledao kako su D’Anunzijevi soldati čuvali mostove preko Rječine, jednoga dana graditi novi drveni most. I most na Titovom trgu sam gradio, ali nisam ga projektirao.

   O D’Annunziju

– Znali smo ga sretati na riječkome Korzu. Jednom smo ja i sin dr. Kresnika, Jaroslav, moj školski kolega, šetali Korzom. Bilo je vrijeme prije ručka i D’Annunzio je također šetao Korzom. Ušao je u parfumeriju i kupio puno parfema koje je dijelio Fiumankama, a one su ga grlile i ljubile. Uvijek su žene oblijetale oko njega. Kad je ugledao Jaroslava i mene, rekao je: »Kako lijepa djeca«, a mi smo od straha pobjegli. Bio je pun sebe, narcisoidan, smatrao se velikim pjesnikom i književnikom. Volio je žene do nastranosti, a volio se i hvaliti. Prvi je preletio Beč i prvi je uplovio u Bakarski zaljev na torpednom čamcu. Jednom se hvalio kako je osvojio otok na Kvarneru, a taj otok nije ništa drugo nego pećina, grota koja strši kraj Kraljevice. Sve talijanske novine su o tome pisale kao o senzaciji. To je bila opća sprdnja nas domaćih na njegov račun.

   O šahu sa Spielmannom

– Već sam u gimnaziji bio aktivan u sportu. U prvom razredu, 1928. godine, bio sam suosnivač Šahovskoga kluba Jadran. Igrao sam i šah i stolni tenis. Bavio sam se i atletikom. Bio sam u skautima. Jednom je na Sušak na simultanku došao dr. Spielmann. Imao sam čast igrati s njime. Veoma dobro sam počeo te su se ljudi stali okupljati oko našega stola. Dr. Spielmann je tada malo zastao, preko očala me ispitivački pogledao i, vidjevši mulca pred sobom, u četiri, pet poteza me tako smlavio da nisam znao kako se zovem.

   O susretu s Titom

– Prilikom svečanog otvorenja novoizgrađenog mosta na Rječini, kao rukovoditelj mogao sam se slobodno kretati po mostu, a s obzirom na to da je na dan otvorenja cijeli most bio prepun pripadnika Udbe i Ozne, najednom me je jedan šef policije uhvatio za rukav i postavio ispod tribine na kojoj je trebao govoriti Tito. »Iznad tebe će biti maršal, a ti ćeš sjediti tu ispod«, rekao mi je. Poslušao sam ga i tek mi je poslije postalo jasno da svi policajci imaju bijele mantile, kao i ja, pa je policajac pomislio da sam i ja udbaš. Tako sam zbog mantila cijelo otvorenje prosjedio s policijom, pazeći na Tita. Predstavili su me njemu i rukovali smo se. Bio je lijep čovjek, miran. Jednom, pri gradnji autoceste Rijeka – Zagreb, bio sam na gradilištu na Grobničkom polju. Odjednom je došla velika kolona službenih automobila s tadašnjim rukovodiocima države koji su se vraćali s Brijuna. Stali su, a iz jednog je izišla Jovanka Broz, pozdravila nas, pogledala cestu koja se gradila i rekla: »Mnogo lepa cesta.« I otišla.  

 O supruzi Nadi

– Moja obitelj družila se s obiteljima Rac i Kolombo. Svakoga ljeta mama je s gospođama Rac i Kolombo i njihovom djecom odlazila na ljetovanje u Fužine. Bio sam tada prva godina fakulteta i najstariji od djece. Oni su u meni gledali vođu, a ja sam ih pazio, šetao se s njima, izvodio razne vragolije. Nada Rac tada je imala petnaest godina. Družeći se tako godinama, rodila se među nama ljubav te sam se njome oženio kada je postala punoljetna, 1943. godine. Vjenčao nas je moj prijatelj vlč. Martin Bubanj. Najprije smo živjeli u unajmljenom stanu kraj Sušačke gimnazije, jer je stan u kući bio iznajmljen, a prilikom bombardiranja Sušaka i Rijeke bio je i dosta oštećen. Nakon toga preselili smo se u našu kuću na Sušaku u ovaj stan, u kojem je Nada umrla, a ja živim i dalje s našim lijepim uspomenama. Bila je jako bolesna. Tri godine bila je potpuno nepokretna. Nije mogla ni govoriti. Mnogi su mi savjetovali da je smjestim u starački dom. Nisam mogao. To bi izgledalo kao da sam je nakon šezdeset godina zajedničkoga života potjerao. Njegovao sam je sam. Inače, Nada i ja nismo mogli imati djece. Obilazili smo mnoge poznate stručnjake, ali bezuspješno. Volio sam djecu pa sam jedanaest puta bio kum na krštenju.    O samačkom životu

– Sam perem robu, »na ruke«. Ne peglam je, još mokru je posložim i tako osušim. Kuham sam. Ujutro se probudim u šest sati. Nakon toalete, najprije zalijem cvijeće. Imam velik vrt. Nekada smo u njemu sadili povrće. Sada su tu voćke i cvijeće. Doručkujem bijelu kavu uz komad kruha s medom. Za ručak skuham nešto lagano, juhu ili povrće. Ponekad me pozove na ručak kapetan Grgurić kojemu smo prodali stan na drugome katu. Zna me na ručak pozvati i moj dragi prijatelj nadbiskup Devčić. Večera je također lagana. Navečer idem spavati oko devet. U krevetu slušam radio ako je na programu neki dobar koncert ili utakmica. Znam ponekad prijepodne otići u kafić »Picasso«. Tu se redovito nalazim sa starim prijateljima: prof. Marijanom Kolombom, dr. Radom Petehom, ing. Kokom Baglamom. Dolazio je i Nikola Flass, ali nakon što je prešao devedesetu, ne izlazi više iz kuće. Sastajemo se redovito. Čitamo novine, pričamo o politici i sportu. Iako imamo različita mišljenja, dobro se slažemo. Nastojim se kretati. Ponekad odem pješice na Trsat. Ako sretnem patera Hoška, ugodno porazgovaramo. Ponekad mi svrati pokoji prijatelj, ali rijetko imam goste.

  – Dug je život za mojim leđima. Imao sam svoju filozofiju: ni sa kime se svaditi, svi su ljudi dobri, ako je netko i malo čudan, pusti ga na miru. Toga se držim i danas. 

_________________________________________

O Maksu Peču…

MONS. DR. IVAN DEVČIĆ: Naš dragi starina

    Moje susretanje i druženje s gospodinom Pečom bilo je veoma često. Uspješno je s mnogima surađivao jer je prvenstveno gledao ne na svjetonazorska opredjeljenja ljudi nego na njihovu ljudskost i stručnost. Teško mu je bilo prihvatiti aljkavost, površnost, nesavjesnost i svakojaku neurednost. Strane su mu i odbojne bile i ostale svaka bahatost i umišljenost, a drage skromnost, radinost i poštenje. Možemo biti ponosni i Bogu zahvalni što u našoj sredini imamo tako skromna, vrijedna i poštena čovjeka koji je drag svima i u kojega se svi možemo ugledati. Žaliti se počeo tek u zadnje vrijeme, tužeći se na poneku boljeticu i da mu sile pomalo slabe. A ja mu govorim da je to bolest koja se zove »sto godina« i koju mora preboljeti, jer ga čeka i druga stotka. Možemo biti i malo sebični pa poželjeti neka još dugo bude s nama i među nama, kako bi nas i dalje obogaćivao svojim velikim iskustvom, časnošću i plemenitošću. Zato neka nam još dugo živi naš dragi starina, naš časni gospodin Maks Peč, čovjek o kojemu, s pjesnikom, možemo reći: »Sve manje judi znan ča nalik su na te.«     VOJKO OBERSNEL, GRADONAČELNIK:   Junak našeg doba  

  Svako doba traži svoga junaka. Naš stogodišnjak Maks Peč svojom vitalnošću i životnom vedrinom dokazuje da je junak našega doba, prijatelj iz susjedstva. Stotina godina nije njegovo teško breme, naprotiv, to je lagani zavežljaj uspomena, djela, doživljaja i dobro iskorištenih prilika u arhitekturi, umjetnosti, novinarstvu, kolekcionarstvu, fotografiji, sportu, vatrogastvu, vojsci , ukratko prilika u kojima je trebalo reći i učiniti dobro.

  Prilika u kojima je dobro i rečeno i učinjeno s plemenitošću duše i odlučnošću duha. I zato gotovo da i nema kutka Rijeke u koji nije zavirio plemeniti duh Maksa Peča. Hvala gospodinu Peču na svemu dobrom, rečenom i učinjenom, a posebno hvala na svim mostovima koje je gradio i na otiscima koje je ostavio na licu i u duši našega grada. I zato gospodinu Peču sretan ulazak u novo stoljeće života s istom stvaralačkom energijom, s istim jasnim stavom, kako djela čine čovjeka, a ljudi čine grad.     DANIJEL DELONGA, UREDNIK ZVONA: Sve nas je zadužio     Nadbiskupijski list Zvona, koja i nakon 50 godina izlaze, još uvijek se hrane na izvoru rada i entuzijazma njihovih osnivača, a Max Peč neumorno, iz mjeseca u mjesec, objavljuje svoje crtice iz povijesti Rijeke. Tekstove mi, kao uredniku, donosi na listovima papira, ispisane starim pisaćim strojem. Danas kažemo da su takvi strojevi zastarjeli, ali duh kojim barba Maks piše tekstove na njemu nije zastario. Priznao mi je da početkom svakog mjeseca iščekuje kada će izići novi broj kako bi pročitao što pišu drugi suradnici, sve redom entuzijasti poput njega, koji prenose duh osnivača Zvona. »Koja je tajna dugovječnosti?«, pitali su ga jednom novinari koji su mu došli čestitati rođendan. »Ne znam«, iskreno je odgovorio Maks Peč. »Svako jutro cijepam drva, kuham i perem sam i znam napraviti sve što mi u kući treba. Imao sam dobru majku koja me od malena učila kako sam učiniti sve što treba. No srećom, ima i tako dobrih ljudi koji me, kao danas naš nadbiskup, pozovu na ručak pa mi olakšaju kućanski posao«, objasnio je tom prilikom barba Maks, uvijek spreman na šalu. Možda je upravo humor taj tajni začin koji nadahnjuje život ovoga stogodišnjaka.     GORDANA FUMIĆ, AUTORICA KNJIGE: Živa povijesna čitanka  

  Sav svoj dug i aktivan životni vijek već od najranije mladosti posvetio je dobru svoga bližnjega a time dobru društva, svomu Sušaku, Rijeci i svojim sugrađanima. Dugovječan i bistar, dobrog pamćenja, živa je povijesna čitanka Sušaka i Rijeke. Ovaj mali prilog neka svjedoči o tome tko je bio naš sugrađanin Maksimilijan Peč, što je učinio za naš grad, za bližnje, koliko nas je ustvari zadužio pridonoseći, kao i mnogi prije njega, izgledu Rijeke i Sušaka kakve danas poznajemo.

  Svakim danom vozimo se ili se šetamo mostovima i cestama koje je inž. Peč gradio, pijemo vodu iz vodovoda koji je on napravio; godinama je svojim zalaganjem pridonosio sportu i školstvu, životu riječke Crkve. A moj poštovani sugovornik, doskora stogodišnjak, krhak, skroman i samozatajan, pričajući o svomu životu i djelu nijednom riječi nije se hvalio, niti na ikoji način sebe i svoje zasluge posebno isticao.     TAMARA MORIĆ, KLUB SUŠAČANA: Sinonim Sušaka  

  Radi se o jednom bogatom, osebujnom, dugom i nadasve aktivnom i ispunjenom životu kakvim se rijetki ljudi mogu podičiti… Baš takvoga, uvijek aktivnog, angažiranog i sveprisutnog barba Maksa, »dobrog duha Sušaka«, poznaju naši Sušačani i većina naših sugrađana. Za gospodina Maksa Peča ne može se reći da je star čovjek, gotovo stogodišnjak, već da je čovjek dugoga pamćenja i bistroga uma, čovjek raznovrsnih zanimanja i velikoga znanja koje je nesebično, cijeloga svog života, prenosio i danas prenosi drugima… jednom riječi, čovjek kojega treba slušati i od kojega valja učiti. Iz njegovih bogatih životnih i radnih iskustava trebali bi učiti i današnji gradski čelnici pa bi izgled Sušaka i Rijeke, danas daleko od uzornog, zacijelo bio puno ljepši, uređeniji i puno više po mjeri svojih građana. Gospodinu Maksu Peču, u povodu njegovoga 100. rođendana iskazujemo iznimnu zahvalnost što je za života postao neizostavni dio povijesti Sušaka i našega lijepoga grada na Rječini. Počašćeni što je još uvijek aktivan član Kluba Sušačana, želimo mu dobro zdravlje i još puno radosnih i ispunjenih dana pred njim… jer, našega dragog barba Maksa najbolje opisuje stih iz jedne stare, davno napisane pjesme: »a sa sto ljeta još smo uvijek mladi«. 